Konstantin Simonov bio je veliki ruski pisac, pjesnik i patriota kog je sudbina često odvodila na ratne frontove. Beznadežno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najlepšu i najpopularniju glumicu. Ali, Valentina je bila udata, te su njegove ljubavne patnje utoliko bile veće. Nakon što joj je suprug general, koga je jako voljela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela da zavoli kao svog pokojnog supruga.

A onda, ratne 1940. godine upoznaje njega, popularnog i voljenog ruskog pisca, koji je godinama unazad tiho čeznuo  i maštao o njoj. Ušli su u ljubavnu vezu koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali, nevolje tek dolaze. Simonov je otišao na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ. Jedino što ga je održavala bila je fotografija i misao na svoju prelijepu Valentinu koja je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj govoriti koliko je on voli, čak i kada ga ne bude više.

ČEKAJ ME

Čekaj me, i ja ću sigurno doći

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge niko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviš

i da te nade lažu.

Nek poveruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima,

i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek rekne ko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znaćemo kako

preživeh vatru kletu, —

naprosto, ti si čekati znala

kao niko na svijetu.

1941.

Pjesmu, koja je trebala da stigne Valentini nakon njegove pogibije je stavio u džep, mirno iščekujući svoj sudnji dan. Međutim, desilo se čudo - jedinica u kojoj se Simonov nalazila nekako je izbjegla finalni udar neprijatelja, i pisac se, živ i zdrav vratio kući svojoj dragoj. Sa pjesmom u džepu.

Vjenčali su se 1943, a pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt u kombinaciji sa "hepi-endom" obišla je cijeli svijet, i prevedena na čak 35 jezika!

No, par narednih godina nije imao sreće. S obzirom da su bili jako popularni, plasirane su glasine da je Valentina varala Simonova dok je bio na ratištu i pisao joj "najlepšu pjesmu na svijetu". Iako se dokazalo da to nije istina - general Rokosovski sa kim su joj pripisivali aferu je već bio u srećnoj i dugoj vezi, a glumicu je sreo na kratko tek nekoliko puta, brak glumice i pisca je bio uzdrman.

Njena karijera kreće silaznom putanjom, Simonov je napušta 1957, ona se odaje alkoholizmu i umire sama 1975. u Moskvi.

No, pjesma je postala besmrtna, sinonim za ljubav koja prevazilazi sve prepreke i vrijeme. Mnogi umjetnici širom svijeta su je interpretirali kroz muziku ili recital, kod nas Rade Šerbedžija i Toma Zdravković. Neki izvori navode da je Zdravković odlučio da izvede ovu pjesmu nakon što je saznao da je bolestan. Muziku, prepjev i modifikaciju teksta uradio je Milutin Popović Zahar.

izvor: BKTVnews