Željko Ninković, CCI konsultant za monitoring, u razgovoru za Frontal govori o cjelokupnoj situaciji u RS i BiH, o nedostatku morala na političkoj sceni, o obezglavljenosti naroda, te o posljednjoj šansi da postanemo drugačiji nego što smo bili, da krenemo prema boljem životu, prema Evropskoj uniji. 

Kakve zaključke građani RS mogu izvući povodom afere o navodnoj kupovini glasova, i kako biste ove spekulacije okarakterisali u okviru legitimnosti izabranih predstavnika?

Građani su po ko zna koji put dobili poruku da sve ono što se dešavalo prije izbora, nije se dešavalo, da su sva obećanja imala samo jednu svrhu- zauzimanje pozicija moći političkih partija i pojedinaca u njima, kako bi se što bolje rasporedili i uhljebili stranački kadrovi. Koliko su građani bitni, pokazuje nam cjelokupan postizborni proces. Legalnost nije upitna, ako neko ko bi trebao da radi svoj posao ne dokaže drugačije, a legitimnost? Legitimno nije sa aspekta građana koji su dali svoj glas određenim političkim opcijama i pojedincima u njima koji su se čitavim povjerenjem samo poigrali. Poslali su građanima poruku da u suštini nije važno šta građani žele, nego je moć data pojedincima da rade sa mandatima šta god požele. Pa i da izmanipulišu svoje birače. Postoji i drugi aspekt ove priče, a on je sadržan u činjenici što su se istražni organi, umjesto suštinom čitavog skandala – potencijalnom korupcijom u političkim krugovima – bavili posljedicom, a ne uzrokom, pa su određeni mediji podvrgnuti istrazi u kojoj je bilo važnije kako su procurile informacije, nego kako su uopšte nastale te informacije. Nažalost, javnost i mjesecima nakon skandala nije dobila relevantnu službenu informaciju o tome šta se zaista desilo, što ostavlja prostor za spekulacije, koje štete i Republici Srpskoj i parlamentarnoj demokratiji kao civilizacijskom dostignuću.

Nedavno ste govorili o nedostatku elementarne politike kulture i morala na političkoj sceni. O kakvim primjerima ste konkretno mislili?

Izuzetno demokratsko dostignuće, kojim su poslanici a ne stranke dobili vlasništvo nad mandatom, obezvrjeđuje se i dovodi u pitanje nemoralnim ponašanjem i trgovanjem mandatom, što je u konačnici prevara glasača. Ova pojava je toliko raširena, ne samo u Republici Srpskoj, nego i u Federaciji BiH i kantonima da je to zaista kritično, a građani su potpuno marginalizovani ovakvim postupcima političara. Kakav je moral, ako određeni političar podržava vlast pune tri godine u parlamentu, glasa za sve što predloži vlast, bilo dobro ili loše, a onda u izbornoj godini, napusti tu neku vladajuću koaliciju i postane kandidat opozicije? I kakva je opozicija kada u želji za vlašću prima sve koji bi eventualno mogli donijeti određeni procenat glasova na izborima, čak takve ličnosti stavljaju u poziciju da dobiju kompenzacioni mandat? Zato nam se i događa ova priča da poslanici pri preuzimanju mandata, prelaze kod onih koji imaju poziciju moći da im obezbijede određene pogodnosti, a samo mjesec- dva ranije su govorili na predizbornim mitinzima, da su drugačiji, da znaju kako se dolazi do promjena, da ne bi sa kompromitovanim ljudima iz vlasti nikada ponovo bili u političkom dogovoru. Kakvo mišljenje ti ljudi imaju o sebi??? U tome je srž naših problema, tako nam je u svim sferama života. Neodgovorno ponašanje prema zajednici, prema građanima, samo za račun pojedinca, to je sve nepodnošljivije posmatrati, izaziva jako gađenje prema onome ko to radi i sistemu koji to dozvoljava.

NSRS je jednoglasno podržala evropski put,  predsjednik Skupštine je poručio da je veoma važno sprovesti reforme, a sa druge strane predsjednik RS Milorad Dodik, izjavio je da će se RS prije odvojiti od BiH nego što će BiH ući u EU? Kako ocjenjujete ove stavove? 

Dobro je što je NS RS podržala evropski put, gdje ćemo mi ovako mali, nejaki sa sobom, ako nećemo tu gdje i pripadamo, u Evropu? Treba uraditi sve da sami sebi ne postavljamo zamke u reformskim procesima. Stavovi predsjednika RS su pretpostavljam stavovi političke opcije na čijem se čelu nalazi predsjednik RS i njihovo je pravo da zauzmu određeni stav. Ono što meni prolazi kroz glavu je da su građani jako, jako umorni od političkih priča o otcjepljenju, ugroženosti svih od svakog u Bosni i Hercegovini. Nama ne odlaze više samo najbolji mladi ljudi iz BiH, iz RS, nama odlaze i ljudi koji sada imaju 40 i više godina, jer im je dosadilo da čekaju neki bolji život, kroz prazna politička obećanja. Političari i u vlasti i u opoziciji, žive sve bolje i bolje, a običan čovjek je potpuno obezglavljen, nema kome da vjeruje, nema dovoljno posla, nema više ni snage da sluša kako ga lažu. Kada posmatrate individualnu samostalnost, da li ste samostalni ako živite u kući pod hipotekom, vozite automobil na kredit i strepite za posao svaki dan ili ga nikada niste ni imali? Svako može da bude samostalan, ako nema problema nezaposlenosti, ako nema finansijske zavisnosti, ako je zdrav, ako sam sebi obezbjeđuje održivost. To je samostalnost, odvajanje od roditelja i slično. Je li RS u ovoj poziciji? Mislim da nije i jasno je da svaki izlazak iz okvira Dejtonskog mirovnog sporazuma predstavlja avanturu, ne samo za RS, nego za čitavu BiH. Političari imaju zadatak da u važnim pitanjima moraju obezbijediti široki konsenzus, pa zar ništa nisu naučili od prije 20-ak godina?  

Da li vjerujete da će potpisivanje inicijative Evropske unije zaživjeti? I u slučaju da se to ne desi, kakve posljedice vidite po bh. društvo?

Moramo biti optimisti, ako se propusti i ova prilika da postanemo drugačiji nego što smo bili, onda smo mi stvarno očajnici, zarobljeni od strane malog broja političara, koji su do sada pokazali da su njihovi lični interesi, uvijek bili ispred interesa građana. Valjda su političari koji su aktuelni već 25 godina, uz manja odstupanja, makar iz svojih sebičnih razloga, shvatili da nemaju kud i da moraju početi raditi i nešto za širu zajednicu. Optimizam mora imati pokriće, ali ako se do polovine marta ne konstituiše Savjet ministara, onda se postavlja pitanja, mogu li to uraditi ovi ljudi? Prethodno smo govorili o trgovini mandatima, pozicijama i čime sve ne, a šta gledate u medijima danima od strane političkog establišmenta? Pa ne dogovaraju se o tome kako će naši ljudi naći posao, nego se dogovaraju kako će njihovi ljudi naći posao i ko će na kojem nivou i šta raditi, oni sada dijele plijen. Sve što se ne podijeli po zamisli političkih lidera i partija dovodi u pitanje dogovor. Vjerujem da shvataju da ne mogu zauvijek tako, da nemaju pravo da nas još 4 godine drže kao taoce svojih sebičnih potreba, ovo im je prilika da nam prestanu otimati ne godine, nego decenije prava na bolji život. Velika je odgovornost i prilika na političarima da konačno povedu građane prema boljem životu. U suprotnom svi ćemo pasti licem u najdublje blato i izgubićemo previše u svakom smislu.

Vaš pogled na set reformskih zakona u RS?  Vjerujete li u iskrenost političara da su se ozbiljno opredijelili za unapređenje privrede?

Reformski zakoni su u pravilu bolni. Dobro je što zakoni idu u redovnoj skupštinskoj proceduri, od nacrta, pa će i sindikati i poslodavci imati priliku da daju svoje mišljenje. Vlast mora biti pametna i dobro saslušati najveće interesne grupe koje sam pomenuo. Svaki put kada to nisu uradili posljedice su bile loše i za privredu i za zaposlene. Možemo se sjetiti priče o neoporezivom dijelu plata, koji je ukinut u RS 2011. godine. Sindikati i poslodavci su se protivi ovoj mjeri, ali vlast nije htjela da ih sluša što je rezultiralo brojnim zatvaranjem preduzeća i otpuštanjem radnika. Prošle godine su shvatili svoju grešku i ispravili ovu anomaliju. Za mnoge kasno.

Sve mjere koje su od privrednog značaj treba podržati, ako one omogućuju lakše funkcionisanje privrede. Jedini izlaz za RS je u privredi. Znamo da se ova administracija ne može već dugo sama hraniti i otvaranje novih radnih mjesta u realnom sektoru, stvaranje nove vrijednosti je jedina šansa da RS krene u bolji život. Zato treba podržati reforme i biti spreman i da će biti bolnih trenutaka, ali vlasti moraju uvjeriti sve ključne učesnike da znaju šta će sa tim reformama biti dugoročno.

piše: Maja G. Đurđević