„Ne mogu više da slušam kukumavčenje. Nema razgovora koji se neće povesti ni završiti riječju – katastrofa. Dosadilo mi je to. Inventarisanje mraka ne može pomoći”, napisao je Aleksandar Mandić, kolumnista Kulturnog dodatka lista "Politika", u knjizi „Mera za meru”, nazvanoj po istoimenoj seriji novinskih tekstova. Čitaoci koji su čekali njegove eseje u „Dodatku”, sada mogu da ih čitaju na jednom mjestu. Navedeni citat u stvari određuje stav autora i u drugim njegovim kolumnama, a to je neizbježna kritika, uz dozu ironičnog šarma, i onoga što je najvažnije – konstruktivnih prijedloga. Kao čovjek televizije, koji je oduvijek volio živi program, i njegove kolumne žive su pred našim očima, i kao što kaže jedan od recenzenata Ljubomir Simović, ovi tekstovi bude ono što je u nama blokirano, poučno, jasno i prirodno.

 

 

Postoji jedna opšta, ofanziva, rat protiv svega što je društveno, što je opšte. Nikada to nije bilo tako izraženo kao sada. Nema uopšte pobune protiv te pojave. Sve što je preko praga nečijeg stana, meta je napada, osjećanja da sve tamo napolju treba mrziti. Ne znam kako se izlazi iz takvog stanja, kako Srbija da povrati simpatiju prema sebi, naklonost prema „javnim” stvarima. Kako razviti taj osećaj za sopstvenu zemlju, i reći: „Čekaj, nisu drugi bolji od nas.” I zaista nisu. Kada bismo to uspjeli, sigurno bi stvari počele da se mijenjaju. Niko nam sa strane neće pomoći.

 

 

Postoji u psihologiji termin – naučena bespomoćnost, gdje eksperimentalni psi koji su naviknuti da nema izlaza, ne bježe, čak i kada im se pruži mogućnost. Mi kao nacija pokazujemo sve znake takve bespomoćnosti, ali ne i pojedinci, koji ipak, često traže neki izlaz. Kao nacija smo anestezirani i nemamo volje da se borimo. Hrvatska predsjednica može da nam kaže šta god hoće, može da nam dođe i onaj koji nas je bombardovao – i ništa. Vlada osjećaj da smo sve probali i da ništa više ne vrijedi. Vjerovatno se iz te apatije može izaći po formuli: u se, i u svoje kljuse. Omogućiti ljudima da se obrazuju, dovesti predavače iz svijeta, najbolje... Evo, Čomski, koji nikada nije bio ovdje. Postoje ljudi zbog kojih bi Čomski došao u Srbiju.

 

 

Ne vjerujem da neko ima tako loše namjere, to bi bila teorija zavjere. Prosto smatram to političkim sljepilom, glupošću i nekompetentnošću. Obrazovanje mora biti važnije i od ulaska u Evropsku uniju.

 

 

Sebe tako vidim, ali ne volim taj izraz zbog onih koji se njime kite. Ima mnogo osoba koje sebe časte terminom nezavisnog intelektualca. Kad ih čujem, malo se naježim. Ali, trudim se da sudim po svom razumu, iako nekada vjerovatno nisam u pravu. Kad je Dobrica u pitanju reagujem na ludačke, histerične napade na čovjeka koji nije uzvraćao.

 

 

Ponavljam to kao mantru, da uspjeh nekog društva stoji na dvije noge na pravu i obrazovanju. Bitno je koliko je čovjek u stanju da se približi pravdi u svojoj zemlji, ostvarivanju bilo kakvog prava, a u našoj zemlji i najmanje pravo se vrlo teško ostvaruje. Za svaku stvar, za samo prvi korak u postupku, treba da platite ogromnu cijenu, za koju, naravno, novca nemate. Pravo treba da bude dostupno, da bude brzo i besplatno. Možda je to prvi korak u tome da zavolimo zemlju u kojoj živimo, da se u njoj osećamo sigurno, da ona zaista brine o nama. Da bi se jedna država uspravila, potreban joj je i odličan obrazovni sistem, o tome sam puno pisao i u ovoj knjizi. To može da bude ostvareno i u siromašnim društvima, i ne zahtijeva snažnu ekonomiju. Svi stalno govore o ekonomiji, da će i ona da procvjeta kada uđemo u Evropsku uniju, iako iskustva drugih zemalja članica pokazuju upravo suprotno. Šta kažete na podatak da u ogromnoj Kini gotovo nema nepismenih? Sram nas bilo! Kada bi naša zemlja stajala upravo na te dve noge, siguran sam da bi se uspravila i prohodala. Sve drugo je beskoristan napor. Čvrsto vjerujem u to. Ako u ovoj državi sudovi ne rade tri mjeseca, a onda prorade i pritom se ne vidi nikakva razlika, onda je to kraj!

 

Osećam se slobodnim. Zahvaljujući urednici „Politikinog” Kulturnog dodatka Vesni Roganović. I drugi to mogu da vide. Ona mi je zaista dala slobodu i nikada nije tražila da bilo šta izostavim u tekstu. Očigledno je da su mediji pod kontrolom, ali u „Politici” se još uvijek mogu pročitati vrlo suprotstavljeni stavovi. Uostalom, ta novina oduvijek je i imala određeni patriotski profil, koji i treba da ima. Međutim, ono što je vrhunski, perverzni stadijum neslobode, a što rade političari vladajuće stranke oko premijera Vučića, pa i masa novinara, jeste pogađanje onoga što će on da pomisli, prije njega samog. Zbunjuje me i to što se on tome uopšte ne protivi. Umjesto zbunjuje me mogao sam reći nešto mnogo gore.

 

 

Imam velike sumnje u duhovne rezultate 20. vijeka, koji se brčkao u prosječnosti i skoro blentavim eksperimentima. Jednoga dana to će biti posmatrano sa sažaljenjem. Najgore u tome je zamazivanje očiju, pravljenje komplikovanih, hermetičnih, sistema, za koje niko ne smije da kaže da su obična glupost. Pritom, pravi velikani su skrajnuti. Uzmite Duška Radovića. Slika o njemu je kao o nekom ukrasu na vrhu Beograđanke, ali ozbiljno mislim da je on pravi genije. Kako kaže Vordsvort: „Nije važno šta gledaš, nego šta vidiš.” Svi smo gledali isto što i Duško Radović, a jedino je on vidio i umio da o tome kaže zlatnu riječ, briljanto, jednostavno, bez mistifikacija. To što je Kiš koristio pojedine tehnike postmodernizma, nema nikakve veze sa tom teorijom, kod njega je sve osvijetljeno genijalnošću. Kada sam prije neki dan na „Vikipediji” ukucao sintagmu – najznačajnija djela 20. vijeka, ne spominju se tu ni Kiš ni Andrić, ali se može naći skoro sve od Krleže. To je ta naša nebriga o opštem.

 

 

To je Akademija umjetnosti, on je umjetnik. Ljudi misle da se šalim kada bih ga ubrojao među akademike, a ja to stvarno mislim. On je toliko toga postigao i u svijetu pronio nešto pozitivno o nama. Ne treba Akademija njemu, nego on treba Akademiji. To bi pokazalo da za članstvo u ovoj instituciji nije preduslov neka hermetična kerefeka. Da li ste ikada čuli da je neko stavio u plejer neko djelo Isidore Žebeljan? I da znate, kada sam objavio taj tekst „Akademik Bregović” prvi mi se javio Dobrica Ćosić da kaže: „Tako je”.

 

izvor: Politika.rs