Kao što smo izvijestili, “Težina lanaca 2” je balkansku premijeru doživjela u Banjaluci. Tim povodom smo, prije druge projekcije filma razgovarali sa režiserom i stvaraocem ovog dokumentarca, Borisom Malagurskim. Da je popularan među banjalučkim studentima moglo se vidjeti na obje projekcije filma, kada su sale Banskog dvora i Doma omladine bile ispunjene do posljednjeg mjesta.

Koliko i da li Vam pomažu drugi ljudi preko opcije “Donate” na Vašoj internet stranici?

Da nema tih ljudi ne bi bilo ni mojih filmova. Sve je počelo sa Branislavom Grbovićem iz Perta u Australiji. On je krenuo da mi pomaže kada smo krenuli sa kampanjom “Težina lanaca”. Tada smo na Paypal-u otvorili opciju za finansiranje projekta, jer nijedna institucija nije bila zainteresovana. Nakon toga su mnogi ljudi počeli da doniraju.

Pošto se u javnosti dosta priča o tome ko stoji iza Vas, da li Vas podržavaju neke političke partije iz Srbije?

Iza mene stoje udružene snage KGB-a, CIA-e, MI6, a umiješana je i BIA. (Smijeh) Tu se može izraziti ona negativna crta našeg mentaliteta. Ja vjerovatno snimam najtransparentnije filmove na svijetu i svaka donacija se stavlja na internet stranicu sa navedenom sumom, imenima donatora, pa i lokacijama kada nam otkriju gdje žive. Sve to može da se provjeri. Imamo samo dvije-tri anonimne donacije i to su ljudi koji nisu željeli da ih navedemo i to nisu neke ogromne sume, oko stotinu dolara. I ljudi koji tvrde da znaju ko iza mene stoji, ne mogu da kažu ko je to u stvari. U te bapske priče se ne bih upuštao, ljudi koji sarađuju sa mnom znaju da je to jedna čista priča.

Gledajući “Težinu lanaca 2” moglo se primijetiti da je pažnja posvećena samo političarima koji su fizički ili politički mrtvi. Da li to znači da podržavate aktuelnu vlast u Srbiji?

Mislim da samo političari mogu da podržavaju neku vlast. Svi ostali mogu da podržavaju mjere vlasti. Ono što ja cijenim kod vlasti u Srbiji je to što pored svih pritisaka svjetskih sila uspijeva zadržati neutralan stav u njihovom konfliktu. Mislim da je to za svaku pohvalu. Ima i stvari koje mi se ne sviđaju i ja ih iznosim na svojoj fejsbuk stranici. Treba da se fokusiramo na konkretne mjere, a ne na političku opciju. U skandinavskim zemljama ljudi nemaju potrebu da znaju ko im je premijer ili predsjednik, ali kad jedna ministrica vladinom karticom plati “Toblerone” ona mora da leti iz te vlade. To je obrazac ponašanja koji treba da preuzmemo.

Kako ocjenjujete nastojanje vlasti u Srbiji za ulaskom u Evropsku uniju, i da li je ta “neutralna” pozicija Srbije održiva?

Iskreno se nadam da se nećemo opredjeljivati. Našem narodu je bilo najbolje kad se nije opredjeljivao. Nažalost, sada više sarađujemo sa Evropskom unijom nego sa zemljama koje će, po mom mišljenju, preuzeti ekonomiski primat. To su zemlje BRIKS-a. Volio bih da moja vlada više sarađuje sa tim zemljama. Ali i tu ima pomaka, što govori vojna parada na kojoj je prisustvovao i Putin, pa i kasnija posjeta kineskog premijera. To su koraci za pohvalu. Treba da budemo objektivni i pohvaliti vladu kad čini nešto dobro, i kritikovati je kad čini nešto loše.

Da li Vi imate političke ambicije?

Ne.

Čime ste se zanimali kao dječak, recimo u vrijeme “Petog oktobra”?

Ja sam učestvovao u demonstracijama. Tad sam imao dvanaest godina i želio sam da svrgnem Miloševića. Volio sam slušati “Indeksovo radio pozorište” i, pošto je Subotica bila opozicioni grad, ja sam imitirao Miloševića na školskim priredbama.

Da li je današnjem društvu na prostoru bivše Jugoslavije neophodan još jedan “Otpor”?

Jedini cilj “Otpora” je bio da svrgne Miloševića, i nije ih interesovalo šta će biti poslije. Ja mislim da to može drugačije da se uradi. Milošević je bio jedina prepreka zapadu za ostvarenje njihovih ciljeva na prostoru bivše Jugoslavije. Ja Miloševića ne podržavam, i ovo što sam rekao je istina. Ali, njegova spoljna politika ima više stvari koje bih pohvalio, u odnosu na unutrašnju politiku. “Otpor” je mnogo doprinio današnjem društvu što se tiče organizovanja ljudi, i današnjim državama su potrebni pokreti koji će pomoći ljudima da se organizuju, protestuju i štrajkuju.

Postoji li u Srbiji cenzura i pritisak na slobodu govora od strane javnih institucija? Možete li napraviti poređenje sa Kanadom?

Cenzure ima svugdje. Da biste u Kanadi objavili nešto protiv njihovog premijera morate biti dobro potkovani, imati jake argumente i medij koji je zainteresovan da to objavi. Tako sve i svugdje funkcioniše. Istraživačko novinarstvo se svelo na to da su novinari postali oružje političara za njihova prepucavanja. RTS-u već dugo nudim da džabe prikaže “Težinu lanaca”, a oni to još nisu uradili.

Da li mladima savjetujete odlazak ili ostanak?

Dugoročno – ostanak. U kratkoročnom odlasku ne vidim ništa loše. Mladi ljudi treba da odu da steknu razna znanja koja ovdje ne mogu steći, pa da ta znanja vrate u svoju zemlju. Mnogo mladih odlazi sa namjerom da se ne vrati, i mislim da je to pogrešno.

Vaša poruka nezadovoljnom studentu je…

Nedavno u Meksiku sam upoznao dosta studenata koji su iz svojih novčanika vadili vizit-kartice. Svi oni su bili direktori. Sve su to neka mala preduzeća, ali su svi oni nešto radili. Nisu kukali kako u Meksiku ništa ne valja, a tamo mnogo stvari ne valja. Moja poruka studentima je da krenu raditi, tako postaju spremniji za život. I možda, nakon završenog studija ne budu tražili posao, već posao nudili drugima.

Razgovarao: Srđan Barašin