U tmurnim vremenima pogroma, koji je progutao milione života, jedno od humanosti i velikodušnosti zasijalo je na mjestu na kojem se najmanje očekivalo – u diplomatskom predstavništvu njemačkog saveznika Japana.

Ćijune Sugihara, japanski vicekonzul pravoslavne vjeroispovesti na službi u gradu Kaunasu u Litvaniji, u ljeto 1940. godine je, uprkos protivljenju svojih pretpostavljenih i opasnosti koja je prijetila njemu lično i njegovoj porodici, izdavao jevrejskim izbjeglicama iz Poljske tranzitne vize i tako spasao, procjenjuje se, više od 6.000 ljudi.

Sugihara je službu počeo nakon završetka Prvog svjetskog rata u kineskom gradu Harbinu, u kojem je tada živjelo oko 120.000 Rusa, uglavnom bijelogardejaca, prebjega koji su pretrpjeli poraz u građanskom ratu sa komunistima. Sugihara, koji je od rane mladosti bio hrišćanin, član protestantske baptističke crkve koju su u Japanu osnovali američki misionari, u tom gradu je učio ruski i njemački jezik i sreo svoju prvu suprugu, Ruskinju, zbog koje prihvatio pravoslavlje.

Kada je Japan 1931. godine okupirao Mandžuriju, Sugihara je dobio funkciju u marionetskoj vladi i uznapredovao do pozicije zamenika ministra inostranih poslova, ali je ubrzo podnio ostavku u znak protesta zbog surovog odnosa japanskih okupacionih vlasti prem lokalnom stanovništvu.

Nakon nekoliko godina provedenih u domovini, on je poslat u tada nezavisnu Litvaniju 1939. godine. Međutim, iste godine njemačke snage su prodrle u susjednu Poljsku otpočevši Drugi svjetski rat, usljed čega su hiljade poljskih Jevreja bile prisiljene na bjekstvo, naročito u neutralnu Litvaniju, s obzirom na to da su i sa istoka, prema sporazumu Hitlera i Staljina, prodirale sovjetske trupe.

I sama Litvanija je imala veliku jevrejsku populaciju, pa se Sugihara, koji je trebalo da prikuplja obavještajne podatke o kretanju njemačkih i ruskih trupa, 1940. godine našao zatrpan zahtjevima očajnih Jevreja – za izdavanje japanske vize.

Na njegove upite – šta sa njima treba činiti, tadašnje japansko ministarstvo spoljnih poslova odgovaralo je insistiranjem na tačnom sprovođenju imigracione procedure. Tačnije, tražilo je od njega da ne izdaje tranzitne vize aplikantima koji ne posjeduju dovoljna novčana sredstva i kartu za odlazak u neku treću zemlju.

Ogromna većina Jevreja koji su u žurbi napuštali svoje domove nije mogla da ispuni te formalne zahteve, ali je Sugihara, oglušivši se o instrukcije svojih pretpostavljenih, svjesno odlučio da im izdaje desetodnevne tranzitne vize.

Tradicionalno, u japanskom društvu hijerarhija i svijest o sopstvenom društvenom i profesionalnom položaju unutar te hijerarhije – izuzetno se vrednuju, što je naročito bilo izraženo u to doba kada je Japan bio zahvaćen nacionalističkim žarom i militarizmom. Tada je od pojedinaca tražio potpunu posvećenost državi i najveće žrtve za njene ciljeve. Od državnih službenika i vojnika se zato očekivala apsolutna poslušnost i bespogovorno izvršenje naredbi koje su dolazile odozgo.

Takođe, Japan je potpisivanjem "Antikominternskog pakta" 1936. i "Tripartitnog pakta", vojnopolitičkog sporazuma sa Hitlerom i Musolinijem, 1940. godine, već bio stupio u blizak savez sa Njemačkom, pa je Sugiharino djelovanje predstavljalo posebno veliki problem za japansku diplomatiju, jer je ugrožavalo važne odnose sa glavnim saveznikom.

Zbog svega toga, samom Sugihari je prijetila ozbiljna opasnost ne samo da izgubi posao već i slobodu. I njegova druga žena i djeca koju je sa njom imao mogli su da očekuju progon i društvenu izolaciju, pa je on stoga svoju suprugu obavijestio o mogućim posljedicama i zatražio njeno razumijevanje prije nego što je donio odluku da na svoju ruku pomogne unesrećenim Jevrejima.

Do zatvaranja konzulata početkom septembra te godine Sugihara je uspio da izda više hiljada tih putnih isprava od kojih su neke bile za čitave porodice, a ne prosto za pojedince, pa je, prema nekim procjenama, njegov poduhvat spasao čitavih 10.000 duša.

U poslednjim danima i satima, i njegova supruga, Japanka, pomagala mu je u izdavanju viza, a pri odlasku iz Kaunasa, Sugihara je na željezničkoj stanici okupljenoj masi iz voza bacio prazne obrasce za japanske vize sa pečatom konzulata.

Sugihara je, zahvaljujući poznavanju ruskog jezika i slovenskog mentaliteta, u međuvremenu uspio i da izdejstvuje odobrenje sovjetskih vlasti za transport Jevreja Sibirskom železnicom do Vladivostoka, što je, međutim, putnike koštalo pet puta više od cijene karte u normalnim uslovima.

izvor: RTS