Baš kada je trebalo da spakuje kofere i otputuje u Marbelju, gdje je imao ugovoren novogodišnji nastup na privatnoj zabavi, iznenada je dobio temperaturu i već nedjelju dana se nalazi na zagrebačkoj klinici “Rebro”, gdje je i operisan. Radovao se Kemo odlasku u Španiju, druženju sa prijateljima uz pjesmu i gitaru, ali, nažalost, Novu godinu će dočekati u bolničkom krevetu.

- Čim sam dobio temperaturu, odmah sam se spremio i otišao u bolnicu - kaže, za “Novosti”, Kemal Monteno. - Povišena temperatura u ovakvim situacijama nije naivna i može da dovede do odbacivanja organa. Poslije presađivanja bubrega morate da se čuvate nekoliko mjeseci, kako ne biste dobili virus ili infekciju. Sada sam dobro, nemam temperaturu, ali mi ljekari još ne daju da idem kući. Uradili su mi razne analize, ispitivali da li imam upalu pluća, ali je, ipak, u pitanju urinarna infekcija, koja je česta pojava poslije transplantacije bubrega. Bolje je što se sve to dogodilo ovdje, nego na putu. Nije mi prvi put da čekam Novu godinu u bolnici, bio sam hospitalizovan i 30. decembra 2011, zbog problema sa srcem. Proći će i ovo.

Transplantacija bubrega je uspješno izvršena i sa nestrpljenjem ste čekali da ponovo zapevate...

- Trebalo je da otputujem u Španiju prošlog petka, ali šta je, tu je. Mnogo mi je žao, baš kao i mojim prijateljima sa kojima je trebalo da dočekam Novu godinu. Operacija je prošla u najboljem redu, ali van kuće moram da nosim masku kako ne bih dobio virus ili infekciju. Razbole se zdravi ljudi, a kamoli ja u ovom stanju. Posebno moram da budem oprezan na putovanjima, na aerodromima, svuda gdje ima mnogo ljudi. Znate kakvi su ljekari. Jedan mi kaže da sam sada potpuno okej, a drugi mi govori da sam kao trudnica, jer imam u sebi strano tijelo i da ću tek kad prođe devet mjeseci biti kao nov. Prije nego što sam ponovo dospio u bolnicu, išao sam u šetnje, polako, korak po korak. Dugo sam ležao, pa ne mogu brzo da šetam. Ali, osjećam se kao da sam ponovo rođen i kao da mi je život dao novu šansu.

Na pitanje šta će poželjeti sebi i drugima u Novoj godini, Monteno kaže: 

- Najvažnije je da budemo zdravi, da se družimo i pomažemo jedni drugima. Znate, kada čovjek nešto ima, to treba da podijeli sa nekim ko nema. Ako nemaš s kim da dijeliš, šta će ti to uopšte. Nažalost, oni koji imaju mnogo, ne bi nikom dali ništa! A oni koji nemaju, dali bi sve.

Da li ste strahovali od ishoda operacije?

- Nisam, jer sam znao da će to morati da se dogodi. U stvari, jedva sam čekao da to što prije prebrodim, jer sam prije operacije bio kao u zatvoru zbog dijalize. Pozovu me ljudi na nastup, a ja im kažem da ne mogu baš tog dana, jer idem na dijalizu. Sve sam morao da podredim tome. Sada mogu normalno da živim i rasterećen sam. Samo da me ljekari puste kući. Bio sam na snimanju u studiju, kada mi je u subotu poslije podne zazvonio telefon, pozvali su me iz bolnice da hitno dođem. Otišao sam kući, okupao sam se i otišao u bolnicu. Ujutru su me već operisali.

Mnoge je iznenadila vijest da ćete tako brzo poslije operacije nastupiti?

- Nisam operisao krajnike, pa da ne mogu da pjevam. Naravno da smijem da pjevam, neću umrijeti zbog toga, tek treba da živim! Mogu da pjevam koliko hoću, niko mi ne brani. Ali, ljekari se jedino plaše da ne “zakačim” neki virus ili infekciju.

Prvi koncert poslije operacije održaćete 8. marta u beogradskom Domu sindikata?

- Jedva čekam da ponovo zapjevam u Beogradu, gdje sam imao koncert prošle godine, takođe za Dan žena. Godinu dana nije kratak period i nadam se da će biti nastupa i u drugim gradovima Srbije. Biće poneka nova pjesma, ali i gostiju. Zamislili smo to malo drugačije, ne samo da izađem na scenu i pjevam, već da bude kao neka predstava sa pričom.

Da li je tačno da više nećete održati veliki koncert u rodnom Sarajevu?

- Ne razumijem kad neko kaže za neki koncert da je veliki ili mali. Gledao sam mnogo velikih koncerata koji su bili mali i obrnuto. Nikad ne brojim publiku. Isto pjevam pred 20.000 ljudi, kada je 5.000 posjetilaca ,i kad sam sam. To publika osjeti, a i da hoću, ne mogu drugačije. Nema veze koliko je ljudi na koncertu, nekad bude ljepše kad je manje.

Kako vidite muzičku scenu na prostoru bivše Jugoslavije?

- Ima divnih umjetnika, kompozitora, pjevača i aranžera. Za svakog ima mjesta, ne mogu nikom da otmem publiku, kao što niko ne može da uzme moju. Na svakom koncertu sam tu zbog publike koja je došla da me sluša. Ne mogu nikog da prevarim, ali ne može ni publika mene. Kad čujem aplauz, tačno znam da li je od srca ili radi reda. Ima i neprirodnih aplauza, recimo, kada se portir zbuni, pa greškom izađe na scenu, publika počne da aplaudira, a ne zna kome tapše.

Kakva su vaša sećanja na Tomu Zdravkovića?

- Toma je bio čovjek iz mog filma. Kada smo se prvi put sreli u Veneciji, gdje sam bio sa Arsenom Dedićem, imao sam utisak kao da smo se zajedno rodili. Čim smo se ugledali, krenuli smo jedan prema drugom, zagrlili smo se i poljubili kako da se poznajemo cijeli život. Kad god sam pogledao Tomu, video sam sebe.

izvor: Novosti