Razgovarao: Boris Maksimović

Sa njim smo pričali o mogućnostima napredovanja u jednom takvom društvu, socijalnim strukturama stanovništva, ali i o svakodnevnim stvarima kao što je problem opuštanja petkom naveče u društvu koje ne gleda baš blagonaklono na alcohol.

Kako si stigao uopšte u Ujedinjene Arapske Emirate?

Moj brat je zaposlen ovdje u Dubaiju već nekih 4-5 godina. Moja potraga za poslom ovdje je počela tako što sam došao kod brata na turističku vizu, koju možeš dobiti na 60 dana maksimalno. Sjeo sam za računar, spremio biografiju i pretražio sve moguće i nemoguće sajtove dostupne za traženje posla. Bilo je tu svega, javljao sam se da budem nastavnik, sekretarica, da otvaram vrata gostima prestižnih hotela, u osnovi bilo šta. Imao sam neku ludu sreću da me jedna škola jezika iz Abu Dabija pozove na razgovor za posao. Kako sam imao iskustva u svemu onome što su tada tražili od mene na razgovoru, poput priprema đaka za svakojake međunarodne sertifikate, obuku iz poslovnog engleskog i slične nastavne procese, bili su zadovoljni pokazanim. Ponudili su mi platu koja je za naše uslove zastrašujuća za jednog nastavnika jezika, a koja, s druge strane, ovdje i nije nešto, ali je opet dovoljno da preživiš uz sve troškove.

Kakav ti je svakodnevni život, dosađuješ li se, kako se socijalizuješ, ima li naših ljudi s kojima možeš dijeliti pečalbarske muke ili ti oni i ne trebaju?

Svakodnevni život mi je jedan dugački niz putovanja na posao, predavanja i spavanja. Kako rekoh, i dalje živim kod brata u Dubaiju, i putujem svaki dan za Abu Dabi. Iz nekog razloga jedini način da se dođe iz jednog grada u drugi, ukoliko nemaš svoj automobil, je autobusom, putešestvije od dugih sat i po u jednom pravcu. Problem je u tome što autobusi idu "jedan na sat", dakle svakih sat vremena ide autobus koji primi nekih pedeset putnika a na stanici zna čekati i po stotinu ljudi. Da bi uhvatio mjesto moram doći i pola sata prije polaska autobusa, tako da umjesto sat i po, gubim dva sata na put u jednom pravcu. Postoje planovi da naprave prugu između gradova, i još uvijek se teško navikavam na to da se svi ti planovi zaista i ostvare, svaki put, i (uglavnom) na vrijeme. Problem je u trenutnom stanju: te pruge i dalje nema. Druga opcija su ilegalni "taksiji", ljudi, uglavnom Indusi, koji pocijepanim Korolama, Kamrijima i Sanijima prebace za tek nešto veću paru direktno autom, pa onda stignem daleko brže do posla.

Arapi slave Dan državnosti

Ovdje je vikend petkom i subotom, nedelja je radna. Kada dočekam vikend uglavnom ga prespavam, izvisim za računarom ili odem u istraživanje Dubaija. Naših ljudi je ovdje jako puno, i to su uglavnom medicinski radnici, inženjeri i kompjuteraši. U strukama su jake plate i lako se dobija posao ukoliko je engleski jezik na zavidnom nivou i, naravno, ako je CV podebeo. Moj brat živi u naselju koje je prvenstveno namijenjeno za strance, tako da je u samom komšiluku puno naših ljudi. Samo u krugu od 100m živi jedno desetak ljudi mahom iz Srbije. Sve njih su brat i snaha, što je i logično, upoznali preko kafane: u naselju je kafić, tipa Starbaksa, sa baštom, gdje u svako doba dana ili noći kada sjedneš na kafu možeš čuti bar jednu osobu da priča srpski. Stare navike teško umiru izgleda.

Rekao si da oni ne piju, ali da se kljukaju tabletama. I generalno, kakva je kultura izlazaka u Dubaiju, može li čovjek da se fino „opusti“ krajem radne sedmice?

Po Kuranu alkohol je strogo zabranjen svima. Koliki je značaj religije u svakodnevnom životu ovdje najbolje vjerovatno govori podatak da je religijsko učenje obavezan školiski predmet, nekad i na svim nivoima obrazovanja. Jako je teško raspetljati tradiciju i religiju, baš kao i kod nas, pa se često neki tradicionalni običaj iz daleka tumači kao religijski stav, što nije baš tako. Najbolji pokazatelj ovoga je njihov odnos prema alkoholu. Alkohol je zabranjen, ali u Kuranu ne piše ništa o drogama, tako da se mlađe generacije drogiraju, puno. Naravno da se ne treba generalizovati, ali iz kontakta koji sam imao sa njima kroz svoje učenike, to je nešto o čemu se ne priča, ali nešto što se zna. Kazne su strašne, kao što je i za očekivati za bilo kakvu upotrebu, posjedovanje, ili još gore, proizvodnju opijata. Mlađi naraštaji prolaze kroz značajne kulturne promjene pod uticajem velikog broja stranaca kojima su okruženi od malih nogu, medija, filmova i sličnih proizvoda zapadne kulture, tako da su i stavovi mlađih naraštaja sve opušteniji u odnosu na prošle generacije. To je promjena koje se starije generacije užasavaju, pa rade sve što mogu, opet kroz tradicionalno i religijsko učenje da to promjene, pored stalnog pooštravanja zakona zemlje. Tako na primjer, stranci sa opijatima bivaju zatvarani pa deportovani po automatizmu, dok domaće stanovništvo odmah ide na svakakve klinike za odvikavanje.

Božić u Dubaiju

Opuštanje, kao i svuda, košta, ali vjerovatno malo gdje košta koliko i ovdje. Dubai je grad u potpunosti prilagođen strancima, tako da je mnogo klubova, plažnih barova i sličnih mjesta gdje se može izaći, popiti, zagalamiti. Opet, šerijat je sveprisutan. Iako je strancima dopušteno da uživaju u alkoholu, kazne su drakonske za bilo kakav eksces koji bi mogao proizaći zbog negativnog uticaja alkohola. Tako recimo vozači koji imaju tu nesreću da se potvrdi da voze pod uticajem alkohola, rizikuju zatvorsku i zastrašujuću novčanu kaznu, pored i mogućnosti deportacije. Taksi je, srećom, jeftin. Alkohol je skup, skup je kada se kupuje u posebnim diskontima pića, a izuzetno je skup kada se kupuje u klubovima: za cijenu jednog točenog piva u klubu u Banjaluci popijemo gajbu piva.

Alternativa su kućne varijante, gdje se alkohol pokupuje po daleko prihvatljivijoj cijeni, ili se ispija rakija bez koje se ne dolazi ovamo: svaki putnik ima pravo da ponese flašu alkohola, niko ništa ne pita na aerodromima.

Šta ti najviše nedostaje odavde?

Društvo, kafana, porodica, pas, bez nekog posebnog reda. Mislim da je deset dana do dvije sedmice na svakih šest mjeseci najbolja mjera za doći kući i odvrnuti ventile uz rijeku piva i koljenica. Takvi socijalni momenti su ovdje skupi, i nezadovoljavajući jer mi nedostaje moja ekipa ljudi uz koje se osjećam dobro.

Šta je, s druge strane, ono što ti se najviše sviđa u Emiratima?

Plata. Šalim se, može biti i bolja.

Mnogo je stvari koje mi se sviđaju. Sviđa mi se socijalni momenat (dostupan samo domicilnom stanovništvu). Sve im je besplatno, kada se vjenčaju dobijaju kuću na račun države, imanje. Školovanje je plaćeno, liječenje je plaćeno, posao im je zagarantovan i dobijaju svaku moguću pomoć od države.

Iako im je kraljevska porodica izuzetno bogata, narod ih obožava. Sviđa mi se koji ponos i koju ljubav imaju prema svojoj državi i svojim vođama. Zastave su posvuda, slike vladara na ogromnim bilbordima pored puta. Šeik ima svoje radno vrijeme tokom kojeg bilo ko može doći da mu, ili njegovim pomoćnicima, ispriča bilo koji problem koji ima i moli za pomoć. Rijetko ko se vrati razočaran. Domicilnih Arapa je ovdje jako malo, ali su svi cijenjeni, drže se skupa i čuvani su od strane države, što je meni zaista nešto izuzetno. Recimo, ukoliko se neko vjenča s nekim ko dolazi izvan Emirata, on (ili ona) gubi sva prava od države osim pasoša. Ovaj primjer samo pokazuje nivo fokusiranosti čitavog društva na dobrobit države, po svaku cijenu. Za takav stav osjećam samo strahopoštovanje.

Kolike su šanse za napredovanje u jednom takvom društvu?

Šanse su jako dobre. Poslovni i industrijski sektor je izuzetno jak, preduzeća je mnogo i uvijek imaš neki izbor. Ovdje je jako bitno koliko imaš godina iskustva UNUTAR Emirata, te je pronaći posao sve lakše, što više vremena provedeš ovdje. Poznavanje engleskog jezika je ključno, naravno, dok je poznavanje arapskog jezika od značajne pomoći. U početku se isplati upornost, kasnije postaješ sve traženija roba što više iskustva skupiš.

Upoznao sam mnogo ljudi sa sličnom pričom: dobiju posao u prodavnici, prodaju, recimo, veš. Pozdravljaš ljude, osmjehuješ se, radiš i po deset sati dnevno, stojiš čitav dan. Oni pipaju majice, razmotavaju, ti se smješkaš, motaš ih ponovo i slažeš. Radiš inverture, ostaješ nekad i do kasno. Pokažeš se na poslu, naučiš kako šta funkcioniše, šefovi te primjete, nakon godinu dana postaneš šef tima, pošalju te na obuku ovdje, pa ondje, pa postaneš šef radnje, pa postaneš šef poslovnice, pa šef ovoga, pa šef onoga. Kod njih postoji takav način, koji je kod nas mrtav već dvadeset godina, neko zaista cijeni tvoj trud, rad i zalaganje. Samo je strpljenje i trud bitan.

Sad je zima. Kolike su temperature kod vas i kako se nosite s njima?

Najteži aspekt života ovdje, što se mene tiče. Ljeti je nepodnošljivo, bude i po pedeset stepeni. Sad je odlično, ugodnih 25 stepeni svaki dan, može se spavati sa otvorenim prozorima, balkonima. I dalje šetam u kratkim rukavima, osim kada idem na posao, ipak se pravim ozbiljan pa sam ukravatan.

Život je nezamisliv bez klima uređaja. Stanovi su klimatizovani, hodnici u zgradama su klimatizovani, automobili su klimatizovani, javni prevoz je klimatizovan, autobuske stanice su zatvorene klimatizovane prostorije, voda u bazenu je klimatizovana. To mi je užasno smetalo kada sam došao ovdje jer ne volim klima uređaje, a ovdje se ne mogu izbjeći. Zapanjujuće mi je što znaju spuštati temperaturu na petnaest stepeni, iako je vani četrdeset i pet, što je po meni suludo. Kakvo stanje zna biti vani najbolje govori to što sam prije dolaska ovdje kupio kvalitetne poslovne cipele u Alpini, kojima su se đonovi odlijepili od temperature zbog hodanja po vrućem asfaltu.

I more je vruće. U Zaljevu se voda sporo kreće, pa se i ona značajno ugrije ljeti. Jednom smo otišli da se okupamo, vani milion stepeni, hodam po onom pijesku i jedva čekam da uskočim u vodu. Uđem u more i ostanem zapanjen: voda je vrela. Osjećao sam se kao da sam skočio u supu, sve oko mene slano, vruće a ja plutam kao kakav komad zbunjenog mesa. Izađem vani, vratim se na vreo pijesak, i sjetim se Vrbasa u kojem sam se prilično uspješno hladio prije jedva sedam dana.

Koliki je procenat dijabetesa kod njih? To mi je bilo nepojmljivo kad si rekao, a baš mi nekako zanimljivo oslikava društveni progres.

Kao što sam već pomenuo društvene promjene do kojih dolazi posredstvom zapadnih kultura, tako je došlo i do prehrambenih pa i bioloških, životnih promjena. Tradicionalno, Emiraćani su nomadsko društvo koje je naseljavalo svega par mjesta u priobalnom području i oko par oaza. Hranili su se ribom i datulama, kamiljim mlijekom i sirom. Dolaskom novca kroz prodaju nafte, a samim tim i čitave rijeke stranaca, društvo je prošlo kroz ogromnu promjenu u jako kratkom vremenu, te im je preko noći postao dostupan MekDonalds, Kokakola i slične blagodeti savremenog doba, kojim je, posebno starijoj generaciji, bilo izuzetno teško da se odupru. Jako teško su podnijeli sav šećer koji im je postao dostupan, tako da je dijabetes postao značajan ubica u njihovom društvu. Mlađe generacije sada lakše odolijevaju jer je i takva, prehrambena edukacija postala dio obaveznog nastavnog procesa. Svi se bave nekim sportom, jer ne dobijaju dovoljno fizičke aktivnosti, kako zbog vrućina, kako zbog prilagođenosti života u automobilu.