„Prvenstveno sam htio da na jedan književni, pripovjedački način govorim o sudbinama jedne generacije koja je na izmaku. To je u suštini priča o djeci koja su izgubila roditelje ili su roditelji morali da ih se odreknu po svaku cijenu u najužasnijim situacijama. Mislim da do dana današnjeg ta priča nije do kraja ispričana. Tu sam našao prostor da umetnem svoje viđenje tog vremena i tih sudbina“, kaže David u intervjuu za RSE.

U Vašem novom romanu „Kuća sećanja i zaborava“ gotovo svi likovi zaokupljeni su pitanjem o prirodi i porijeklu zla. To je pitanje kojim se na neki način bavite u cjelini svoje spisateljske karijere. Otkud ideja da se još jednom okrenete ovom pitanju?

Tačno ste to uočili. Čak sam u jednom trenutku imao ideju da podnaslov bude “Roman o zlu“, a onda mi se učinilo da je to suviše pretenciozno. Jer, ipak, ja se ne bavim filozofskim fenomenom zla, nego sam pripovjedač i govorim kroz sudbine, a i nije tema samo zlo, ima tu i nekih drugih tema. Činjenica je da je tema zla prisutna ne samo u ova moja dva prethodna romana, nego i u pripovjetkama. Mislim da je to jedna od glavnih tema naše epohe uopšte. Kad pogledam i moj život – rođen sam 1940, uoči Drugog svjetskog rata – i šta se sve događalo do dana današnjeg, vidim da je to borba da se zlo, u ljudima ili oko ljudi, prevlada.

Moj posljednji roman jeste roman o zlu. On jeste i fikcija, ali veliki dio priča koje se tu provlače su autentične. Roman se stalno kreće ivicom dokumentarnog i nečega što prelazi u neku vrstu fantastike.

Ne manje značajan aspekt knjige je pitanje identiteta. Kada se Urijel Koen, lik u romanu, zapita šta je „jevrejstvo“ i ko je Jevrejin, slijed događaja će mu pokazati da je Jevrejin onaj koga drugi vide kao takvog. Je li to nešto što ste i Vi lično osjetili kao pisac na ovom podneblju?

Da, apsolutno, ali ne samo Jevrejin, nego i musliman, hrišćanin, kako god hoćete. Možete mijenjati svoj identitet, ličnu kartu, lični opis, šta god hoćete, ali ako vas drugi vide na drugačiji način od onog kako vi želite sebe da vidite, vi ste zapravo to što vas drugi vide. Uoči Drugog svjetskog rata, većina Jevreja u Njemačkoj su se osjećali kao Nijemci, ali kad su došli rasni zakoni i preispitivanje genealogije – pronašli su im ono što su oni sami pokušali da izbjegnu. Potpuna asimilacija nije moguća ukoliko vas sredina u kojoj živite ne prihvati.

Kroz priču nekih likova u romanu spomenuo sam i jednu drugu tezu o takozvanoj jevrejskoj samomržnji. Ako vas sredina ne prihvati, a vi želite da budete njen dio, onda počinjete da mrzite sami sebe. To je jedan psihijatrijski sindrom. Ispitivan je na slučaju Jevreja, ali se odnosi i na sve druge manjine u društvu. Tako smo imali primjere i u našoj nedavnoj prošlosti da veliki Hrvati postaju najveći srpski nacionalnisti, ugroženi Srbi postaju veliki hrvatski nacionalisti... Sve se to miješa i pokazuje koliko je identitet jedna varljiva osobina, koliko ga je nemoguće čvrsto postaviti.

Često citiram Amina Malufa, jednog vrlo zanimljivog pisca sa Istoka, koji kaže da, ako postoji jedan glavni identitet koji gura u stranu sve druge identitete, to je onda ubilački identitet i u njegovo ime se sve opravdava – ubistva, pljačke, sve. Međutim, čovjek nema samo jedan identitet. Identitet je nešto što je rasuto. Pozivati se na jedan identitet je opasno, naročito u nekim turbulentnim vremenima.

Koliko je opresija nacionalnog identiteta, kakvog smo imali ovdje devedesetih, izražena danas?

Meni se čini da su te stvari koje su devedesetih bile dominantne sada samo malo prikrivene. One još uvijek postoje, ali zbog nekih političkih razloga one nisu toliko prisutne u javnom diskursu. Sjećam se da je sredinom devedesetih Brana Crnčević, dramski pisac i pisac za djecu, rekao: ’Ako je u interesu domovine, onda je dozvoljeno i lagati.’ E sad, ako je dozvoljeno lagati, onda je dozvoljeno i pljačkati, možemo otići i malo dalje, onda je dozvoljeno i ubijati. To je opasnost takvog jednog izrazito nacionalnog identiteta.

Oni ljudi koji su nas doveli dotle gdje smo bili krajem devedesetih su isti oni koji sad treba da nas spasavaju i vode u Evropu. Malo mi je sumnjivo koliko su oni iskreni. Ili nisu bili iskreni onda ili nisu iskreni danas. Čisto sumnjam da razni drecuni, vulini, vučelići mogu da nas odvedu u Evropu.

Mislite da se vlast još uvijek nije opredijelila? Čini se da nas svakodnevno preko svojih medija uveravaju da stremimo ka EU.

Nisam uopšte uvjeren da je to iskreno mišljenje. Imamo taj sukob između premijera i predsjednika. Da li je on fingiran? Ja mislim da nije. Toma vuče ka Istoku, on želi da se Srbija opredijeli za Rusiju i takozvani Evroazijski savez. Predsjednik Vlade Vučić, znajući našu ekonomsku situaciju, shvata da nema drugog izlaza osim da se okrenemo ka Evropi, ma koliko to bilo protiv njegovog političkog uvjerenja.

Ukazivao sam na to da je osnivanje Evroazijskog saveza ideja Aleksandra Dugina, geopolitičara i ruskog ultranacionaliste, koju je prihvatio Putin. To je ideja o jednoj imperijalnoj Rusiji. Ulaziti u takvu vrstu saveza je jako opasno i u budućnosti može donijeti ogromne neprilike. Kada se govori o Rusiji, uvijek se spominje neko bratstvo koje nas veže na pravoslavnoj i slovenskoj osnovi. To znači insistiranje na krvi i tlu, na nekim rasnim vezama.

Nismo mnogo naučili iz prošlosti. Ponovo rastu tenzije koje jako podsjećaju na ono što je bila dominantna teorija Hitlerove Njemačke, a to je geopolitika. To je nauka čiji je zastupnik bio Karl Haushofer, kome je nakon Drugog svjetskog rata trebalo da bude suđeno upravo zbog geopolitike – teorije rase, krvi i tla – ali se on ubio i nije dočekao suđenje.

Danas se ta vrsta teorije prihvata, doduše u nešto izmenjenom obliku. Shvatam da je s druge strane jedna birokratizovana Evropa, ali mi, mislim, nemamo drugog izbora osim Evrope takva kakva je. Ako nas Evropa hoće.

Čini se da je najveći uspjeh neoliberalnog sistema to što je uspio da na istu stranu stavi ljevicu i ekstremnu desnicu i da na taj način stvori konfuziju iz koje ne možete da izvedete nešto produktivno?

Tu ste u pravu. Ja nisam pristalica tog neoliberalnog sistema, jer mi se čini da ne vodi dovoljno računa o ljudima. Jedan veliki dio stanovništva postaje suvišan. Ti ljudi više nemaju zaposlenja, ne znaju više kako da izdržavaju porodice, nemaju kome da se obrate, a država postaje krajnje indiferentna prema njima; kaže im: ako možeš, snađi se, ako ne – crkni.

S druge strane, ako me pitate da li sam optimista ili pesimista, to su me često pitali devedesetih godina, ja sam odgovarao da nisam ni jedno ni drugo. Ako bismo posmatrali ove sadašnje trendove, čovjek bi morao reći da je pesimista. Ali, budućnost nije do te mjere predvidljiva da sve baš ide u jednom smjeru. Događaju se neke neočekivane stvari i onda istorija krene nekim drugim tokom. Uvijek postoji nada da će se pojaviti neka nova ideja, da će se dogoditi nešto dobro i zato morate sačuvati neku vrstu prisebnosti.

Istoriju ne mijenjaju mase. Mijenjaju je pojedinci. Kada pogledate velike prevrate i promjene u istoriji, to je zasluga prije svega pojedinaca koji su imali hrabrosti, ideja… Znači da uvijek ima nade za čovječanstvo, iako to u ovom trenutku ne izgleda tako.

Kad ste pomenuli čudo, sjetio sam se jednog od tri citata koje navodite kao moto u novom romanu. Citirate Ajnštajna koji kaže: „Postoje samo dva načina da se proživi život. Jedan je kao da ništa nije čudo. Drugi je kao da je sve čudo.“ Čemu se vi priklanjate?

Moramo vjerovati u čuda, jer smo u situaciji koja se čini bezizlaznom. S druge strane, ponavljam, ne vjerujem da ima bezizlaznih situacija.

izvor: RSE