Moris Tile, poznat pod nadimkom „Francuski anđeo“, bio je jedan od najpopularnijih rvača 40-ih godina prošlog veka u Americi. Ono po čemu je čitav svijet pamtio Tilea je groteskna pojava, ogromna glava, izdužena vilica, deformisano tijelo nastalo teškom bolešću, akromegalijom. Iza zastrašujuće spoljašnosti krio se dobar i topao čovjek sa intelektom koji je plijenio. Za života Tile je ostavio traga u američkom rvanju, dok je decenijama nakon smrti njegov lik poslužio kao inspiracija za nastanak popularnog animiranog junaka „Šreka“.

Priča o Morisu Tileu počinje 23. oktobra 1903. godine na dalekom Uralu u carskoj Rusiji, gdje je rođen u porodici majke porijeklom Francuskinje i oca Rusa, inženjera na transibirskoj željeznici. Otac mu je preminuo kada je imao osam godina, ali život Tilea se prvi put drastrično promijenio kada je 1917. godine izbila Oktobarska revolucija, nakon koje je sa majkom izbjegao u Francusku.

Imajući u vidu da mu je majka bila učiteljica, Tile je rano savladavao mnoge jezike, tako da je tečno govorio francuski, ruski, litvanski, bugarski, engleski, a pretpostavlja se da je mogao da koristi još toliko jezika. U tinejdžerskim godinama Tile je bio i dalje normalan dječak, sa nježnom građom i lijepim licem zbog kojeg mu je majka dala nadimak „Anđeo“. Problemi za Tilea počinju sa 17 godina, kada naglo počinju da mu otiču ruke, noge, glava i unutrašnji organi.

Dvije godine kasnije utvrđeno da boluje od akromegalije, rijetke bolesti koja nastaje nekontrolisanim izlučivanjem hormona rasta, usljed čega pojedini dijelovi tijela pretjerano rastu. Imajući u vidu da se bolest sporo razvija, najčešće se otkrije tek kada tijelo i glava počnu da se deformišu. Tako je i tijelo Morisa Tilea za kratko vrijeme doživjelo drastičnu transformaciju.

Doktori su kod Tilea akromegaliju, koja u to vrijeme nije bila dovoljno istražena, objasnili incidentom koji je doživio u djetinjstvu kada ga je mazga navodno udarila u glavu. Doktori su smatrali da je udarac uzrokovao pojavu tumora koji je kasnije izazvao akremegaliju.

Imajući u vidu da je, kada se bolest pojavila, imao 17 godina i da je bio pri kraju razvoja, Tile nije rastao u visinu.

Tileu je osim nogu i ruku sa nekontrolisanim rastom nastavila glava, koja je postala neproporcionalno veća i odnosu na ostatak tijela, dok su mu se mijenjali ruke, noge i grudi. Tile je ostao visok oko 170 centimetara, ali sa težinom većom od 100 kilograma (u kasnijem dobu 120 kilograma). U roku od nekoliko godina Tile je od momka anđeoskog lica dobio deformisanu glavu i tijelo koje je podsećalo na neko mitsko čudovište.

I pored strašne bolesti koja ga je napala, Tile je uvijek bio predani sportista. Sa svoje 23 godine kada je bolest uznapredovala a tijelo promijenilo, uspio je da uđe u francusku ragbi reprezentaciju.

Prije toga Tile je pokušao da postane advokat. Studirao je u Tuluzu i sa učenjem nije imao problema, ali bolest mu je uticala na glasne žice i totalno izmijenila glas, tako da je smatrao da je nemoguće da se bavi tom profesijom. U jednom intervjuu 1943. godine u Americi Tile je rekao: „Možda sam sa ovakvim licem i mogao da postanem advokat, ali sa ovakvim glasom, kao mazga, niko ne bi mogao da me sluša“.

Nakon napuštanja advokature Tile nije mogao da se skrasi. Zbog svog izgleda trpio je žestoke uvrede gdje god se pojavio. Djeca u kraju su ga zvali „majmun“, dok je imao razne druge pogrdne nadimke. Pokušavši da pobjegne od svega prijavio se u francusku mornaricu u kojoj je služio pet godina kao inženjer. Čini se da je na moru Tile i započeo svoju rvačku karijeru. Kako je kasnije rekao, rvanje sa mornarima bio je jedan od načina da se prekrati vrijeme na dugim plovidbama.

Po napuštanju mornarice Tile je teško dolazio do posla. Ipak, na nagovor prijatelja oprobao se u filmskoj industriji, gdje je koristio svoj izgled glumeći najčešće čudovišta. Uz to je počeo da se bavi i ragbijem koji je, kako je rekao, doprinio njegovom fizičkom razvitku i mentalnoj stabilnosti.

Konačno 1937. godine dogodio imao je susret koji će mu promijeniti život. Te godine Tile je upoznao američkog profesionalnog rvača litvanskog porijekla Karla Pojela koji je u to vrijeme bio veoma popularan u svijetu rvanja. Karl Pojelo je rođen kao Karolis Požela u Litvaniji. Kao uspješan amaterski rvač priključio se profesionalnoj grupi rvača koji su putovali od grada do grada gdje su imali borbe. Najveće uspjehe ostvario je na američkom tlu gdje je pobjeđivao velike šampione Amerike i Kanade.

Karl Pojelo brzo se sprijateljio sa Morisom Tileom i to je, kako će se ispostaviti, bilo prijateljstvo za cijeli život. U Parizu Pojelo je počeo da trenira Tilea i postepeno ga uvodi u svijet profesionalnog rvanja. Tile je dvije godine rvao najčešće po Francuskoj i Engleskoj, ali i drugim zemljama. Procjenjuje se da je imao više od 140 mečeva u šest različitih država i da je ostao neporažen. Tile je nastupao pod nadimkom koji mu je majka dala „Anđeo“, ali je za publiku bio poznat kao „Čudovište“ ili „najružniji čovek na svijetu“.

Nakon uspjeha u Evropi, naredni korak Tilea bila je Amerika. Početak Drugog svjetskog rata samo je ubrzao odluku da napusti Stari kontinent i oproba se „preko bare“. U Ameriku Tile stiže 12. januara 1940. godine, gdje ga nakon nekoliko dana u karantinu američke vlasti puštaju da uđe u zemlju.

Na američkom tlu Tile je za kratko vreme postigao veliki uspjeh. pod patronatom jednog od najvećih promotera tog vremena, Pola Buzera i tutorstvom prijatelja Karla Pojela. Već na prvom meču u Bostonu 24. januara 1940. godine Tile je oborio publiku s nogu, kada je nakon ulaska u ring glasno urliknuo.

Tile je ostavio dubok trag u američkom rvanju. Od kada je januara 1940. godine prvi put ušao u ring na američkom tlu, ostao je neporažen punih 19 mjeseci. I nakon prvog poraza maja 1942. godine, popularnost „Francuskog anđela“ nije umanjena. U zaostavštinu je ušlo i nekoliko rvačkih zahvata koje je patentirao.

Novinski tekstovi iz tog vremena svjedoče ne samo o popularnosti Tilea, već i njegovoj, maltene nadljudskoj snazi, koja je zajedno uz zastrašujući izgled bila magnet za publiku. Mnogi smatraju da je pojava Tilea preporodila rvanje u Americi, napravivši ga u to vreme možda i najpopularnijim sportom, a samog Tilea jednim od najplaćenijih sportista.

Američki novinari su za razliku od evropskih kolega prodrli kroz spoljašnjost „Francuskog anđela“ i počeli da pišu o njegovom karakteru i svakodnevnom životu. Novinari su zavirili u dušu Tilea, gdje su pisali da je riječ o čovjeku prijatne naravi, sa izuzetnim intelektom i divnim smislom za humor.

Mnogi obični ljudi koji su imali susret sa Tileom imali su samo riječi hvale za „Francuskog anđela“. Tile je često izlazio u susret djeci svojih prijatelja koji su ga molili da glumi u njihovim školskim predstavama, gdje bi prvo plašio, a zatim zabavljao najmlađe.

U Americi Tile nije zaboravio Francusku. U jeku rata 1942. godine Tile se prijavio u američku vojsku, da bi se borio protiv Nijemaca i da bi jednog dana učestvovao u oslobađanju Francuske. Iako je bio na vrhuncu snage, nije regrutovan jer nije prošao lekarski pregled. U to vrijeme doktori nisu znali ni kako da ispitaju niti da daju kvalitetno medicinsko mišljenje o zdravstvenom stanju rvača i njegovoj sposobnosti da služi vojsku.

Ipak, Tile je u ime nauke odobrio da se nad njim vrše mjerenja i drugi eksperimenti, gde su doktori mjerili njegove ekstremitete, obim glave i druge anomalije koje su nastale usljed bolesti. Tile je proglašen i primjerkom ljudske vrste sa najsličnijim fizičkim karakteristikama neandertalca. Svoju skoro nadljudsku snagu „Francuski anđeo“ je često demonstrirao vukući zaprege i dižući teret pred impresioniranom masom gledalaca.

Od drugih pojedinosti za Tilea je važilo da uživa u francuskoj kuhinji, da je objedovao veoma polako, obrok je trajao i po dva sata, dok je spavao najmanje deset sati dnevno da bi, kako je jednom prilikom rekao, održao tijelo zdravim i jakim za mečeve koji su ga čekali. Oni koji su ga poznavali rekli su da je omiljeni Tileov kompozitor bio Šopen, omiljeni pisci Prust i Dima. Takođe, „Francuski anđeo“ je bio i posvećeni katolik, ne krijući da vjera i crkva zauzimaju bitnu ulogu u životu. Dok je bio na vrhuncu popularnosti o Tileu je toliko toga napisano, da je često teško razdvojiti stvarnost od fikcije.

„Francuski anđeo“ ne samo što je vodio bizaran život, već je i sama smrt legendarnog rvača bila neuobičajena. Kako je stario njegovo zdravstveno stanje se pogoršavalo, na šta je najviše uticala sama bolest, akromegalija, koja je izazvala niz drugih problema. Tileov najbolji prijatelj, Karl Pojelo, takođe je bio u lošem zdravstvenom stanju, zbog problema sa plućima. Kasnije je ustanovljeno da boluje od raka pluća. Pojelo je preminuo 4. septembra 1954. godine u 61. godini života. Kada je čuo za vijest o smrti Pojela, Moris Tile je doživio srčani udar i preminuo je samo nekoliko sati kasnije.

Dva velika prijatelja sahranjena su zajedno na Litvanskom nacionalnom groblju u mestu Džastis u državi Ilinois. Na zajedničkom spomeniku Tilea i Pojela je uklesano: „Prijatelji koje ni smrt nije uspjela da rastavi“.

Ni tu nije kraj priče o „Francuskom anđelu“. Još prije smrti Moris Tile je izašao u susret svom prijatelju skulptoru Luisu Linku koji je želio da napravi posmrtnu masku francuskog rvača. To je podrazumijevalo uzimanje otiska glave Morisa Tilea nekoliko sati nakon njegove smrti. Čuvši za smrt „Francuskog anđela“, Link je uzeo otisak, napravio kalup i izradio nekoliko posmrtnih maski Tilea, koje su ovjekovečile glavu legendarnog rvača.

Mnogi smatraju da je lik Morisa Tilea „Francuskog anđela“, decenijama kasnije poslužio kao inspiracija za nastanak jednog od najpopularnijih animiranih junaka, Šreka, ali ti navodi nikada nisu zvanično potvrđeni. Čini se da potvrda nije ni morala da dođe, jer kada se Šrek uporedi sa likom Morisa Tilea, podudarnost je stoprocentna. Moris Tile možda nije spasio princezu Fionu i nije imao za saputnika magarca, ali je imao neuobičajen i ispunjen život na kojem bi i animirani Šrek mogao da pozavidi.

Izvor: RTS