Anel Ramić i Dagna Levandovska su putnici. Ovaj bosansko-poljski par se upoznao sa raznim kulturama i običajima sa različitih strana svijeta. Tačnije, u tri godine posjetili su 28 zemalja i prešli nekoliko hiljada kilometara. 

Upoznali su se u Brčkom, te su krenuli zajedno kampovati po bosanskim divljinama, a nakon toga i putovati po drugim državama. 

Anel i Dagna su zajedno pronašli ljepotu u minimalizmu, razvili osjećaj za strpljenje, samokontrolu i staloženost i naučili  da ne postoji ništa što je „nenormalno“ jer sve ima svoje objašnjenje.  

Jermenija, Gruzija, Iran, Maroko, Turska... samo su neke od zemalja koje su ovi mladi Evropljani obišli. Redakciji Frontala javili su se iz sunčanog Tajlanda, a danas prelaze u Laos odakle će nastaviti putovanje prema BiH u koju se kopnom planiraju vratiti do avgusta sljedeće godine. 

Šta za vas znači riječ „putovati“? Sigurno nije isto otputovati u evropsku metropolu i dane provesti razgledajući poznate turističke atrakcije i otići u neku manje turistički atraktivnu zemlju i prepustiti se kulturi tog naroda i njihovom načinu života…

Zasigurno postoji razlika između riječi putnik i riječi turista. U stvari nije toliko bitno gdje se putuje, nego način na koji se to radi. Turista će najčešće bukirati godišnji odmor preko agencije, prepustiti nekome drugom da sve isplanira za njega, prošetati svojom destinacijom, napraviti mali milion selfija i vratiti se kući svom svakodnevnom životu. Dok riječ putnik, bar za nas, označava stil života. Putnik živi za sljedeći put kad može staviti ranac na leđa i istraživati svijet.

Ljudi na putovanja gledaju kao na skup luksuz koji sebi rijetko ko može priuštiti, međutim vi tvrdite da putovanja uopšte ne moraju biti skupa niti luksuzna?

To je isto kao da kažemo da je auto skup luksuz. Naravno, može biti, ali takođe neko će kupiti jeftin, polovan auto, a neko će se čak zadovoljiti biciklom. E, mi smo ova “biciklo” kategorija. To ne znači da ne trebamo novac kako bi putovali, ali naš budžet je znatno manji od budžeta klasičnog turiste. Često putujemo stopom, sami kuhamo svoju hranu ili jedemo u jeftinim restoranima, spavamo u najosnovnijim smještajima, ne pijemo alkohol i ne pušimo, ne plaćamo nikome kako bi nam pokazao bilo šta, tu i tamo se izgotivimo sladoledom.

Da li se može reći da iz svake zemlje koju ste posjetili izvučete nešto što nije samo fizičko zadovoljstvo, da ste nakon svakog putovanja drugačiji, pametniji i više upoznati sa samim sobom?

Ne moraju to biti zemlje, dovoljne su pojedinačne situacije, razgovori ili mjesta koja promijene čovjeka. Puno toga se nauči putujući. Evo, sama činjenica da naš dom nosimo na leđima znači da se moramo naučiti biti minimalistima, te prestati mariti o materijalnim i estetskim vrijednostima. Osim toga, kad stopiramo, potrebno je strpljenje. Kad čekamo po nekoliko sati na kiši, gladni i žedni, nužna je takođe samokontrola i smirenost. Učimo takođe da ne postoji definicija „nenormalnog“, razne kulture gaje različite, za nas malo čudne običaje, koji uvijek imaju logično objašnjenje samo ga „normalni“ ljudi ne traže. Mi upravo tražimo objašnjenja.

San mnogih je da dane provedu na putu, istražujući različite zemlje, koliko je to teško u psihičkom smislu jer se zemlje koje ste posjetili sigurno dosta razlikuju od BiH/kuće?

To je baš individualna stvar. Mi nemamo neku pretjeranu vezanost za mjesta iż kojih dolazimo. Ne znači to da ne volimo ta mjesti, te da se tamo ne želimo vraćati, ali jednostavno kod kuće nemamo ništa bez čega ne možemo izdržati. Ok, s vremena na vrijeme baš bi pojeli burek.

Da li nakon svih tih putovanja drugačije posmatrate BiH i njene građane?

Mislimo da smo pomoću putničkog iskustva u stvari u mogućnosti gledati na BiH prilično realno. Imamo osjećaj da ljudi u BiH misli da žive u najvećoj rupi na svijetu, da su na vlasti lopovi i da se nikad ništa neće promijeniti. Pri tome zaboravljaju da žive u demokratskoj državi i da oni u stvari trebaju mijenjati stvari na bolje. Po našem mišljenju BiH je sasvim normalna zemlja u razvoju, s problemima, kao i sve druge zemlje. I da, prelijepa je.

I da li se, kada jednom krenete putovati, teško prilagoditi na „normalan“ život, i život u zemlji iz koje ste krenuli? 

Nama je nemoguće biti na jednom mjestu cijelo vrijeme. Kad već negdje živimo, makar vikende koristimo kako bismo izašli iż grada i otišli na planinarenje, sportsko penjanje, vožnju biciklom… Osim toga pokušavamo istražiti mjesto u kojem živimo koliko je moguće duboko, jer putovanje gradom je takođe putovanje. Trudimo se držati dalje od kauča, konstanto imati neke aktivnosti i planove, kako bi u ovom internet vremenu uspjeli sačuvati i svoj stvarni život. I da odgovorimo na pitanje, nije nam žao kada se s puta vraćamo kući, jer i kuća ima svoje čari.

Putovanja Anela i Dagne možete pratiti ovdje.  

piše: Maja G. Đurđević