Većina aktera su to radili u ime „naroda i narodnosti“ Bosne i Hercegovine. Međutim, bolna je činjenica da „narodi“ i „građani“ BiH nisu nikada u istoriji na demokratski način odlučili o nastanku niti jedne dosadašne BiH. Do sada građani nisu na fer i demokratskim izborima izabrali niti jednu ustavotvornu skupštinu niti potvrdili na referendumu bilo koji ustav BiH. Uz dužno poštovanje prema jugonostalgičarima teško da se može braniti teza da je Ustavotvorna skupština Narodne Republike Bosne i Hercegovine iz 1946. godine bila izabrana u fer i demokratskim uslovima, a trenutni Ustav Bosne i Hercegovine je dio međunarodnog mirovnog ugovora i nije potvrđen od ustavotvorne skupštine (Parlamentarne skupštine BiH) niti je izglasan na referendumu od strane naroda. Možda je došlo vrijeme da umjesto hiperprodukcije i galame profesionalnih „analitičara“ i „dijagnostičara“, po prvi put, upitamo „narode“ i „građane“ BiH u kakvoj i kojoj bi državi željeli da žive.

Ovaj članak ima za cilj da ponudi jedno veoma racionalno rješenje zamršene BiH situacije. Ideja je relativno jednostavna. Naime trebalo bi na sto staviti sve moguće opcije za budućnost BiH od raspada do unitarne BiH. U razumnom roku dati sveobuhvatni pregled svih opcija sa njihovim pojedinačnim prednostima i nedostacima. U drugoj fazi nakon što se javno mjenje i što širi krug društveno-političkih subjekata upozna sa svim opcijama i nakon detaljne rasprave suziti izbor na dvije. Zatim organizovati referendum. Referendum ne bi bio na jednom djelu BiH već na njenoj čitavoj teritoriji.

Krenimo od trenutne pozicije BiH. Sve relevantne međunarodne institucije ali i domaći politički subjekti su saglasni da je BiH u ozbiljnoj krizi da su joj institucije paralizovane, uz izražene nacionalne tenzije i sa neizvjesnom budućnosti. Međutim, rekli smo da ćemo u ovom članku malo više obratiti pažnju na to šta „narodi“ i „građani“ misle o svemu tome. Na prvi pogled pozicije sva tri konstitutivna naroda su jasne. Da li je baš tako?

Kakav je stav najbrojnijih Bošnjaka? Uvrježeno je mišljenje za dominantno bošnjačko stanovište da bi BiH trebala da bude unitarna. Parole partija koje računaju na bošnjačke glasove su uglavnom u pravcu „jedinstvena BiH“, „Bosna bez entiteta“ i slično. Ono što bošnjačke partije ali i veoma uticajne bošnjačke NVO zvanično priželjkuju je Ustav Bosne i Hercegovine u kojoj je ona uređena kao unitarna država. Vjerovatno (kada bi imali relevantno istraživanje) većina bošnjaka bi podržalo tu ideju. Međutim, kada bi prosječnog Bošnjaka pitali šta misli o tome da mu gosp. Milorad Dodik bude jedini predsjednik, gosp. Dragan Čović premijer, a Banjaluka glavni grad, on bi u najmanju ruku rekao „da li ste vi normalni“. Pa čekajte gospodo Bošnjaci vi ste (barem zvanično) za unitarnu državu. U unitarnoj državi važi pravilo „jedan građanin jedan glas“. U ovoj kombinaciji bez zaštitnih mehanizama, bez teritorijalnih cjelina (entiteta, kantona/županija) koje garantuju nacionalno odlučivanje gore navedena opcija je veoma realna. Ako ćemo biti demokratski čistunci do kraja i poslušati volju većine građana jedne unitarne države, onda se može lako desiti da većina sama kaže da ne želi više da postoji ta ista država. Ne postoji država na svijetu koja se dugoročno može održati ako 51% njenih građana ne želi da ona postoji. Da li su Bošnjaci kako to mnogi predstavljaju za unitarnu državu?

Šta o svemu misle Srbi? Na prvi pogled Srbi su većinom za samostalnu Republiku Srpsku i za eventualno pripajanje Srbiji. O pripajanju Srbiji ćemo neki drugi put. Dominantne poruke političkih partija koje računaju na srpske glasove idu u pravcu koketiranja sa referendumom o nezavisnosti ili barem u pravcu slabljenja državnog i jačanju entitetskog nivoa. Kada bi napravili istraživanje vjerovatno bi većina Srba bilo za otcjepljenje Republike Srpske od Bosne iHercegovine. Ukoliko bi pitali prosječnog Srbina da li je za to da robu koju proizvodi u Banjaluci mora da carini kako bi je prodao u Jajcu, da ima samo četri ili pet graničnih prelaza kako bi ušao u FBIH, da ne govorimo o drugoj valuti i tome slično, onda bi odgovor bio sličan gore navedenom kolegi Bošnjaku. Nakon što je privreda Republike Srpske izgubila skoro sva regionalna i svjetska tržišta gubitak i tržišta FBIH bi bio značajan udarac. Otvara se i jedno ključno bezbjednosno pitanje. Kako osigurati ovako razuđenu granicu Republike Srpske? Kako omogućiti da Krajina opet nedođe u situaciju da bude u okruženju? Strahujemo od islamskog terorizma i naglog useljavanja stanovnika iz država u kojima dominira radikalni islam? Sada Srbi i Hrvati imaju barem nekakav mehanizam kontrole preko kakvih takvih zajedničkih BiH institucija. Nezavisna FBIH bi sama kao svaka suverena država bez ičije kontrole mogla da daje državljanstvo i zaštitu kome god hoće. Gospodo Srbi da li ste vi za otcjepljenje ili ste ipak za neki oblik unije sa ostatkom Bosne i Hercegovine?

Zadnji ali ne i posljedni, Hrvati? Zvanični stav političkih partija koje pretenduju na „hrvatske glasove“ ide u pravcu boljeg položaja Hrvata što bi u praksi značilo ili treći entitet ili neko drugo prekomponovanje u kome bi Hrvati (uzimajući svoju brojnost) imali jak zaštitni mehanizam. Ali ako bi napravili istraživanje naročito Hrvati koji žive u Hercegovini bi bili za pripajanje matici Hrvatskoj. Ista pitanja koja su gore navedena mogu se postaviti i Hrvatima. Možda bi se moglo dodati još jedno ključno, a tiče se činjenice da vrijeme ne radi za njih. Naime poslednji popis pokazuje da je Hrvata sve manje i manje u Bosni i Hercegovini i da ako se nastavi ovako loša situacija većina mladih (koji gotovo svi imaju i hrvatski pasoš) će otići.

Suština je u tome da su se do sadašnje politike ključnih političkih subjekata zasnivale više na ideološkom, a manje na realnom. Šira javnost nije upoznata sa eventualnim istraživanjima koje bi detaljnije ispitale stvarne želje i potrebe tri konstitutivna naroda. Indikativno je to da je međunarodna zajednica potrošila milione na razna istraživanja, a mi nemamo promovisanih na ovu temu tj. na elementarnu demokratsku predpostavku koja kaže šta narod(i) u stvari žele.

Koje je rješenje?

Prije svega treba svima da bude jasno da se ova situacija mora nekada rješiti, prije ili kasnije na miran ili na nasilan način. Svi normalnim ljudima bi bilo u interesu da se ona rješi na relativno brz i apsolutno  miran način. Možda se trenutno ne možemo dogovoriti oko konačnog rješenja ali se barem možemo dogovoriti oko načina tj. kako da dođemo do njega. Jedno od rješenja koje ide u tom pravcu a garantuje dugoročnost je sljedeće:

Na sto bi trebalo staviti sve moguće opcije. Na čiji „sto“? Na naš tj. ovim treba da se pozabavi što veći broj prije svega društveno-naučnih institucija. Da svaku od opcija analiziraju sa ekonomskog, pravnog, religijskog, kulturološkog, geopolitičkog, energetskog i ekološkog stanovišta. U suštini nema bezgraničan broj opcija. One se kreću od unitarne države, statusa quo, preko trećeg entiteta, konfederacije do raspada. Treba biti iskren da svako od ovih rješenja ima prednosti i nedostatke i one se moraju jasno naznačiti. Naravno da čim se malo zagrebe doći ćemo do vjerovatno suštinskog problema a to je teritorija. Ali i o tome treba otvoreno i stručno razgovarati bez tenzija i u tolerantnoj atmosferi. Ni tu nema bezgranično konbinacija.

Trebalo bi dati dovoljno vremena da šira javnost bude upoznata sa svakim od mogućih modela, tako da se da prostor političkim i stručnim raspravama. Nakon toga bi trebalo svesti sve na dvije opcije oko koje ima najviše saglasnosti.

U posljednoj fazi bi trebalo organizovati fer i demokratski referendum na čitavoj teritoriji BiH na kome bi se građani izjasnili o jednom od dva ponuđena rješenja. Tek onda bi se trebalo ući u konkretne izmjene postojećeg Ustava po propisanoj proceduri. Nakon toga, ovaj postupak ustavnih reformi bio bi mnogo lakši i u tom slučaju imali bi jasnu sliku o tome šta građani žele. A ključni dobitak bi bio u tome što bi svaka izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, koja ima široku podršku građana,imala i veće šanse da u praksi zaživi, a ne da bude samo forma koju svako tumači kako joj je volja. Realno pitanje je šta ako se ni konstitutivni narodi u suštini ne slože oko rješenja već opet dođe do preglasavanja na samom referendumu? Prvo, već i površna analiza koju smo naveli na početku teksta pokazuje da ustvari pogledi nisu toliko različiti ako se građanima do detalja objasne sve prednosti i mane svakog rješenja. Ne bih da preudiciram stvari, ali meni se čini (ovo namjerno radim da me mogu svi napadati) da rješenje visi između čvršće konfederacije i labavije federacije. Ali evo neka me građani i narodi i narodnosti BiH demantuju ili potvrde J. A što se tiče preglasavanja na referendumu tu manu treba pretvoriti u prednost. Naime Ustav Bosne i Hercegovine se može mjenjati samo po proceduri koja već postoji, a koja ima jasne mehanizme zaštite nacionalnih interesa. Naravno da ako se ozbiljna većina odluči za mirno razdruživanje da onda stvari izlaze iz domena postojećeg ustava. Ali bilo kako bilo ovo će biti motivirajući faktor za sve strane da naprave takvu konačnu ponudu za narod koja neće izazvati preglasavanje baš „njihove strane“ (kad troje glasa sve konbinacije u preglasavanju su otvorene). Svako pametan zna da je duga noć ali da je još duži dan u kome poslije noći treba živjeti.

Šta su predpostavke da ovaj prijedlog uspije?

Kritična masa koja bi podržala čitav proces. Sada dolazimo do ozbiljnog problema, jer da je u BiH ikada postojala pozitivna kritična masa do ovoga nebi ni došlo. Ali da malo demistifikujemo postojeću masu po principu ko bi mogao biti za, a ko protiv ovakvog rješenja. Vjerovatno bi većina normalnih građana bila za ovaj vid rješenja ili bi barem dala neki svoj prijedlog. Naročito bi ovo „raščišćavanje računa“ bilo korisno za one koji žive u teškoj situaciji i za one koji bi pošteno da zarađuju za svoj život. Onaj ko je potlačen njemu odgovara čista situacija pa makar ona bila jako teška, ali barem sam onda može da odluči da li će i kako da živi. Svako ko se pošteno bavi bilo kojim poslom želi da zna kakva je država i koliko će ona biti stabilna u predstojećem periodu. Preduslov za svaku pojedinačnu reformu je jasno uređenje države podržano od većine građana. Bilo bi lijepo da se o ovom prijedlogu izjasne i naučno-istraživačke institucije u Bosni iHercegovini ali i međunarodne organizacije koje se ponose svojim zalaganjem za demokratiju putem struke i nauke. Te za početak da naprave jedno ozbiljno istraživanje koje bi bilo polazna osnova u kome bi se građani izjasnili o svim mogućim modelima. Bolje da ne nagađamo i nevračamo već da vidimo šta narod trenutno misli. Takođe, ovo bi podržali i pojedini normalni ljudi u političkim partijama (na svim stranama i u svim partijama) koji zdravorazumski i odgovorno žele da grade svoju budućnost u BiH. Dio međunarodne zajednice koji istinski žele stabilnost i prosperitet ovog prostora. A ko bi mogao biti protiv? Dio političkih partija kojima odgovara trenutno stanje u kome oni ostvaruju profit pravdajući svoju nesposobnost „vječnim neprijateljima“ i pričom „tako nam je suđeno ovo je tamni vilajet“. Dio međunarodne zajednice kojem odgovara da uvjek ima dežurno žarište kako bi opravdali svoje postojanje ili kako bi ga aktivirali da prikriju probleme u vlastitom dvorištu. Uz to ovaj prijedlog može biti odličan tester za sve one koji se kunu u demokratiju i volju naroda. Testirajte se sami pa nas sami svrstajte u jednu od gore navedene dvije grupe.

Opredjeljenost ka mirnom i dugotrajnom rješenju. Ova predpostavka je bitna jer će se u procesu javiti na svim stranama neke ideje kojima se možda može brže rješiti ovaj zamršeni spor. Ali treba uvjek postavljati pitanje da li će to rješenje biti miroljubivo ili nasilno, da li će biti kratkotrajno ili dugoročno.

Otvorenost i iskrenost ključnih učesnika. Krajnje je vrijeme da jedni drugima kažemo naglas sve što nam je na duši. Ako nam je lakše mi već znamo šta potajno mislimo jedni o drugima ali to treba i da kažemo jer onda imamo čistu situaciju. Neka konačno izađu stvari ispod tepiha jer ova kuća već odavno zaudara, vrijeme je da je očistimo. Tu će se pokazati svako od nas koliko je smiren, tolerantan i spreman da čuje druge i da sam da svoje viđenje stvari. Možda će biti bolno ali će biti veoma korisno. Jer kako god završi ova saga sa jednom ili dvadeset novih država ne zaboravimo da u budućnosti Sarajevo, Banjaluka i Mostar mogu biti samo bliži jedni drugom, a nikako dalji. Jer gradovi se šire i ne bojte se većina građana (oko 75,4 %, a postoci su veoma slični kod sva tri konstitutivna naroda) smatra da bi ozbiljni pokušaji da se izgrade odnosi između vjerskih i etničkih grupa u Bosni i Hercegovini imali utjecaja na budućnost zemlje, pokazalo je najveće posljeratno istraživanje na ovu temu u BiH iz 2013. godine. (“Faktori pomirenja: religija, lokalni odnosi, ljudi i povjerenje”) .

Vremensko ograničenje procesa. Ovaj proces ne može trajati vječno. Prošlo je 20 godina od rata, prva posljeratna djeca su nam punoljetna. Što se bude duže odlagalo rješenje veće su šanse da ono ne bude na miran način ili da bude stihijsko (a stihija nas je i dovela u ovu situaciju). Ako ne želite da vas problem stalno napada, napadni te vi njega. Stoga realan rok je 8 godina, 2 izborna ciklusa, znači 2022. godina pa neka nam bude od Boga blagosloveno.

Piše: Nebojša Kuruzović