Ova malo poznata arhitektonska čuda zvala su se „Mudhif“, a izgrađena su bez eksera, stakla i za manje od tri dana. Čak i ostrva na kojima su se kućice nalazile su se sastojala od prirodnih elemenate.  

Ovaj metod konstrukcije su generacijama koristili stanovnici ovog mjesta, ali je u posljednjih nekoliko decenija ova egzotična arhitektura gotovo potpuno nestala. A postoji opasnost da će zajedno sa njom nestati i drevno znanje tehnike građena. 

Pitate se kako je moguće da je tako čaroban vodeni svijet samo nestao? Kao i druge nepravde koje su obilježile 20. vijek u Iraku, za uništavanje ovog bliskoistočnog raja odgovoran je Sadam Husein. Močvara i njene plutajuće kućice od trske su nekada imale ulogu utočišta za one koje je vlast Huseina proganjala, a u prošlom vijeku su pružale sigurnost odbjeglim robovima. 

Tokom ustanaka 1991. godine u Iraku, Sadam Husein je isušio jedinstvene močvare južnog Iraka kao kaznu za Arape koji su tu živjeli, a koji su podržali ustanak i navodno pružili utočište vojnicima koji su smatrani teroristima.  

Iračka vlada je agresivno oživjela projekat navodnjavanja 1970. godine koji je inače bio odbačen nakon što je počeo ometati dotok vode u močvare. Vrlo brzo, izvori hrane su uništeni, a sela su napadnuta i spaljena. Raj je pretvoren u pustinju. Ono vode što je ostalo je navodno otrovano.  

Hiljade stanovnika je protjerano iz svojih domova, a napustili su svoj tradicionalni način života i novi život potražili u gradovima i kampovima u drugim dijelovima Iraka, ali i u izbjegličkim kampovima u Iranu. Samo 1,600 od skoro pola miliona Arapa iz močvare, koliko ih je bilo 1950. godine, je nastavilo tradicionalnim životom u novom milenijumu. 

Tradicionalni način života smatrao se izgubljenim do nevjerovatnog oporavka 2003. godine kada se lokalno stanovništvo počelo opirati Sadamovim vojnicima nakon američke invazije. Te godine se završila i duga suša, a močvare su povratile više od 50% od nivoa vode iz 1970. godine. Međutim, restauracija ekosistema će trajati mnogo duže, a Arapi iz močvare su danas raseljeni. Oni koji su se vratili suočili su se sa manjkom vode za piće, lošim sanitarnim uslovima, a i društvenim nedostacima kao što je manjak obrazovnih institucija.

Samo nekoliko milja od gradova koji su razoreni ratom, malo je onih koji su spremni da rizikuju svoje živote kako bi spasili močvaru i njenu ekološki svjesnu zajednicu, ali uvijek postoji nada. Priroda Irak, osnovana od strane iračko-američkog hidro-inženjera koji je ostavio život u Kaliforniji kako bi pomogao vratiti izgubljeni vrt, radi na obnavljanju močvare uz finansijsku podršlu SAD-a, Kanade, Japana i Italije. 

Napredak restauracije možete pratiti ovdje. Ko zna, možda se i vi jedan dan nađete u uvom čarobnom Edenskom vrtu. 

izvor: messynessychic.com