Rasmusenova sestra je 2010. godine radila u Avganistanu kao humanitarac, naročito u oblasti razvijanja zaostalih zajednica. Ali svi naslovi koje je mogao da pročita u medijima ticali su se razbuktalog rata koji je uveliko trajao. Imao je utisak da američki mediji ne edukuju svoje građane o tome koliko je država sa kojom ratuju zapravo kompleksna i raznovrsna, od svojih mnogobrojnih etničkih zajednica i plemena do bogate istorije i tradicije. Kada je čuo za tesnac Vakhan, uski pojas zemljišta na dalekom sjeveroistoku Avganistana, koji se graniči sa Pakistanom, Tadžikistanom i zapadom Kine, istog trenutka je znao da tamo mora da ode i fotografiše.

U grubom, ali prelepom pejzažu okruženom Hindu Kuš planinama, živi oko 12 hiljada Avganistanaca, netaknuti od talibana, Amerikanaca ili vlade Hamida Karzaija. 

Geografska izolacija, surovi klimatski uslovi i manjak strateške vrijednosti decenijama su držali podalje sve vojne trupe, kako strane tako i domaće.

Do tjesnaca Vakhan je izuzetno teško doći. Ukoliko želite da posjetite ovo mjesto, morate prvo ići automobilom, zatim jahati magarca i pješačiti 400 kilometara preko terena na kojem nema apsolutno ničega sem kamenja. Ili da otputujete u Tadžikistan avionom, pa odatle, sa granice da pristupite ovoj zaboravljenoj regiji. Oba putovanja su veoma teška, s tim što treba imati u vidu da putovanje kopnom iziskuje prolazak kroz teritoriju koju kontrolišu talibani.

Atmosfera u Avganistanu je veoma napeta i "na ivici noža", međutim ova nelagodnost nestaje onog trenutka kada kročite u Vakhan.  Zbog ekstremno surovog terena i nedostatka puteva i infrastrukture, Amerikanci i talibani u širokom luku zaobilaze ovo mjesto.

 Mnogi stanovnici ove regije ni ne znaju da su talibani ikada bili na vlasti niti da su Sjedinjene Države izvršile invaziju na njihovu zemlju. Posljednje trupe koje su kročile u Vakhan bile su sovjetske, koje su izgradili jedan jedini put koji se nalazi u ovom dijelu zemlje. Vakhan su napustili davne 1980. godine. Postoje dvije prognane etničke zajednice koje naseljavaju ove krajeve: Vakhi i Kirgizi. U najdužem periodu godine, Kirgizi nastanjuju više dijelove planina, dok Vakhi žive u podnožju. Kada je Rasmusen stigao sa svojim kolegama, Vakhi su u početku bili vrlo oprezni i povučeni, ali su veoma brzo postali izuzetno gostoprimljivi, pripremivši toplu dobrodošlicu posjetiocima izdaleka.

"Mi smo njima bili isto tako fascinantni i egzotični kao i oni nama. Mnogi od tih pastira bili su potpuno izolovani od svijeta i drugih ljudi, pa je tako naša posjeta dobila karakter izuzetno značajnog događaja", opisuje Rasmusen način na koji su Vakhi doživjeli njega, ali i on njih.

Klimatski uslovi su ekstremni i brutalni u ovom delu Avganistana, zime su izuzetno hladne i umiju da potraju i do osam mjeseci, a mećave su umjele da iznenade i u kratkom ljetnjem periodu. I Vakhi i Kirgizi su pastiri, s obzirom na to da je uzgajanje usjeva na ovakvom terenu prava nemoguća misija. Njihov opstanak uglavnom zavisi od životinja koje gaje. Jak, ovca, koza, kamila...samo su neke od životinja koje obitavaju u ovom zabačenom kraju zemaljske kugle.

Rasmusen je sa ovim neobičnim stanovnicima Avganistana uglavnom komunicirao preko svoje sestre, koja govori njihov jezik. Međutim, nekoliko dana je kampovao sa njima potpuno sam i pokušavao da komunicira tako što je prstom pokazao na nešto, a onda tu riječ izgovorio na engleskom, a Vakhi na svom jeziku.

"Iako su Vakhi i Kirgizi ekstremno siromašni, pred nas, kao goste, iznijeli su pravu gozbu. Bili su nevjerovatni domaćini, ljubazni i gostoprimljivi", kaže Rasmusen. Šta god da ne mogu da dobiju od životinja (od kojih inače imaju mlijeko, meso, kožu ), Vakhi i Kirgizi pribavljaju putem razmjene koju organizuju nekoliko puta godišnje. Često razmjenjuju ovce i koze za namirnice poput brašna, čaja ili onih malo skupljih, poput opijuma ili neke tehnološke sprave.

Zvanična valuta je - stoka. Upravo zbog toga Kirgizi važe za bogatiju polovinu stanovnika Vakhana. Posjeduju stotine krda, pa na taj način i zapošljavaju Vakhe da rade za njih, plaćajući im u grlima stoke.

Rasmusen je posjetio ovu regiju tokom ljeta, što je najčešće "udarni period" u kojem se vrši razmjena.

I jedni i drugi su zaboravljeni od svih, čini se i od Boga. malo ko zna da postoje, a oni još manje znaju o ostalima. Oni žive u nekom svom svijetu, potpuno drugačijem od onoga koji ih okružuje. Zbog toga se tjesnac Vakhan i zove "rajski zatvor".

Izvor: Blic