Koliko dugo postoji Atelje 14 i kako ste došli na ideju da se okupite?

Atelje 14 je neformalno amatersko pozorište, dakle nismo zvanično osnovani i registrovani već djelujemo kao neformalna grupa mladih ljudi spremnih da rade ono što vole i ono što ih ispunjava. Ono što nas je sve okupilo jeste upravo ta ljubav prema glumi. Shvatamo da nismo profesionalci i da ovo nisu naši primarni pozivi u životu, ali je svakako jedna od oblasti naših interesovanja kojoj se želimo i možemo posvetiti. Atelje 14 za datum svog osnivanja uzima 11. 6. 2014. jer smo taj dan predstavu „Direktorov kabinet 2“ prvi put izveli javno pod imenom Atelje 14. Ranije smo djelovali u okviru literarne sekcije Ekonomske škole Banjaluka i odlično sarađivali sa našim profesorima i mentorima Oliverom Jovanović i Velimirom Gatarićem koji su nam mnogo pomogli u našim nastojanjima da budemo aktivni i van nastave. Većina naših članova je prošle školske godine završila srednju školu, a kao poveznica naših života, interesovanja i naravno prijateljstava rođen je Atelje kao simbol svega toga u jednome.

Koliko vas čini atelje i iz kojih "profesija" dolazite? 

Što se tiče naših članova, mi nemamo članske karte, članarine i formalne uslove učlanjenja i slično. Atelje 14 radi sa svima koji su spremni na odlično druženje, ali i da predstave raskoš svog talenta na najbolji način. Interno smatramo za svog člana svaku osobu koja barem jednom sa nama odradi neku predstavu. Dakle, nemamo stalan broj članova i nadamo se da će pored ekipe koja je primarno tu iza imena Atelje 14 broj simpatizera i članova rasti kako budemo više radili. Trenutno je Atelje sastavljen od 12 članova, studenata i srednjoškolaca. Ako govorimo konkretno, dva člana su na ETF-u (Milica Pavić i Alksandra Knežević) , tri na Filozofskom fakultetu (Tamara Repajić, Marija Tomić i Tatjana Miljković), jedan na Pravnom (Biljana Šormaz) jedan i na FPN-u (Miloš Kovačević). Tu su tri učenika Ekonomske škole (Vladimir Vještica, Ognjen Popović i Andrej Janjuš), jedan Katoličkog školskog centra „Ivan Merc” (Ognjen Todorović) a jedan član čeka sljedeću godinu da upiše montažu na Akademiji umjetnosti (Nikolina Vuruna).

Čini mi se da je ovo vaša prva predstava, ispravite me ako griješim. Ako ste ranije radili predstave koje su to bile i s kojom temom? 

„Direktorov kabinet 2” jeste prva predstava koju radi Atelje 14 samostalno i pod tim nazivom. Veliki dio prethodno nabrojane ekipe je djelovao, kao što je rečeno, u Ekonomskoj školi u okviru literarne sekcije. Počeli smo 2012. godine sa izvođenjem predstave „Direktorov kabinet“ (prvi dio), učestvovali aktivno svake godine u Svetosavskim školskim akademijama, nastavili sa igrokazom „Šta je to ljubav“ (pet izvođenja), igrokazom „Nebo povodom devet vijekova od rođenja Stefana Nemanje“, sa umjetničko-scenskim nastupom „Gavrilo – priča” koji je izvođena povodom 100 godina od Velikog rata i Sarajevskog atentata premijerno u našoj školi, a nakon toga i na svečanosti zatvaranja ovogodišnjeg Inosta Banjaluka. „Gavrilo – priča“ jeste nastup koji je nagrađen od strane Pedagoškog zavoda RS na konkursu povodom obilježavanja stogodišnjice Velikog rata.

Na kraju smo priču završili sa premijerom „Direktorovog kabineta 2 – privatizacija“, 14.5.2014. i na taj način se oprostili od srednje škole i zakoračili u novu avanturu pod imenom Atelje 14. Evo nas danas ponovo pred publikom i imamo priliku da četvrti put prikažemo čari direktorovog kabineta.

Na plakatu za predstavu "Direktorov kabinet" vas ima 10. Da li vam je problem da se uskladite vremenski, da radite zajedno i uopšte kako funkcioniše unutrašnja organizacija? 

Kada govorimo o našoj unutrašnjoj organizaciji moram priznati da je zaista teško uklopiti i iskombinovati slobodno vrijeme svakog pojedinca sa probama i terminima, ali gdje postoji volja postoji i način. Trenutno jesmo u problemu jer nas je previše i snalazimo se kako znamo, ali ako uzmemo da npr. predstava koju upravo radimo ima više likova nego što je glumaca, tačnije određeni glumci tumače više uloga, onda i to dodatno daje težinu u realizaciji ovog posla. Trenutno nam je najveći problem prostor za rad. Nemamo svoje prostorije, scenu i uslove, a možemo i hoćemo da radimo. Kombinujemo termine sa drugim pozorištima koja nam izlaze u susret koliko je u njihovoj moći. Trebali smo već krenuti sa spremanjem nove predstave, ali nedostatak slobodnih termina u kombinaciji sa veoma malo slobodnog vremena naših glumaca (zbog školskih i studentskih obaveza) rezultira manjim zastojima. Nadamo se da će se naći način da se takva situacija prevaziđe, ali treba nam zaista jaka podrška svih onih koji žele da budu dio jedne lijepe priče. Za sada nam je cilj da u ovoj sezoni imamo dvije premijere, kako naše školske obaveze ne bi trpjele, a za kasnije ćemo planirati postepeno i polako u skladu sa našim mogućnostima. U planu nam je da ostvarimo saradnju i sa gospodinom Kusturicom te da prikažemo nastup „Gavrilo – priča“ i u Andrićgradu naredne godine, a svakako ćemo nastojati da pratimo i međunarodne festival i koristimo svaku priliku koja nam se ukaže da radimo ono što volimo i da stvaramo zajedničke uspomene.

Da li su neki od vas ranije imali iskustva u pozorištu? 

Imamo nekoliko članova koji su aktivni u nekim gradskim pozorištima, ali je većina ekipe bez prethodnog iskustva i to je činjenica koja svjedoči o našem radu, jer bez iskustva, stručne podrške uspijevamo da naše predstave realizujemo na najbolji mogući način. Mlada smo grupa, nije naš značaj velik u ovome gradu, nismo se profilisali, ni mi, a ni naša publika, ali sve su to stvari na kojima se planira raditi postepeno i sigurno u periodu koji je pred nama. Bitno je napomenuti da smo posvećeni tome da uglavnom radimo naše dramske komade, dakle tekstove koje piše neko od naših članova, ali i da režiju radimo samostalno, što je u ovakvim uslovima i okruženju, bar ja tako mislim, veliki plus za nas kao mlade nade ovoga grada i države.

Tema koju obrađujete tiče se naše svakodnevice, vječitih političkih vođa i povodljivog naroda. Šta je poruka koju želite da prenesete publici?

U svojoj osnovi predstava „Direktorov kabinet“ nosi dvije devize: ,,Jednom političar, uvijek političar” i ,,Ovdje je sve moguće“. Najveći apsurd prikazuje se kroz oslobađanje bivšeg direktora određenog javnog preduzeća od optužbi za pronevjeru državnog novca, ali i njegovo postavljanje na funkciju glavnog tužioca. „Direktorov kabinet 2“ nastavak je priče iz predstave „Direktorov kabinet“. Ova dva dijela čine jednu cjelinu, međutim koncept je sačinjen na taj način da se oba komada mogu igrati i posmatrati zasebno I prenijeti zajedničko pitanje, a to je„Čak i kada pravda pobijedi, da li je pravda zadovoljena?“

  Boris Maksimović