Azinovićeva knjiga o terorizmu „Al-Kaida u Bosni i Hercegovini: Mit ili stvarna prijetnja” objavljena je prije sedam godina, a 2012. godine izašla mu je i knjiga „Uvod u studije terorizma“. Istoimeni predmet predaje i na Odseku za bezbednosne i mirovne studije Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Islamska država je u posljednjih nekoliko mjeseci naglo ojačala iako se smatralo da je ubistvom lidera Al Qaide Osame Bin Ladena došlo do slabljenja fundamentalnih islamista. Šta se u tom interregnumu dogodilo? Kako to da se ođednom pojavila Islamska država?

Nije bilo odjednom. Islamska država se pojavila u vezi sa onim što se protekle već više od tri i po godine događa u Siriji, dakle, posljedica je jedne neuspjele međunarodne intervencije u jednom unutrašnjem sukobu, koji se dalje nastavio i u kojem su se počele pojavljivati i nestajati različite frakcije na opozicionom bloku koji se trebao boriti protiv sirijskoj režima, pri čemu su frakcije tog opozicionog bloka jedna drugu sažimale ili prožimale u određenim trenucima.

Imali smo i značajan broj regionalnih i globalnih međunarodnih faktora, koji su takođe podržavali neke od tih frakcija, očekujući da će kroz njih steći bolji uvid i upravljati događajima u Siriji. Kada je Islamska država ojačala i poklopila ostale milicije koje su se borile na tom opozicionom frontu, ona se ođednom se pojavila kao jedna respektabilna vojna, a ja bih rekao i ideološka, snaga. Ono čime je skrenula pažnju na sebe ovog ljeta je brutalno nasilje koje je koristila kao svoj modus operandi, ali to je jedna posebna priča.

Da li je Zapad propustio da prepozna na vrijeme tu frakciju ili frakcije iz kojih će kasnije izrasti Islamska država?

Ja bih rekao da ne samo da je zakasnio, nego je na određeni način i pomogao njen nastanak.

Kako?

Jedan dio oružja i dobrovoljaca koji su prelazili preko teritorija Turske direktno je završavao u rukama onoga što je bila „Islamska država u Iraku i Šamu“, odnosno, u Iraku i Siriji, kako se ta formacija zvala do ovoga ljeta. Dakle, dogodilo se nešto, što se inače dešava i inače: ne može se direktno intervenisati zbog cijelog spleta međunarodnih okolnosti i onda se pokušava „proxy“ snagama, dakle, snagama koje su neformalne, koje su nedržavne, uticati na tok sukoba u onom smjeru u kojem velike sile to žele. Međutim, kao što se dogodilo nakon rata u Afganistanu, kao što se dogodilo, ako hoćete, i nakon rata u Bosni i Hercegovini, stvori se jedno frankenštajnovsko čudovište koje počne da grize ruku koja ga je do tada hranila i koja mu je praktično pomagala da nastane.

Zar lekcije iz Afganistana i BiH nisu bile dovoljne?

Očito da nisu. Naravno, mi sada stvari pojednostavljujemo kako bismo ih bolje razumjeli, ali u suštini se dogodilo isto.

Da li je Zapad ovakvim razvojem situacije u Iraku i Siriji bar prećutno prinuđen da sarađuje sa sirijskim predsednikom Asadom u borbi pritiv Islamske države?

Ne samo sa Asadom. Ako ste pratili razvoj situacije u posljednje vrijeme, jedna od članica takozvane Osovine zla – Iran -takođe je sada američki saveznik u cijeloj toj priči. Asad se takođe, iz zlog momka sada pretvorio u, hajde da kažemo, polu-dobrog momka. Naprosto je, dakle, cijeli kontekst takav da se stvari mijenjaju dosta brzo i da neka savezništva, koja se sklapaju i koja se razbijaju, zapravo presudno utiču na tok događaja u Siriji. Pored toga, u Siriji postoji i lokalni kontekst, gdje, zapravo, IS nije jedna jedinstvena formacija, već koalicija više formacija plemenskih zajednica sa različitih dijelova teritorija koje IS sada kontrolira; neki su tu ušli silom, neki su plaćeni da uđu, neki su se ideološki identifkovali sa Islamskom državom. 

Ko su inspiratori Islamske države i šta ih pokreće?

Islamska država nije nastala tek tako. Ona je nastala na ideološkoj baštini nečega što se zvalo „Al Qaida u Iraku“, čiji je čelnik bio Abu Musab al-Zarqawi, jordanski kriminalac, alkoholičar i pedofil, koji je svoje, odnosno, aktivnosti svoje grupe kada je otkrio religiju i Boga, iz Jordana prenio u Irak 2004. godine, da bi se suprotstavio američkoj invaziji. Abu Musab al-Zarqawi i „Al Qaida u Iraku“ su prvi počeli ritualna odrubljivanja glava zarobljenima, najčešće humanitarnim radnicima, sa Zapada. Abu Musab al-Zarqawi je, štaviše, sam pred kamerama odrubio nekoliko glava takvim ljudima. Počeli su vrlo brutalnim kampanjama napada na neistomišljenike i zapravo su pokrenuli rat protiv iračkih šiita u jednom trenutku. Abu Musab al-Zarqawi se u takvim aktivnostima, u jednom trenutku, toliko oteo kontroli tradicionalne Al Qaide, da je ušao u ideološki sukob sa tada još uvijek živim Osamom Bin Ladenom i Aymanom al-Zawahirijem, koji su se na neki način od njega distancirali. Pitanje je kako bi se taj sukob završio da ga nisu prekinule SAD i istresle dvije bombe od četvrt tone na sklonište Zarkawija blizu Bakube 2006. godine. On je tada poginuo, ali je njegovo ideološko naslijeđe ugrađeno u modus operandi i u ideološku matricu Islamske države.

Nasilje, kojim smo bili zgroženi proteklog ljeta – ono, znate, nije besmisleno. Ono je vrlo ciljano jer se njime šalju dvije poruke za dvije različite ciljne grupe. To brutalno nasilje je opomena svim protivnicima šta ih čeka u slučaju da se suprotstave Islamskoj državi. Imate situaciju da su cijeli gradovi i sela u Iraku i u Siriji evakuisani glavom bez obzira kada bi se samo pronio glas da dolazi Islamska država – mnogo teritorija je tako osvojeno bez metka ispaljenog.

A druga publika su oni koji se na neki način identifikuju sa Islamskom državom. To je poruka koja njima kaže – gledajte šta možemo uraditi za našu stvar i pridružite nam se.

Ko su ti koji finansiraju Islamsku državu?

To je najteže pitanje, zapravo, u cijeloj ovoj priči. Obično se kaže - slijedite trag novca i doći ćete do počinitelja, inspiratora, organizatora itd. Međutim, ovdje je to dosta otežano. Iza tog projekta ne stoje konkretne države. Nedavno je njemački ministar finansija dao izjavu kojom je jednu zaljevsku državu apostrofirao kao mogućeg finansijera Islamske države, pa je onda tu izjavu povukao jer je očito bila malo ishitrena i neodmjerena.

Države ne stoje, stoje bogati pojedinci koji za relativno malo novca, za koji vjeruju da ga daju u humane svrhe i za ostvarenje uzvišenih ciljeva, za vrlo malo novca, zapravo, kupuju vojnu snagu koja onda ide i pokušava ostvariti tu ideologiju na licu mjesta. Ono što je, međutim, tu problem jeste što se radi o globalnoj ideologiji i ova kampanja koja se sada provodi, uglavnom iz vazduha i uz posredstvo kurdskih boraca na terenu, čak i ako bude pozitivna u smislu vojne neutralizacije Islamske države, neće donijeti ništa ukoliko se ne kontrira samoj toj ideologiji;  ideologiji koja, dakle, nije samo vezana za Irak i Siriju - to je ideologija koja postaje globalna. I to je, zapravo, problem jer se na toj globalnoj ideologiji regrutiraju potencijalno i desetine hiljada ljudi širom svijeta.

Šta zapravo Islamska država želi kao krajnji cilj i na koji način Zapad globalno može da se suprotstavi njenoj globalnoj ideologiji?

Al Qaida je bila fokusirana na dva vrlo konkretna cilja: postojao je takozvani bliži i takozvani dalji neprijatelj. Bliži neprijatelj su bili sekularni režimi u muslimanskim zemljama, koje jeAl Qaida vidjela kao neprijateljske i koje treba smaknuti, a postojao je dalji neprijatelj, SAD, koje su pomagale te režime jer su oni praktično za SAD odrađivali neke stvari u regiji.

Međutim, Islamska država za cilj ima uspostavu teritorije i to je ono što je ključno razlikuje od Al Quaide. Jedan od temeljnih strateških dokumenata, koji je napisan 2004. godine, koji u prevodu sa arapskog glasi „upravljanje zvjerstvima“ sugeriše zapravo grupi poput Islamske države da kroz nasilje i zvjerstva uspostavi neku vrstu sigurnosnog vakuma na bilo kojoj teritoriji, bilo gdje, i u trenutku kada se taj vakum uspostavi i kada se sigurnost nekog područja potpuno uruši, da se onda infiltrira tu i da uspostavi na jedan brutalan način pravedan red i mir, koji se temelji na njihovom tumačenju šerijatskog prava.

Islamska država je tokom ljeta, kada je proglašen kalifat, objavila jednu mapu priželjkivanog teritorija kalifata, koji uključuje ogromne prostore u sjevernoj i srednjoj Africi, velike dijelove Bliskog Istoka, Srednjeg istoka, današnje Rusije, Kavkaza, Balkana i zemlje EU, sve do Austrije i do Španske. Dakle, to je jedan utopijski projekt, koji se, naravno, nikada neće ostvariti, ali koji ljudima, koji u nekim dijelovima svijeta pate, koji se osjećaju ugroženim, obespravljenima, marginaliziranim, frustriranim, neprilagođenim, a razlog za takav osjećaj pripisuju svom identitetu, takva jedna moćna sila, koja nastaje ta tom teritoriju, njima daje privid da se oni zapravo bore i za njih i da se trebaju priključiti toj globalnoj sili, koja ide za ispravljanjem svih nepravdi na svijetu.

Šta su pokretači tog radikalnog islamizma a među mladima na Zapadnom Balkanu?

Mi, naravno, do rata u BiH takvih pokreta i ideja nismo imali na nekakav vidljiv način. To ne znači da nije bilo izoliranih pojedinaca, koji su na takav način mislili, ali okolnosti u svijetu nisu im pogodovale. Neosporno je da su i ljudi i ideologija došli u Bosnu i Hercegovinu tokom rata, da su se tu zadržali i nakon rata i da zapravo, ovo što danas viđamo, a to je da određeni broj građana BiH odlazi, odnosno, odlazio je, u rat u Siriji i Iraku, jeste zapravo neka vrsta ideološkog nasljeđa koje je ostavljeno ovdje tokom rata, kroz djelovanje vojne formacije El Mudžahid i ideološke matrice kojom je ona djelovala.

Međutim, mi imamo drugu generaciju dobrovoljaca koji odlaze u rat u Siriju, a to su mladići od 18 ili 19 godina, koji, ja vjerujem, istinski to doživljavaju kao neku vrstu svoje vjerske dužnosti i zbog toga odlaze. Međutim, mislim da negdje duboko u podsvijesti tu postoji cijeli niz drugih faktora. Gledao sam kako izgledaju kuće iz kojih ti mladići odlaze. Kada bi neko poginuo, naši bi novinari najčešće odlazili na ta mjesta i razgovarali sa roditeljima. To su najčešće neke kuće od cigle gdje imate samo drvenariju, prozore i vrata i gdje jedva da imate krov. Do nekih od tih kuća jedva da vodi bilo kakav zemljani put. Dakle, to su kuće iz kojih bi čovjek, bilo kada i bilo gdje, nastojao što prije pobjeći u bilo šta drugo.

Naš je problem što u ovoj državi, a mislim da to vrijedi i za ostatak zapadnog Balkana, postoji vrlo malo mogućnosti za samoostvarenje mladih na neki normalan način.

U jednom intervju ste rekli da vehabizam nije sinonim za islamski fanatizam i ekstremizam, da islam i islamizam nisu isto. Nemam utisak da svi to ovde sasvim dobro razumiju.

Mi moramo ovdje, ne samo zbog elementarne političke korektnosti, nego zbog suštine stvari, pokušati objasniti ponešto. Prije svega, vrlo se često govori o islamskom terorizmu. To je po meni neprihvatljiv termin, zato što postoji ogromna razlika između islama i islamizma. Islam je religija, a islamizam je ideologija. To bi bilo kao da kažemo da su hršćanstvo i hršćanska demokratija jedna te ista stvar, međutim - one to nisu.

Što se tiče selafizma ili vehabizma, tu takođe postoji jedno stereotipno i predrasudno promišljanje i shvaćanje. Ne bih rekao da je ono nužno iz zle namjere, nego se naprosto radi o komplikovanim stvarima, koje ljudi iz judeo-hršćanske ili ateističke perspektive teže razumiju jer ne poznaju islam. Vehabizam i selafizam su pojave koje nisu nove. Riječ je o pokretu koji nije jedinstven, ne samo kod nas u regiji, nego nije jedinstven nigdje u svijetu.

Radi se zapravo o ljudima koji vjeruju da je razlog zbog kog su muslimani počeli zaostajati za ostalim dijelom svijeta i postajati njegovom žrtvom to što su vremenom odstupili od temeljnih postulata islama i zbog toga im se oni vraćaju. Oni žele da žive put prve tri generacije muslimana koji su naslijedili poslanika Muhameda. Najveći dio tih ljudi je vrlo miroljubiv i nema nikakvih nasilničkih pretenzija, niti se tako ponaša. Jedan dio tih ljudi odobrava nasilje, jedan još manji se angažuje u nasilju, ali bilo bi vrlo pogrešno etiketirati cijele grupe kao potencijalno nasilničke ili terorističke samo zbog toga što mi ponekad nismo u stanju da razumijemo kompleksnost pitanja o kojima se ovdje radi.

Kažete i sami da vojno rješenje nije rješenje, da se njime ne može izaći iz ove priče. S obzirom da ovaj pokret postaje globalni izazov, kakav bi trebalo da bude globalni odgovor Islamskoj državi?

Mislim da bi se morao naći neki način, ali ne mislim da može postojati neki široki i globalni pristup. Moraće se raditi na tome, individualno, svaka država za sebe. Mislim da dobrovoljaca u Iraku i Siriji ima iz više od 80 zemalja, 3.000 Evropljana, 12.000 sve skupa stranih boraca je u sastavu Islamske države. Dakle, dobar dio svijeta bi mogao imati problema sa time.

Znam da države poput Danske ili Saudijske Arabije, Austrije, Velike Britanije, razvijaju programe, ne za deradikalizaciju jer kad je neko već u toj priči, radikalizovan, teško ga možete vratiti nazad. Treba se pokušati razviti neka vrsta kontra-naracije. Uključuje se islamska zajednica, socijalne službe, razgovaraju sa porodicama ljudi koji su otišli, razgovara se sa ljudima koji još uvijek nisu otišli. Pokušava se objasniti ljudima o čemu se tu radi.

Morala bi se naći i rješenja za neke druge probleme koji su egzistencionalni, ekonomski, koji su i problemi drugih grupa, a ne samo  ove zajednice iz koje se ljudi radikaliziraju i odlaze u Siriju. Nažalost, nerijetko je diskurs iz kog se to posmatra da samo muslimani u svijetu pate, a način interpretacije te patnje je takav da daje krila ljudima koji pokušavaju sprovesti radikalizaciju.

izvor: RSE