U to vrijeme, vrijeme prošlosti, ja nisam imala pametnija posla nego da čitam, te sam stoga poput pravog snoba, iako dijete roditelja iz radničke klase, koje je svojim stavom i ponašanjem obećavalo više nego što je moglo postići, skupljala, iznajmljivala i pročitala knjige o kojima čak ni odrasli (koje sam poštovala kao dobro vaspitano čeljade) nisu ni sanjali. Za neke od tih knjiga, sada, u četvrtoj deceniji života, mogu slobodno reći da su bile previše za moj um, ne zato što nisam razumjela, već što sam često razumjela i previše. Nisam natprosječno inteligentna, čisto da vas ne zbuni ova moja konstatacija, jer da jesam, možda ne bih bila ovdje i pisala baš o ovoj temi. 

Kraj rata je došao, i meni i porodici donio samo više tuge i žalosti. Neke tuge nikada neće proći. Mi i dalje živimo taj rat, ali drugačije od vas. Kladim se! Mi se sjećamo, idemo dalje, a vi – vi ga ne puštate, vraćate mu se! I što znam sigurno, mnogi od nas ne mrze i ne prave razlike među ljudima, osim možda u onom odnosu dobar ili loš.  Možda je baš u tome problem.

Knjige.   Mnogo tih priča bi moglo da se uvrsti u literaturu koja podiže svijest i otvara nove horizonte i vrednovanje po sistemu koji bi da je zaista ikada postojalo normalno vrijeme i doba pravednosti načinio od svijeta savršen organizam na savršenoj planeti. Bježala sam u taj svijet, jer je bio bolji, bezbrižniji i omogućio mi je u toliko navrata divan život, kakav u stvarnosti nisam imala. Ipak, kada se ja osvrnem oko sebe, ispala sam sasvim dobro, sigurna u to što tvrdim, jer sam u mnogo čemu čovjek na mjestu i od riječi.

Ipak, vidim kako stvari funkcionišu i znam da je bajka jedno, a stvarnost drugo. Znate to i vi.

Nismo ljudi, jer sve smo drugo, a nismo baš ni životinje, jer životinje se kolju međusobno u lancu ishrane, a mi svaki dan iz nekih interesa.

Interesi su ovozemaljski.  Pošto nikad nisam doživjela kliničku smrt, ne mogu dokazati da li tamo iza onog tunela u kojem vam blista svjetlost neizmjerne ljepote i snage (tako  to često opisivaše u knjigama i magazinima),  jedne upere na lijevo, druge na desno i nakon toga, jedni gore u Paklu, a drugi skakuću poput  najsrećnijih vjeverica u zelenilu Raja, zbog zasluga iz ovozemaljskog života. Ne bih ljude koji su okrenuti religiji ovim zapažanjem htjela ostrastiti, jer mi to nije namjera, samo pokušavam da razumijem šta nam je, jer mislim da od početka, pa na ovamo, mi nismo baš najbolji u životu, pa ponekad mi se čini da su oni, koji su zvanično proglašeni ludima, i odslužuju svoje u sanatorijumima i psihijatrijskim klinikama, zapravo normalni, a da su svi ostali u stvari ludi.

Pošto ja često nisam bila „u skladu sa onim šta drugi očekuju“, onda ću da napišem nekoliko lijepih riječi o životu. Nije to ni ispovijest, niti priznanje, niti se hvalim. Prosto je jedna priča. Prijatelj  me je pitao da li ja nešto rješavam kada napišem tekst (mislio je na pitanja poput globalnog zagrijavanja, ili gladi u svijetu). Rekla sam da ne rješavam. Ja spadam u one siromahe koje mnogi ne zarezuju. A i pisanje je stresno. Koliko god to volite, morate često da analizirate nešto, proučite, zapazite, pa onda ima i ona druga strana, a tu je i trenutak kada je potrebno da se lažno predstavite, smislite i izmislite, uvjerite druge u istinitost laži... Mnogo je tu posla. Ne rješavam ništa, samo pišem naglas.  Evo nekoliko istina koje čine moj život.

- Volim da radim. Kako reče moja koleginica neki dan analizirajući urađeni posao „pravo si magare“, jer kad uprem u nešto, ja to ovako ili onako dotjeram do kraja! Uglavnom, metodama koje su u sferi fer i korektnog, s tim što se to u današnjem sistemu vrednovanja uopšte ne cijeni kada treba da čovjeka plate za obavljeni posao. S obzirom da čovjek jeste stvoren da bi radio, radim, i od toga dajem odgovore na sva egistencijalna pitanja. Međutim, ja uživam dok radim. Mora da sa mnom nešto nije u redu, jer većina ljudi  ne voli da radi. Ali vole da budu plaćeni.

 Te moje metode, koje pomenuh (fer i korektno), cijene neki koje mi u žargonu nazivamo "picajzlama",  a s druge strane, ja njih cijenim jer oni znaju šta i kako hoće, u granicama razumnog, ili su barem toliko dosadni i detaljisti da „to“ istjeraju do kraja! Uvijek je bilo da treba biti razumno uporan, jer jedino tako možeš da dobiješ rezultat.

- Volim životinje, jer su u mnogo više situacija pokazale boljim stvorenjima od ljudi i nema ništa ljepše kada te dočeka ljubimče sa svojom "pričom" i obraduje ti se! Ko god ne voli životinje, ne mora ni da dolazi kod mene, jer ja imam svoje malo krdo lavića, i bolji su od bilo kojeg gosta koji se mršti! Moja kuća je 100% čistija nego kod onih koji se "gade" na mala bića, a i puna je ljubavi! Čistija mi je i duša.

- Volim život, prijatelje, porodicu, iako neki od tih koji se ubrajaju u porodicu nisu to zaslužili (i nemojmo da se zavaravamo da to nije tačno, jer svi imate barem jedno biće u porodici kojeg biste se odrekli preko lovačkih novina, da to nije uvreda za životinje).

- Nastojim biti realna, i to je ono što boli većinu sa kojom komuniciram. Mislim, većina ne voli istinu, jer istina boli.

- Za one koji imaju diplomu, ovu ratnu ili poslijeratnu, a kao hoće se da su nešto, moram priznati da ih ne cijenim mnogo, jer ja poznajem mnoge koji rade i poslove za koje ne moraš da budeš fakultetski obrazovan, a ne naklapaju, i sa diplomom koja im se ne priznaje su ljudske veličine. Navijam za zanat i umijeće, jer nije sve u demagogiji (bez uvrede za one koji su zaista nešto postigli i naučili svojim trudom i misle svojom glavom), a nije sve ni u fotelji. Taj stil života utiče na porast raznih bolesti.

- Nije mi jasno šta je to učenje po bolonji, pošto to jeste nešto, ali ni onima koji to "sprovode" nije jasno i ne znaju šta je.  Hvala nebesima na bubicama, puškicama i što bi rekao moj kolega "vaginalnoj manipulaciji", jer je to mnogima pomoglo da završe visoke škole i dobiju papir. Pošto je kod nas u većini slučajeva samo papir bitan, ja se nešto mislim da se otvori jedna štamparija namjenski za štampanje ovih papira od životnog značaja i  kome treba, dodijeli po papir, sve u skladu sa zakonskim regulativama, da skratimo narodu muke. Ljudima ne treba dijeliti diplome, samo taj papir, ionako niko ne gleda šta piše. Nekako mi je žao i profesora koji su stekli zvanje u ono vrijeme kada se sjedilo mjesecima da se nauči samo jedan dio materije, a danas sve to savladamo za pola dana, što em moraju da se suočavaju sa gomilom fah idiota, em što im se vrijeđa inteligencija. Žao mi je i ostalih koji to trpe. Kakve generacije!

U skladu s tim, razmišljala sam da, jednom kad dođu drugačija vremena, napišem plan i napravim nešto što bi mogla biti kvalitetna priča i kandidujem se! Nakon toga, treba da obećam ljudima svašta što bi moglo da se realizuje, i to od onih realnih stvari, na primjer, onih životnih. Ne mogu ja obećavati posao, jer ljudi bi da primaju platu, a da ne rade. Nikoga ne interesuje ništa osim onoga što mu donosi lično zadovoljstvo i uopšte nikome nije bitno kako je komšiji, i da li može da mu se pomogne, i što ljudi prose na ulicama, i što je svijet pun gladnih i žednih, bosih, golih i bolesnih. Nikome nije žao životinja koje se pate, a ima i onih koji namjerno kasape iste, i to ne da se prehrane, već iz čiste ljudske pakosti. Mi imamo rezultate tih ljudskih poteza, tako da ne bih ni o tome.

Međutim, kako to uvijek biva u životu, ne može da se kandiduje tamo neka šuša (to sam ja), koja ima nešto aktivnih ćelija u predčeonom korteksu, zato što ne bi zaposlila svog brata molera da bude ministar spoljnjih poslova ili drugaricu koju voli, da bude sekretarica direktora Uprave za indirektno oporezivanje, a koja ipak nije sposobna za to, jer je njen životni domet promjena boje kose i pričanje na telefon sa drugaricom iz Španije o aktuelnoj indijskoj seriji u kojoj je propala ljubav onog sina bogate kučke koja se odrekla svoje kćerke kada je ova imala samo 5 dana, jer se upravo ispostavilo da je njena buduća snaha, u stvari njena kćer. Naravno, ovaj razgovor je o trošku firme.

Sekretarice su osobe koje su vrlo sposobne i vrijedne, i njihova uloga nije da turpijaju i lakiraju nokte na poslu, kako to mnogi misle.

Takođe, ja mislim da bi jedan univerzitet mogao da funkcioniše malo drugačije, i da možemo kao u nekim svjetskim obrazovnim centrima da budemo malo opušteniji, da hodamo u priglavcima, zepama, ili vunenom prsluku, jer je bitno znanje i umijeće, a ne činjenica da li si „stajliš“ ili ne. Da se vrednuje praksa!  Kod nas razvoj inteligencije sputava ta vječita forma. Kada izađemo takvi jednostavni i domaći među ljude, izazivamo pažnju i nevjericu kao i situaciju da nam se zbog toga ruga pola mjesne zajednice, a to je previše za naše umove, a tek što će nam se rugati puno ljudi na jednom mjestu, to je još gore. 

Žao mi je što ću ovo da vam objasnim, ali mi smo toliko mali da je naš najveći grad poput mnogoljudnije mjesne zajednice drugih centara.

Žao mi je što mislimo da smo najveći i najbolji, a ne želimo da mislimo ni na koga osim na sebe.

Misliti na sebe jeste poenta, jer misleći na sebe, i želeći sebi dobro, po logici isto želimo i ostalima. Međutim,  u našoj ljubavi prema sebi nema ljubavi prema drugima. Zato, budimo uniformisani, patimo od forme, budimo jednoobrazni, glupi i površni, jer nama drugo ništa i ne treba. Otmimo nekome i hljeb koji je zaradio. Ne dajmo nikome mogućnost napredovanja, jer će baš taj gaziti kasnije sve pred sobom, kada se izjednači sa onim što ga je podržao, i postati baš poput njega, čak i gori.

I ne zaboravimo  najvažnije, da odijelo čini čovjeka, da treba da se ima samo najskuplje i najbolje i unikatno. 

Zaboravimo biti strasni u htjenjima i volji prema radu i zalaganju, prema ljudima.

Ne bunimo se, ne volimo, pokušajmo zgaziti sve što gmiže, živi i diše.

I pošto ovo nema veze sa vama, želim samo da mislim da su mnogi od onih koji su se našli  u političkoj ponudi zaboravili šta je to moguće i životno. Želim im jedan realan i ljudski životni dan, u kojem  moraju riješiti realan životni problem. Svima njima želim isto, bez ikakvih razlika.

Kraj priče.