Gospodine Picula, dobili ste, zajedno s delegacijom, težak zadatak – da pokušate pomoći Bosni i Hercegovini i Kosovu, kao jedinim u regionu bez kandidatskog statusa.

Tačno je da se od devet zemalja koje se nalaze u 'čekaonici' da uđu u članstvo EU Bosna i Hercegovina i Kosovo nalaze negdje pri dnu te ljestvice. Sigurno da bi u idućih pet godina, ili četiri, ovisno koliko koja ima mandat, trebalo učiniti puno toga da se 'odlijepe' od statusa quo, i da se barem ove najveće kontroverze, koje primjećuje i povjerenik za proširenje Füle u svom zadnjem izvještaju, nekako razriješe. Treba jačati vladavinu prava, treba ojačati kapacitete državne uprave i administracije za provođenje reformi, i nešto što je sigurno pretekst za zdraviju političku klimu – a to je bolja monetarna i ekonomska situacija. Mislim da će se sljedeće godine veća pažnja posvećivati nekim fiskalnim smjernicama prema zemljama kandidatkinjama, a ne isključivo političkim kriterijima.

Koliko bi ubrzanje evropskog puta, upravo Bosne i Hercegovine i Kosova, bilo značajno za stabilnost i mir u cijelom regionu?

U svakom slučaju značajno. Ono što sam nekoliko puta istakao i u raspravama ovdje u Evropskom parlamentu, to ću ponoviti gdje god bude trebalo: pored standardnog seta kriterija koji su sada jako zaoštreni za zemlje kandidatkinje, postoji još jedna dimenzija koja dobiva na težini u posljednje vrijeme, to su sigurnosni aspekti. Zapadni Balkan je po mnogo čemu, ne samo zemljopisno, na pola puta između aktualne krize na istoku Evrope, sukob u istočnoj Ukrajini, u koji je uvučena svakako i EU i Rusija, ali i ovo što se događa na Bliskom Istoku. Bezbjednosni aspekti sigurno ne mogu biti zanemareni kada se govori o situaciji sa zemljama kandidatkinjama na Balkanu, jer ukoliko Evropa neće pomoći da se demokratija i ekonomija u tom dijelu konsolidišu, sigurno će se i bezbjednosna pitanja kad-tad otvoriti - a znamo kako je to kad se na Balkanu otvore bezbjednosna pitanja. Nije dobro.

Da li već sada možete govoriti o planu, odnosno ključnim potezima u saradnji i pomoći BiH i Kosovu, jer – očigledno je na primjeru BiH, da EU nije uložila dovoljno kako bi pokrenula reforme u ovoj zemlji?

 To je stvar percepcije. Po mom mišljenju, Evropska unija, bar zadnjih godinu dana, pokušala je posredovati između onih koji su i izabrani da mijenjaju na bolje u Bosni i Hercegovini, to su predstavnici ili predsjednici političkih stranaka, pa u tome nije uspjela. Generalno, mislim da nije toliko problem u Evropskoj uniji već u Bosni i Hercegovini. Ako treba nekoga mijenjati, treba ipak puno više promijeniti situaciju u Bosni i Hercegovini, a ne toliko u Evropskoj uniji. Utoliko ću, kao predstavnik Evropskog parlamenta, sugerirati najbolju praksu, ono što je dalo rezultat u nekim drugim zemljama, kako bi i Bosna i Hercegovina napravila jedan ključni iskorak, kojeg bi slijedile i potrebne reforme. Samo da napomenem: i Hrvatska, koja je dugo pregovarala o članstvu s Evropskom unijom, nije ostvarila onaj ključni pomak dok nije, recimo, razriješila svoje odnose sa Hagom, slomila otpore saradnji sa Haškim sudom, ili zadovoljila neke od bitnih preduslova, pogotovo što se tiče borbe protiv kriminala, korupcije, sredila situaciju u pravosuđu, i time otvorila mogućnost konačnog dogovora sa Briselom. Tako nešto mogu jedino preporučiti i Bosni i Hercegovini.

Izbori u BiH su upravo završeni, svakodnevno dobijamo rezultate izbora. Kako Vi vidite „nove“ mogućnosti da se ispune davno postavljeni uslovi za približavanje Evropskoj uniji?

Ja se nadam da će očekivanja ljudi koji su glasali pogotovo za pobjednike, biti ispunjena. Međutim, kao što sam i prije izbora rekao, ja na izbornim listićima nisam vidio previše novih lica i previše novih ideja. Političari koji će očito preuzeti odgovornost na različitim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini dobro su nam poznati. No, to ne mora nužno biti hendikep jer će neko reći da su to odreda ljudi koji su tu već dugo vremena, već su imali priliku pa nisu bogzna što napravili. Međutim, imamo priliku vidjeti drugačiju praksu – pred godinu i nešto dana, na vlast u Beogradu su došli ljudi od kojih je malo tko očekivao nekakav veliki iskorak, recimo kada je u pitanju pregovor sa Prištinom, s Kosovom, pa se to dogodilo. Prema tome, dajmo svakome priliku. Mislim da u Bosni i Hercegovini sada najmanje čega ima to je vrijeme koje bi se opet uzalud potrošilo za fingiranje reformi umjesto za neke stvarne iskorake.

Bosna i Hercegovina je tek provela izbore, sada svi u ovoj zemlji žele da proces konstituisanja vlasti ne traje dugo kao nakon prethodnih. Kosovo je upravo suočeno s tim problemom – institucionalnom krizom nakon junskih izbora. Da li je spremnost odnosno nespremnost političkih elita da osiguraju funkcionisanje vlasti bez blokada, jedan od prvih ispita njihove odgovornosti?

 U tom procesu i situaciji koju ste tačno opisali, odgovornost ima prije svega vlast, ali jednako tako i oporba. Ono što je primijećeno ovdje, u Evropskom parlamentu, da postoji jedan trend u politici na Zapadnom Balkanu u kojem dolazi do bojkotiranja parlamenata, odnosno predstavničke vlasti koja bi trebala biti izraz narodne volje na izborima. Prema tome, bojkotiranje predstavničkih organa nije dobro, i ako tome svoj doprinos daje i pravosuđe, onda naprosto imate situaciju iz koje nije lako izaći, ali, naravno, vi, kao netko tko dolazi iz arhipelaga evropskih institucija, možete jedino posredovati i sugerisati. Ali, na političarima je da razriješe protivriječnosti u kojim su se zapleli.

Šta je najvažnije da vlast na Kosovu uradi kako bi uvela evropske standarde u ključne oblasti života? Kako vidite nastavak dijaloga o normalizaciji odnosa Kosova i Srbije?

Ja bih volio da budu na nivou onoga početnog koraka koji je neke u regiji i u svijetu iznenadio da je do međusobnog sporazuma uopšte došlo. Međutim, želim da pozitivni efekti koji su se odrazili na početak pregovora Srbije sa EU o članstvu, i Kosova - kojemu se otvara šansa da preko Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju napravi korak naprijed, jednostavno ne ispare. Odgovornost je i na jednoj i na drugoj strani, jer mislim da je to Sporazum koji dokazuje da se za pregovaračkim stolom mogu razriješiti sva, pa i najosjetljivija pitanja. Međutim, to nije dovoljno. Svaka zemlja, pogotovo Kosovo kao najmlađi potencijalni kandidat za članstvo, ima najduži put. A moja omiljena izreka je kako je 1950. godine bilo lakše osnovati Evropsku ekonomsku zajednicu nego ući u EU u dvadesetim godinama 21. vijeka. Pred Kosovom je dug put, ali prvi korak bi trebao biti da se razriješe dvojbe o tome ko je vlast na Kosovu.

A BiH ima dug put, nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. On je potpisan u ljeto 2008. ali do danas nije stupio na snagu, zbog neispunjavanja ključnih uslova. Kosovo je te iste godine ali nekoliko mjeseci ranije proglasilo nezvisnost a ove godine u julu je dobilo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Uzimajući u obzir sve ono što su bh političari propustili, šta bi mogao biti nauk za Kosovo?

 Ja se nadam da BiH neće još dugo biti primjer lošeg i svojevrsne stagnacije na putu prema EU. Na žalost tu je još jedna zemlja koja ima problem, to je Makedonija koja je još 2005. postala zemlja kandidat ali nikako da počne pregovore o članstvu sa EU. Bitno je nekoliko stvari – prvo mora postojati konsenzus u samoj zemlji o evropskom cilju odnosno o članstvu EU, koji onda rezultira dogovorom o koordinacijskim tijelima kako će se reforme provoditi. Ako nema konsenzusa, tada je cijeli postupak daleko osjetljiviji i izložen dnevno-političkim obračunima. U Bosni i Hercegovini, koja je složena, kompozitna zajednica, to je vjerovatno izraženije nego što bi trebalo biti na Kosovu, koje je u tom pogledu, mnogo monolitnije.

I ovi parlamentarni izbori kao i prethodni 2010. su prošli bez provođenja presude 'Sejdić – Finci', odnosno otklanjanja diskriminacije zapisane u Ustavu BiH. Vidite li da će se i ta reforma konačno pomjeriti s mrtve tačke?

 Već je i glavni sekretar Savjeta Evrope, gospodin Thorbjorn Jagland, istakao tu činjenicu da se u Bosni i Hercegovini već za vrijeme drugih parlamentarnih zbora ignoriše presuda Evropskog suda za ljudska prava, što nije dobro. Ja generalno mislim da sve dok se ne uspostave institucionalni uslovi da se osigura ravnopravnost i građana i konstitutivnih naroda u BiH, ona će teško moći konkurisati ne samo za članstvo u EU nego i za izlazak iz stagnacijskog razdoblja. Podsjećam da je i komesar za proširenje, Füle, rekao da je zadatak dana da se BiH pomjeri iz Dejtonske u Briselsku fazu. To neće biti moguće bez dogovora o novom ustavnom institucionalnom aranžmanu ove zemlje. Jer ovo je jedna vrsta skučenog okvira. Dejtonski sporazum je sjajno funkcionisao kao dokument o prekidu vatre, međutim, on nije podloga da se dugoročno razriješe zamrznuti konflikti u tom dokumentu i da se Bosna i Hercegovina pretvori u jednu funkcionalnu, prosperitetnu političku zajednicu.

izvor: Radio Slobodna Evropa