Razgovarao: Boris Maksimović

„Mene nije u toliko mjeri interesovao taj senzacionalistički trenutak kod našeg junaka, ta činjenica da je on ubio oca, već me je interesovalo gdje ta imaginacija - koja je kod njega prisutna dodatno kroz poeziju – gdje ona zapravo postaje patologija? I zapravo, da li je ta njegova poezija patološka?“, počinje priču Voki.

Kako ste uopšte došli do vašeg junaka – pjesnika, šizofrenika i oceubice?

Došli smo do njega na najbanalniji mogući način – preko crnohronične klaonice. Ja sam te članke sačuvao i 2013. sam odlučio da se pokušam približiti toj temi. Shvatio sam da je diplomski film idealna prilika za realizaciju zbog toga što imam na raspolaganju opremu, snimatelja, montažu...

Prvo smo odlučili da mu se približimo kroz njegovu poeziju. Nabavili smo njegove tri zbirke pjesama, a nakon toga smo se upustili u avanturu istraživanja same bolesti. 

Voki Erceg ili Nik Kejv?

Nama je jako teško bilo stvoriti pjesnika kao lika u filmu – citirati njegovu poeziju nije dovoljno. Kako tog čovjeka predstaviti kao pjesnika, ali u onoj mjeri u kojoj on zaslužuje da to bude? Temi kao što je ova može se prići sa bezbroj strana. Ali tema nije garant uspješnosti djela. Daš li prosječnom piscu da obradi jednu temu i daš li, recimo, Pekiću, istu tu temu – razlike bi bile evidentne.

Kako ste riješili to?

Meni je neka vrsta filmskog predloška bio diplomski film Milorada Milinkovića o Satanu Panonskom.  Njegov zadatak je bio da demitologizuje tu priču o ovom performeru koja je već postojala u svijesti ljudi. On je od te neprijatne slike o Satanu Panonskom napravio film o jednom nesrećniku. Malo ljudi zna da je on takođe bio psihički bolesnik i - ako se dobro sjećam - mislim da je i kod njega bila paranoidna šizofrenija.  I ako čovjek gleda njegov rad u tom kontekstu vidi da je on više izraz ludila nego neke koncepcije. 

Pa kakav je odnos T. P. prema stvarnosti?

Jedini njegov odnos prema stvarnosti, kako je mi doživljavamo, mi, pod znacima navoda, normalni, jeste poezija. On je prema tome pjesnik jer jedina njegova želja, ono čega je on svjestan - to je da je on htio da bude pjesnik, što mu nažalost nije pošlo za rukom, jer više zbog bolesti nije u stanju da stvara. Bolest je toliko ugrozila njegovu ličnost da on više ne može da piše.

Postoje mnoge predrasude o šizofreničarima i šizofreniji. Ta bolest je čudesna. Jedna od njenih manifestacija jeste ta da su ti ljudi izuzetno religiozni. Zašto? Naš junak kaže da ima izvjesna eshatološka saznanja koja se ne mogu objasniti riječima i to će reći veći broj šizofreničara.  Psihijatrija to prepoznaje tek kao manifestaciju bolesti, a meni je to čudo i to me fascinira. Zašto su ti ljudi toliko opsjednuti religijom, bogom, demijurgom?

A šta ako su oni u pravu, ako zaista znaju nešto što me ni ne znamo?!

Psihijatriju kao instituciju to ne interesuje. To može eventualno da interesuje ljude koji se bave pisanjem ili filmom.  Autoriteti na polju neuropsihijatrije su često ravnodušni prema toj činjenici. Ali postoji pravac tzv. antipsihijatrije koji ukazuje na taj „excessive religiosity“. Inače, tu postoje dvije vrste šizofrenika, oni koji su skloniji suicidu i oni koji su skloniji da svoju agresiju okrenu prema drugima, poput našeg nesrećnika. To je takođe fascinantno, on je svog oca ubijao dva sata, a otac je bio nepokretan.  Da je on svjesni ubica jednostavno bi uzeo pištolj, ubio oca i završio to za 10 minuta. Patološki slučaj će to da radi dva sata.

Pa šta je radio dva sata?

Ima optužnica pri Kantonalnom sudu Unsko-sanskog kantona i to je nezamislivo šta je on njemu radio. Nevjerovatno je koliko imaginacija jednog ubistva može da ode daleko. Za mene je jedan fragment te optužnice u potpunosti literaran kad se opisuje čin davljenja i lomljenja kičmenog stuba. Ono što me je na emotivnom planu savladalo jeste sva ta agonija kroz koju prolaze šizofreni. Zaista se postavlja pitanje kada oni sebi stegnu omču oko vrata je li to izraz ludila ili normalnosti.  Koliko je njihovo prilagođavanje na stvarnost teško i praćeno agonijom? Oko 80% šizofrenih prati od najgorih oblika anskioznosti i depresije. Pored svih stvari, pored deluzija, halucinacija, u percepciji jedne osobe pojavi se naredbodavni glas koji kaže da ubiješ svog oca.  Ali šizofrenija nije nešto poput kancera što dolazi kao neki priljepak na tijelo. Ona postoji, takoreći, u svima nama.

Detalj iz trejlera

Definicija šizofrenije, ona najsvedenija, bila bi da je to pucanje granice između svjesnog i nesvjesnog. U nama taj svijet postoji i činjenica da mi ne možemo doći do svih tih uzročnika mene duboko fascinira. A naš junak je neko ko citira Bibliju, Kuran... Proučavao je istočnjačke religije i to je posljednje što je radio dok je koliko-toliko normalnosti bilo u njemu.

Gdje je on sada?

Živi u izolovanom dijelu porodičnog doma sa majkom.

Koliko imate snimljenog materijala?

Mi imamo 13 sati materijala. Nama nedostaje jedna scena iz Sarajeva, scena iz Kliničkog centra Sarajevo iz njegove sobe gdje je ležao i gdje se kretao. I naravno, fali nam sve što se tiče postprodukcije, obrada slike i zvuka i zbog toga smo pokrenuli akciju skupljanja sredstava preko sajta Indiegogo.

Kako je tekao vaš prvi susret?

Ja sam njemu prišao sasvim otvoreno jer smatram da je on autentičan pjesnik. Šta god neki kritičari rekli, u smislu htijenja, u smislu tzv. pjesničke duše, hrabrosti i gotovo romantičarske želje - on je iskreni i autentični pjesnik. Ja sam otišao kod njega, pokucao na vrata u tom izolovanom dijelu njegovog doma, gdje se na prozorima nalaze rešetke, a on mi je otvorio. Naravno, svi oni gledaju na svijet sa velikim nepovjerenjem. I on je bio spreman da mi zatvori vrata dok sam mu se predstavljao i dok sam se izvinjavao što tako dolazim. Međutim, kad sam rekao da nosim njegove tri zbirke poezije on je izašao iz kuće i otišao sa mnom na kafu. Za doktorku neuropsihijatra koja vodi njegov slučaj to je bilo toliko neshvatljivo, jer su oni izuzetno asocijalni. Njoj je bilo čudno što je uopšte pristao da razgovara sa nama, da pravi film, a bio je vrlo svjestan.

On je dakle otišao s tobom na kafu. I kako je dalje teklo?

Ona nije htjela da uzme učešće u filmu jer ga se boji i plaši se svaki put kad dođe kod nje u Dom zdravlja. Nakon tog susreta prošlo je mjesec dana do početka snimanja, a on je mene svakog dana zvao, nekad u vrijeme jeko čudno, recimo, u tri sata ujutro. Nekad su to bili normalni razgovori koji su se bavili, na primjer, njegovom poezijom, a ponekad su to bili zaista nenormalni razgovori. Nekoliko puta me je nazvao ujutro u šest sati samo da me pita kako sam i nakon tog bi spustio slušalicu.

Mi smo njega na kraju filma suočili sa svim činjenicama preko platna i to je bilo veliko pitanje da li je to moralno u takvom jednom slučaju. To je bilo pitanje koje smo postavili svim saradnicima, tu nam je Tatjana Maglov, neuropsihijatar, jako mnogo pomogla. Ona je rekla da to ne predstavlja problem ukoliko je on saglasan. I upravo u tom trenutku kad se suočava sa činjenicom da je ubio oca on to negira, on nije svjestan te činjenice. On smatra da je to laž, što je opet za njih normalno, ti ljudi nisu svjesni činjenice da su počinili zločin?

Šta je na tebe ostavilo najpotresniji utisak tokom snimanja?

Ovako ću to formulisati: mi smo duboko poraženi tom i takvom stvarnošću. Otuda i naslov „Božji ljudi“. Najbolnije je to da jedna ljudska egzistencija može biti bačena u takav ambis. A pitanje je zašto i kako. Mi radimo takav film da jednostavno ne možemo biti zadovoljni. Ne možemo da kažemo: „Napravili smo sjajan film“ kad se radi o jednoj takvoj pojavi. Najpotresniji trenutak je bilo upoznavanje njegovog sina, koji isto tako pati od šizofrenije i to je bilo ne samo za mene već i za Duška Stanivuka najteže. Sjećam se kad smo se vraćali od tog malog odvrnuli smo neku muziku i na sav glas pjevali, više se i ne sjećam šta, samo da izbacimo svu tu negativnu energiju iz sebe. Nakon svega duboko sam potišten ako ne i poražen, uprkos tome što se taj film kreće ka nekom finišu.

Kako se osjećate nakon svega?

Pitanje je da li je umjesno sve ovo što smo uradili. Filmska kamera je jedan čisti voajerizam. Mi prosto upadamo u tuđi svijet. Na jednom mjestu T. P. kaže: „Nije lijepo ni umjesno kopati po tuđem životu.“ To je istina. Ali mi te istine nismo bili svjesni na početku. Hoću da ti skrenem pažnju da je jedno praviti igrani film, ma koliko ta tema bila provokativna, skandalozna, neobična ili dobra. Čin stvaralaštva kod dokumentarnog filma je protkan odgovornošću prema stvarnosti. I to pitanje odgovornosti se u tolikoj mjeri smješta u čin stvaralaštva i upravo zbog toga spominjem Kiša, Hergoca i Trumana Kapotea. Kiš kaže da je prosto došlo vrijeme u kojem su ljudi prestali da vjeruju u ljubavne priče i da je zadatak umjetnika možda, podvlačim možda, da se bavi ne angažovanim temama nego stvarnosno odgovornim.

Ako već pričamo o stvarnosno odgovornim temama, šta ste vi htjeli da postignete tim filmom?

To pitanje društvenog angažmana je evidentno od samog početka filma. Teško je za dokumentarizam reći šta će da bude konačni ishod zbog njegove nepredvidljivosti, međutim, naša inicijalna ideja se usmjerila ka propitivanju nemotivisanog ubistva i paralelno s tim pitanja imaginacije, dakle, onoga što Kiš naziva šizopsihologijom. Nas je taj lik privukao, taj lik o kojem se prvi put kroz novinske članke govorilo kad je ubio oca, a ne dok se bavio poezijom.

Da li je naziv „Božji ljudi“ svjesna aluzija na Boru Stankovića?

Apsolutno! Više zbog toga što mi je Bora jedan od pisaca koje strašno volim ...

... a Boru je teško ne voljeti...

... da, Boru je teško ne voljeti, ali „Božji ljudi“ i jeste doslovno neko moje upiranje prstom u demijurga, u Boga, ili šta znam, i zapravo taj naslov i jeste ironija, ali iskrena ironija. Jer oni fakat i jesu božji ljudi. Ma za njih uporno pokušavamo da kažemo da su – ljudi. Ne šizofreničari, nego prije svega ljudi. Šizofreni su, to je opšte poznato, obilježeni, stigmatizovani.

Vjerujem da si u svom proučavanju psihijatrije kao nauke došao i do imena Franka Bazalje.

Kako da ne! Bazalja je jedan od tih „antipsihijatara“. Međutim, antipsihijatrija nije dobila svog odjeka. Ja sam za antipsihijatriju. Čini mi se da je šizofrenija za psihijatriju samo neurološki poremećaj. Hajde da postavimo pitanje da li šizofreničar može da bude dobar ili loš čovjek. Recimo, Kuper je pokušavao da radi sa šizofrenicima držeći ih na najmanjim mogućim dozama lijekova, na sedativima itd. Međutim, evo šta se desi sa jednim pjesnikom da čim prestane da uzima neuroleptike u njemu se razbeštija ta bolest.   Mene je taj film poprilično, podvlačim poprilično, iscrpio.

 ****

Ukoliko želite da pomognete završetak ovog filma možete donirati koliko god želite preko ovog linka. Za donacije su predviđeni pokloni zahvalnosti.