Za ovo djelo dobio je osam najprestižnijih kineskih književnih nagrada, među kojima je i Nacionalna nagrada za najbolju knjigu. Knjige ovog autora prevedene su na veliki broj jezika, a prema njima su snimljeni izuzetno gledani filmovi i TV serije. Uoči dolaska u Beograd, Mai Đa je dao ekskluzivni intervju za naš list.

S obzirom na to da ste najprije diplomirali na Vojnoj akademiji za inženjeriju, šta vas je podstaklo da se upustite u književne vode?

- Počeo sam da pišem dok sam studirao, ali moje obrazovanje nije direktno uticalo na odluku da postanem profesionalni pisac. Korijeni toga su još u ranom djetinjstvu. Rođen sam u porodici koja je bila politički osuđena tokom Kulturne revolucije (1966-1976), pa sam od malih nogu bio izopšten od svojih vršnjaka. Bio sam usamljen i počeo da vodim dnevnik, što je postalo moja jedina povezanost sa spoljnim svijetom. Dnevnik je bio moj jedini drug tokom odrastanja. Kasnije, kada sam naišao na djela koja su probudila sjećanja na moje bilješke rodila se ideja da počnem da pišem. S jedne strane pisanje mi je bilo od pomoći da iskalim svoj bijes, a s druge da prekratim dokolicu.

 Na romanu "Šifra Solomon" radili ste neobično dugo, punih jedanaest godina...

- Uvijek sam želio da napišem dobru priču, ali takvu da ne samo zabljesne čitaoca već i dotakne njegovu dušu. To je predstavljalo veliki izazov s obzirom na to da nisam imao iskustva. Tri puta sam dopisivao i dorađivao tekst i svaki put bih dobio potpuno novu verziju. Kada je izdavač prihvatio moju knjigu, rukopis je imao 200.000 riječi, a na početku više od milion. Istovremeno, potpuno sam izmijenio 20 epizoda. Ovaj roman je priča o špijunskoj vještini o dešifrovanju i o ljudskim dramama koje se uklapaju u špijunsku fikciju. Suština priče je pokušaj dekodiranja tajne ljudskosti i to knjigu čini istovremeno ozbiljnim djelom.

Jeste li imali uzore kada ste počinjali sa tzv. žanrovskom književnosti koja traži veliku zanatsku umijeće?

- Model za "Šifru Solomon" je potekao iz mog jednogodišnjeg služenja u vojnoobavještajnoj jedinici, ali glavni junak priče nisam ja. U stvari, taj dio mog života trebalo bi da ostane tajna, ali mi je iskustvo pružilo privilegiju i mogućnost da napišem fikciju o kriptografiji. Junak romana, Žung, matematički je genije, a ja to nisam. Međutim, duboko u srcu, ja sam 70 odsto identičan s njim koji je takođe imao teško djetinjstvo. Snoudenova senzacionalna otkrića skrenula su pažnju na moje likove špijuna jer su slični njemu. Žung i Snouden pripadaju istoj vrsti ljudi koji su se kroz intenzivne obuke i pripreme otuđili od prirode i ostatka svijeta zarad državne bezbednosti.

Vaš junak ulazi u tajne kineske obavještajne službe. Šta čitaoce očekuje u ovoj njegovoj avanturi?

-Danas je najteže pronaći ključ misterioznih tajni ljudskog srca. Moja priča pokušava da kroz uspon i pad jednog genija pronađe jedinstveni kod ne samo tajne obavještajne službe već i ljudskog srca i istorije naroda. Žao mi je što moram da kažem da tajnu odrastanja i zrelosti počinjemo da razumijemo i spoznajemo tek onda kada preživimo gorku patnju. Otkrićete da bez muke nema nauke. Inače, svi likovi i događaji u "Šifri Solomon" su izmišljeni, ali su bazirani na istini i istovremeno na neki način moćniji i interesantniji od nje. Oni pomažu u stvaranju iluzije u kojoj bi čitaoci voljeli da se nađu. I to je moje jedino tajno oružje sa kojim mogu da stanem na crtu i budem ravnopravan sa drugim sredstvima javnog izražavanja, kao što su televizija, novine, internet.

Kritičari su primetili da vaša djela, iako pripadaju popularnoj literaturi, imaju visoke književne domete?

- Ne mislim da je biti popularan u suprotnosti sa visokom književnošću. Moja misija kao romanopisca sastoji se u proučavanju dva različita žanra koje povezuje zajednička nit. Možda ne postoji širok put do njih, ali morate bar pronaći krivudavu stazu između njih. Roman mora da ponudi snažan zaplet i to je osnova za svaku dobru knjigu. Ukoliko pružite i duhovno prosvjetljenje, to je šlag na tortu. U današnje vrijeme mnogi romanopisci pokušavaju da budu dubokoumni bez zanimljive priče.

Gdje nalazite ideje za knjige i kojim ritmom pišete?

- Više se oslanjam na strpljenje i upornost nego na inspiraciju. Pišem svaki dan. Nekada bih, u bilo koje doba dana ili noći, pisao satima nekoliko stotina riječi. Ostajem tako sam svoj zatočenik, ali to je cijena koju morate da platite ako želite da postanete dobar romanopisac. Pisanje je najbolji učitelj. Drugim riječima, smatram da nisam talentovan, ali posjedujem strpljenje i imam volju da budem uporan. Nadareni pisci su u stanju da napišu cijelu priču u trenutku inspiracije, ali ja moram da kopam kroz svoj život danima, ponekad mjesecima i godinama. 

Koliko se u Kini danas čita i šta se najviše čita, koliki su tiraži, koji pisci mogu da žive od svog pera?

- Veoma je teško reći šta Kinezi vole da čitaju, jer imamo 31 provinciju sa populacijom od skoro 1,4 milijarde ljudi. Dolazim iz Zeijang provincije na istočnoj obali Kine, čija je površina skoro 102.000 kvadratnih kilometara i ima skoro 60 miliona stanovnika. Trenutno sam predsjednik udruženja pisaca koje čini gotovo 2.000 autora. Procjenjuje se da se u Kini svake godine napiše najmanje 4.000 romana. Generalno gledajući prvo izdanje štampa se u 5.000 do 10.000 primjeraka, a samo nekoliko naslova izdaju se u nekoliko desetina i stotina hiljada primjeraka. Moji romani obično uspiju da se prodaju u tiražu od pola miliona primjeraka. Od prodaje filmskih prava samo za jedan roman uspijevam da zaradim milione juana. Međutim, većina pisaca koji se nisu proslavili veoma teško uspijevaju da žive od pera. Oni su prinuđeni da sebi obezbijede dodatne poslove.

Izvor: Novosti.rs