Za Paulinu Janusz ste vjerovatno čuli tokom majskih poplava, nakon što je nad njom izvršen svojevrsni linč od strane Face TV-a zbog njene reportaže o politizaciji medija tokom izvještavanja o poplavama. 

Međutim, i prije poplava Paulina je nailazila na razne negativne komentare na njen rad, ali ne toliko od čitalaca koliko od drugih medija, što je, navodi, potvrdilo da u BiH postoje teme o kojima se prosto "ne smije" pisati. 

Paulina Janusz je Poljakinja koja trenutno živi i radi u Sarajevu. Novinarka je brojnih domaćih i inostranih medija, za koje piše o društvu i politici u poslijeratnoj BiH.  

Sa Paulinom smo razgovarali o politizaciji medija u BiH i o tome kako se ona našla na meti novinara. 

Tokom majskih poplava pisali ste o tome da mediji u BiH imaju svoje prioritete, uglavnom političke. S obzirom da smo zakoračili u predizborni mjesec u kojem je ta polarizacija i politizacija medija postala još očiglednija, koji je Vaš trenutni stav o stanju medija u BiH? 

Polarizacija jeste dio problema ali mislim da je ona prisutna jedino kad je u pitanju Republika Srpska i blokovi okupljeni oko SDS-a i SNSD-a, dok u Federaciji je problem obrnut – apsolutna unifikacija medija. Ovdje se u zadnje vrijeme stvorila situacija da se u javnom prostoru napada samo jedan jedini čovjek, Bakir Izetbegović i neki bliski njemu ljudi dok tog opšteg medijskog animoziteta nema ni prema drugim kandidatima za bošnjačkog člana Predsjedništva a čak ni prema samoj stranci Izetbegovića SDA. 

Ovo je na neku ruku štetnije od polarizacije jer čini mi se da postoji neka vrsta zajedničkog fronta, gdje odlično sarađuju i ostali kandidati za člana Predsjedništva i mediji i da je to preraslo u vrlo opasnu pojavu koja potencijalno može ubiti svaku vrstu drugačijeg mišljenja i koja je već dovela do potpunog nestanka argumentovane rasprave. Osim toga, svjedočimo ulasku medija u neke privatne odluke ljudi, kao na primjer, ovo stalno spominjanje ko je izdao Sulejmana Tihića i ko mu nije bio pravi prijatelj – kao da je bitnije biti pravi prijatelj Sulejmana Tihića nego nuditi rješenje teških državnih problema.

E sad, i u slučaju RS-ovske polarizacije i federalne unifikacije ovo je agenda koju su nametnule političke snage. Zato medije treba čitati između redova, odnosno gledajući ko je napadnut a ko pošteđen napada moći ćemo da shvatimo koje su koalicije na snazi. Ovo se posebno dobro vidi u slučaju Izetbegovića. Naravno, prosječan građanin nije upoznat s vlasničkom strukturom medija a ni s uticajima stranaka u njima tako da je za njega to „čitanje između redova” skoro pa nemoguća misija.

Kako stanje medijskog prostora utiče na svijest građana? 

Dakle, možda građani nisu u stanju da pročitaju neke stvari između redova ali svjesni su da nešto nije u redu, odnosno da su mediji politizovani. Nivo povjerenja u medije u BiH je izuzetno nizak pa shodno tome pada i njihov uticaj. Vjerovatno nema više medijskih kuća koje imaju autoritet, to još uvijek imaju samo pojedini novinari.

No, ovo vodi prema pitanju odakle onda ljudima informacije. Puno se govori o uticaju društvenih mreža ali njihov domet u BiH je još uvijek ograničen. Ja sam više puta za bošnjačke stranke rekla da će u njihovom slučaju birati džamija i mislim da je to stvarna posljedica nepovjerenja prema medjima u jednom tradicionalnom društvu. Paradoks je da bi medije građane trebale „izvući iz džamije” (odnosno nekih tradicionalnih zajednica) a rade nešto suprotno.

Šta mislite o medijskoj publici? 

Ja lično smatram da dio odgovornosti za kvalitet bh. političke scene snose i korisnici medija. S jedne strane građani se žale na veliku količinu nepromišljenih izjava i metafora, a s druge strane čini se da samo one mogu danas privući pažnju. Dovoljno je pogledati društvene mreže na kojima se zadušno prenose pojedine izjave poput na primjer one Zlatka Lagumdžije da je dva puta pametniji od Bakira Izetbegovića dok se niko ne trudi da analizira programe pojedinih stranaka i da vidi šta nam one zapravo – barem na papiru – nude.

Tako da ako nas ne zanima stvarna ponuda stranaka onda zašto bi stranke zanimalo da tu ponudu poboljšavaju?

Naišli ste na mnoge negativne komentare na Vas i Vaš rada, pogotovo od strane pojedinih medija. Portal “Bosnjaci.net” je rekao da ste “u službi razbijanja države BiH”, kako komentarišete ove napade i šta mislite o činjenici da se u današnjim medijima u BiH, pronalazi prostor za javno linčovanje drugih medija/novinara?

Prije svega portal koji ste pomenuli po meni nije mediji nego upravo „prostor za linčovanje”. U stvari nije bitno šta pišemo jer mislim da je tekst zbog kojeg su se pobunili bošnjaci.net izašao nakon čitave serije mojih tekstova na sličnu temu. Dakle, je sam skeptična prema svim onima koji sebe zovu velikim braniocima nečijih nacionalnih interesa jer sve to rade zbog lične koristi. I sad, imamo tekst u kojem se spominje u negativnom kontekstu „Majke Srebrenice” jer one tokom februarskih protesta izlaze sa političkm saopštenjem a nije politika nešto čime bi se one trebale baviti. Ovo je bio casus belli iako mislim da svakome ko imalo prati ovu vrstu medija je jasno da nije u pitanju sadržaj mog članka nego tajming – u ovom trenutku je bio potreban novi „neprijatelj Bošnjaka” i ja sam bila pri ruci.

Naravno niko mi nikad nije pokušavao dokazati da se varam i da moje teze nisu istinite. Puno je lakše nekog neargumentovano napasti nego s njim argumentovano raspravljati. Ovo je upravo jedna od odlika bh. medijskog prostora, ovdje nema mjesta za raspravu, odmah se kreće u rat, vrijeđanje i linč.

Predstavljate se kao poljska novinarka sa sarajevskom adresom. Zašto Vas BiH fascinira, tj. kako ste odabrali da se novinarskim poslom bavite u BiH i zemljama regiona? Mnogi kažu da je ovaj prostor neiscrpan bunar za novinare, međutim Vi ste jednom prilikom napisali da se oni gadno varaju, zašto onda BiH? 

Mi koji pratimo svakodnevno događaje u BiH pratimo u stvari par istih tema koje se na naslovnim stranama ovdašnjih novina mijenjaju, ali možemo reći da postoji neki ciklus. Dakle, već neko vrijeme nismo čuli za Sejdić-Fincija ali vjerovatno nakon izbora opet ćemo se vratiti na tu temu.

Sve ovo dosta govori o Bosni i Hercegovini koja godinama ne može riješiti iste te probleme. To čak i kod mene kao novinarki budi određenu vrstu frustracije jer mi naglašavamo postojanje nekog problema ali kao da nikoga nije briga. Političari čitaju šta pišemo, ali rijetko reaguju i to uglavnom na ličnom nivou. Mislim da nema u BiH novinara koji se u jednom trenutku nije zapitao zašto uopšte radi ovaj posao ako ne može nikako da utiče na stvarnost.

Da li mislite da je stranim novinarima, poput Vas, lakše pisati o političkom, ali i društvenom životu u BiH? Da li je domaćim novinarima teško napraviti razliku između objektivnog novinarstva i izvještavanja u skladu sa etničkom pripadnošću, tj. da li su lični utisci i sjećanja na 90-te uvijek u podsvijesti novinara? 

Ja mislim da je svako ko je 90-ih godina živio bilo gdje u Europi donekle je traumatizovan ovdašnjim ratom. Ako sad odete u bilo koju evropsku zemlju i kažete Bosna, rat će biti prva asocijacija. U stvari, to je možda veća zamka za novinare koji dolaze izvana jer se njima ove ratne teme same nameću i zapostavlja se veliki dio društvenih problema koje s ratom nemaju nikakve veze.

Ovo je takođe vrlo često lakši put, dakle, lako je pisati o genocidu u Srebrenici sjedeći u Sarajevu jer je to garancija aplauza Bošnjaka, ali jako je teško kritički gledati iz Sarajeva, na primjer, politiku povratka u manji entitet koju su godinama vodile te takozvane probosanske stranke. Ironija je u tome da se često „nepodobnim” stranim novinarima prigovara da površno gledaju stvari iako ja živim ovdje, stalno sam na terenu, dok na primjer u slučaju „podobnih” kao što su Bernard-Henry Levy ili Florance Hartmann je potpuno u redu da oni svrate u Sarajevo na par dana, provedu je u luksuznom ambijentu hotela Europa pa se iz svog apartmana zalažu za međunarodnu pomoć BiH – ovo je u redu, jer oni govore to što ljudi žele da čuju. Ovdje se radi o nekoj vrsti novinarskog populizma, kojem vjerujem da je teško odoljeti ali treba da se pitamo da li mi tim stalnim podilaženjem Bosancima i Hercegovina pomažemo ili odmažemo ovom društvu.

Tako da po mom mišljenju zamke vezane za rat i nacionalnost čekaju u BiH svakog novinara ali vjerujem da postoje neki univerzalni principi novinarstva kojima bi se trebali voditi svi novinari i da su upravo oni put prema objektivnom i nepristrasnom izvještavanju. 

I zadnje pitanje, kako popraviti/izliječiti medijski prostor u BiH? 

Medijski prostor treba oteti politici. Na koji način, nemam pojma, ali mislim da je velika odgovornost na samim novinarima. Lakše je prilagoditi se nego boriti protiv sistema, posebno u uslovima niskih plata i socijalne ugroženosti novinara.

Ima pomaka, ja mislim da je nakon februarskih protesta otvorena neka vrsta debate o medjima koja traje već mjesecima, poprima ponekad vrlo negativne oblike što sam ja lično okusila u više navrata, no ona traje. Ovo je prvi korak, slijedeći bi trebala biti neka vrsta preispitivanja u koje bi krenuli sami novinari. Ako stignemo do ovog drugog koraka, onda ima nade, možda ne za potpuno izlječenje ali barem za uvođenje nekog novog kvaliteta.

piše: Maja G. Đurđević