"Sarajevo je meni uvijek bilo posebno, zahvaljujući poslu godinama sam dolazio ovdje i radio vrlo ozbiljne projekte - filmove, tv drame ili serije" - započeo je razgovor za Agenciju Fena Krstović koji je u Sarajevo došao povodom promocije filma "Redoslijed nestanka".

On naglašava da će iduće godine napuniti respektabilnih 40 godina glumačkog staža, te da će tim povodom doći u Sarajevo jer je sve, kako navodi, i počelo tu. Prisjeća se da je prvi film "Vrhovi Zelengore" snimao u Kalinoviku, ali je prva stanica filmskoj ekipi tada bila Sarajevo.

"Taj moj prvi film sam radio 1975. godine. Vjerujte mi da se sjećam tog mog uzbuđenja kada smo sletjeli u Sarajevo. Prvi dan smo bili ovdje, i to jako pamtim. Poslije svih ovih nesreća koje smo svi zajedno doživjeli, ne mogu ni reći koliko sam bio tužan kada sam vidio šta se sve dešava u gradu koji doživljavam kao svoj. Kada su se svi ti užasi izazvani našim ili tuđim glupostima završili, te kada sam prije nekoliko godina prvi put došao u Sarajevo osjećao sam neviđeno uzbuđenje i priznajem tugu. Ali, eto prebolio sam. Gostovao je Atelje 212 s predstavom "Velika bijela zavjera" u kojoj sam igrao i ta mi je predstava pomogla da prebolim taj moj prvi dolazak u Sarajevo. Već sljedeći put sve manje me bolilo i sve sam se više radovao dolasku", istaknuo je on.

Podvlači da je nekadašnja Jugoslavija bila istinski rasadnik talenata. To je, kaže, bila zemlja sa 25 miliona stanovnika koja je imala takvu produkciju da je u Puli svake godine predstavljano od 30 do 35 filmova. Ocjenjuje da je situacija danas potpuno drugačija, a da u svemu tome najgore prolaze mlade glumačke generacije.

U tom kontekstu Krstović ocjenjuje divnim što Sarajevo toliko ulaže godinama da SFF bude takav kakav jeste danas, s fokusom na promociju filmske industrije. 

Upskos raspadu bivše Jugoslavije, Krstović je mišljenja da sve zemlje s njene teritorije i danas "proizvode" božanstvene i darovite glumce, te da je to proces koji više ne može biti zaustavljen. 

"Zamislite, kada imate više od 30 filmova godišnje kakve su to mogućnosti za našu profesiju. Danas su ova naša draga glumačka dječurlija s prostora bivše Jugoslavije u drugačijoj poziciji. U tadašnjoj Jugoslaviji bile su tri glumačke akademije gdje se upisivalo 20-ak mladih ljudi. A danas u Beogradu pored državne akademije imate još nekoliko škola, a rezultat je da 60 mladih ljudi upiše akademiju. A na ovu sadašnju produkciju - gdje je pozorišta sve manje, bioskopa skoro da nema, kao i filmova, to je tragedija, a čak to smijem nazvati i kriminalom. Ta djeca kada završe akademiju šta će da rade? Kada završite pravo imate puno mogućnosti da radite svoj posao, a ovo je samo gluma", kazao je on.

Govoreći o produkciji u Srbiji, ističe da se danas uglavnom reprizira ono što je snimljeno "nekada u dobro vrijeme". 

"A to što se snima, ponekad pomislim da je bolje da se uopšte i ne snima. Ja ne govorim ovdje o sebi - imam dovoljno godina i života i rada, međutim i dalje radim. Ali, kada pomislim na tu djecu koja dolaze šta s njima? To traje godinama, mnogi od tih mladih glumaca već imaju tridesetak godina a da nijedan posao još nisu uradili. Onda šta je to nego kriminal", mišljenja je ovaj glumac.

Krstović je prokomentarisao i specijalnu projekciju filma "Maratonci trče počasni krug" koja je uvrštena u program Festivala kao omaž glumcu Bori Todoroviću. Podvlači da je tim divnim gestom Sarajevo Film Festivala naprosto dirnut. Smatra da je to veliko priznanje "velikom i ogromnom Bori", kao i da takav potez puno govori i o ozbiljnosti Festivala. Podvlači da je ponosan i sretan što je imao priliku raditi s njim, kao i da je tokom duge karijere imao sreću raditi s najvećim glumcima s ovih prostora. 

Krstović naglašava da ne može izdvojiti neki od projekata koji je za 39 godina profesionalnog bavljenja glumom ostavio u njegovom sjećanju najdubljeg traga.

"Kada imate 39 godina iskustva to je toliko puno. Prosto, ja se radujem što sam od tog prvog filma radio stalno i stalno, te što su me zvali za nove projekte. Trudio sam se da svakim svojim filmom koji radim zaslužim sljedeći. To mi je najveći kompliment i nagrada za ono što sam radio", ocijenio je on.

Takođe ističe da ne može izdvojiti najdraži filmski žanr, pojašnjavajući da kada glumac dobije scenarij ako se obraduje u tom prvom čitanju to je divno. Ako ne, dodao je on, onda se traže neki drugi razlozi da taj film radi ili ne radi. Ako publika ne osjeti isto, smatra on, onda doživi da je lično nešto loše uradio.

Za Krstovića nije tačna tvrdnja da nema velikih i malih uloga. Podvlači da prosto postoje božanstvene uloge.

"Kada dobijete dobar tekst sa ozbiljnom velikom ulogom nije isto kao kada dobijete neki manji prolaz. S tim što je nekad, istina je, teže izvesti tri rečenice u manjoj ulozi jer tu nemate pravo ni na kakvu grešku, to je samo to",kazao je.

Krstović je mišljenja da su ratne teme u filmovima s područja bivše Jugoslavije sve manje prisutne, te da je to bilo dominantnije prije desetak godina, kada se najveći dio produkcije bavio temom rata. Dodaje da situacija danas nije takva.

 "U kranjoj liniji, možda je neke stvari bolje ispričati i samim tim doći do neke katarze, pročišćenja. To je kao i kod ljudi kojima je stalo do njih samih, ako ne ispričaju te priče loše ili kakve već jedno drugom, oni nemaju šansu na sutra. Onda jednog dana prestaju da ih pričaju, a zatim ili žive normalno ili ne žive", mišljenja je on.

Komentarišući način pripremanja za ulogu, ovaj glumac naglašava da je godinama izgradio vlastite metode koje se razlikuju za uloge na filmu i u pozorištu. Kada ozbiljno radite i jedno i drugo je teško, ocijenio je on, a sve zavisi od pristupa. U pozorište se dolazi dva ili više mjeseci gdje su svaki dan probe, a prednost je i komotni prostor u kojem se radi. Nasuprot tome, na filmu se može snimati u različitim teškim uslovima. Takođe, navodi da u pozorištu glumac ima određeni kontinuitet u radu, dok na filmu snima scene različitim redoslijedom.

"Tu glumac strašno mora voditi računa o kontinuitetu. U pozorištu izađete na scenu i igrate predstavu od početka do kraja. U filmu se može desiti da se prvi dan snima zadnja filmska scena, a sljedeći ona iz sredine filma. Takođe, udobnija je priča na televiziji i filmu što znate da imate mogućnost ponoviti scenu ako treba, dok kada izlazite na pozorišnu scenu onaj trenutak kada zakoračite na nju znate da tu popravnog nema. Samim tim je odnos drugačiji i time je objektivno teže za glumca izvesti scenu u pozorištu", ustvrdio je on.

Ovaj glumac smatra da postoji jedna istina - ne može svako napraviti dobru ulogu u pozorištu. Naglašava da u filmu dobar reditelj, manipulator u pozitivnom smislu, može naturščika, čovjeka s ceste, dovesti i izvući iz njega najbolje, dok to s pozorištem nije moguće.

izvor: Fena