Načelnik Bijeljine Mićo Mićić dao je intervju za Frontal neposredno prije trenutnih poplava, a u njemu je govorio o šteti od majskih poplava, te o preventivnim mjerama koje se moraju preduzeti kako bi se Bijeljina adekvatno odbranila od prirodnih nepogoda. 

Da li ste zadovoljni načinom na koji su republičke i opštinske službe reagovale na poplave u Bijeljini?

Zadovoljan sam u smislu da smo uspjeli da sačuvamo ljudske živote da nismo imali stradalih, osim jednog čovjek na početku koji je svojom greškom stradao i možda nije klasična žrtva poplave. Na vrijeme smo donijeli odluku o evakuaciji, na vrijeme smo izvukli ljude, prije svega žene i djecu. Sa te strane sam zadovoljan. Međutim, čini mi se da je cijeli sistem Civilne zaštite pao u vodu onog momenta kada su oni poplavljeni i onda nisu bili u poziciji da pomažu drugima. Više od polovine teritorije je bilo poplavljeno, to je 30 000 ljudi. Ljudi iz Civilne zaštite su lično bili poplavljeni i oni nisu bili u situaciji da pomažu drugima. Mislim da nam treba više profesionalaca. Pokazalo se da su svi profesionalci koji su bili ovdje, iz inostranstva i vojske, te vatrogasne jedinice, mnogo više toga uradili nego što su neki aktivisti Civilne zaštite. 

Da li je Civilnoj zaštiti nedostajala oprema?

Mi nismo imali problema sa opremom, imali smo čamaca, naravno nedovoljno jer što smo imali 28 000 hektara poplavljenog područja, 10 000 poplavljenih kuća i 4 600 gazdinstava. Sve četiri rijeke su se izlile. I teško je imati dovoljan broj čamaca. Koliko nam je tu čamaca bilo potrebno? 

Kako ide obnova i šta je prioritet u ovom periodu? 

Područje Semberije se zadnje počelo baviti posljedicama. Sva voda je na kraju zavšrila u Semberiji, a to je i najniža tačka u BiH. Tu se najteže bilo riješiti vode. Do prošle nedjelje smo hranili 2 000 ljudi u tih šest sela što je potopila Sava. Tu je sve uništeno. Imanja su sva odnešena. Nema živine, nema stoke. Pravili smo 2 000 obroka dnevno. Još uvijek imamo i ljudi u prihvatnim centrima, oko stotinjak ljudi koji se ne mogu vratiti kućama. Imamo i srušenih, neuslovnih, stotinjak kuća. Ti ljudi trenutno žive u školi u Balatunu i u Batkoviću, i još uvijek ih  hranimo iz naše kuhinje u zgradi opštine. Njih ćemo hraniti dok im ne napravimo kuće. Trenutno pravimo projekat i tražimo način da im napravimo kuće. Drugi veliki problem nam je stoka, dnevno nam treba oko 10-15 tona hrane za stoku. Znači problem nam predstavljaju i hrana za ljude i hrana za stoku. 

Bijeljina nije kao Doboj i Šamac proglašena gradom od posebnog interesa, šta mislite o tome?

Ja sam na to više puta reagovao, više puta sam govorio da je to sramota Vlade RS, te svih ljudi koji omalovažavaju štetu koja je u Bijeljini sigurno najveća. Ja poštujem da je ista katastrofa bila u Šamcu i Doboju, i to ne sporim, oni sigurno jesu prva grupa, ali i Bijeljina se tu trebala naći i po veličini štete i po površini i po broju porodica koje su oštećene. I naravno tu su trebali biti i Šekovići jer je i tu protutnjala voda kao kroz Šamac, samo što Šekovići nemaju političku podršku, nemaju televiziju, nemaju ono što ima Šamac, što ima Doboj i neki drugi gradovi. 

Koliko ste pomoći dobili od Robnih rezervi? 

Na početku dosta, ali u zadnjih mjesec i po dana to je prekinuto. Imamo tačan podatak koliko smo dobili, ali to nije onoliko koliko nam je trebalo. Nama su najviše pomogli ljudi iz svih opština u RS, pa čak i Federaciji. Slali su nam bale sijena, to nam je dosta pomoglo u ishrani krupne stoke. Udruženje za zaštitu životinja „Četiri šape“ iz Beča nam je dalo 100 tona koncentrata. Oni su nam došli kada nam je to bilo najpotrebnije. Tako smo uspjeli da prevaziđemo taj nedostatak hrane za stoku. 

Još uvijek nije završena procjena štete od poplava...

Preliminarna procjena je oko 151 milion KM, direktne štete, za sada. Mi smo uradili jedan popis, znamo otprilike koje su to kuće. Poslije je izašla nova metedologija i sada idemo ponovo po tim obrascima. Biće blizu 10 000 kuća koje su stradale tokom poplava, ali neće svi imati pravo na vaučer zato što je to odluka Upravnog odbora Fonda solidarnosti da vaučer dobije samo onaj kome je voda ušla u kuću. Takvih će biti blizu 7 000. Pored toga imamo 4 600 gazdinstava i oko 500 privrednih subjekata i 26 i po hiljada hektara poljoprivrednog zemljišta koje je poplavljeno. Uz to imamo i štetu na velika dva nasipa. Imamo štetu i na elektromreži od oko 7-8 miliona KM. Tako da će biti blizu 200 miliona direktne štete, a prema nekim međunarodnim standardima i indirektna šteta kada se uzme veća je od 400 miliona. 

Kako to sve sanirati, da li iz Fonda solidarnosti ili uz pomoć međunarodnih donatora?

Nije moguće sve sanirati bez par godina. Vaučer će pomoći za početak. Tu su takođe i različite međunarodne donatorske organizacije koje daju različite vidove pomoći. Bila nam je recimo i slovenačka vlada ovdje, bio nam je i zamjenik ministra poljoprivrede i potpredsjednik vlade Slovenije, on nam je u roku od 15 dana poslao sjemena. To nam je isto jako lijepa pomoć uz koju ćemo oporaviti polja. Nama je uglavnom obradivo zemljište stradalo. Imali smo naravno i pomoć od svih bratskih i prijateljskih gradova i međunarodnih organizacija, iz Turske... Nekada je trebalo i 5 000 obroka dnevno, a mi smo ljude hranili 2 mjeseca, pa izračunajte koliko je 60 dana puta 5000, a gdje su higijena i ležajevi? Mi ćemo za šest najugroženijih sela, 1 067 domaćinstava, uspjeti da obezbijedimo bar po jedan ležaj uglavnom iz donacija. Mi nemamo sredstava da kupujemo, pogotovo zato što je centralizovan račun. Tamo ima kako pričaju oko 6 miliona, od kojih smo mi dobili samo 15, 400 KM. Nemamo mogućnost da kupimo, ali to što dobijemo raspodijelimo da makar svi dobiju po jedan ležaj. 

Ogroman trošak nam je bio za gorivo da izvučemo taj čvrsti otpad, te uginulu stoku koje je bilo 120 tona. Ogroman trošak nam je bio za gorivo da operemo ulice, da operemo puteve, da očistimo to, da platimo ljude koji su radili dezinfekciju i deratizaciju. Da ne govorim o onim danima kada smo dijelili suve obroke, tada nismo imali od donacija dovoljno novca za hranu, morali smo kupiti blizu 100 000 mesnih narezaka iz budžeta opštine. 

Radili smo sada rebalans i otprilike smo potrošili 600-700 hiljada maraka na ove stvari, a svi su nam dolazili samo za uslugu goriva ili da platimo spavanje. Dolazili su nam ljudi iz Turske koji su dnevno trošili 600-700 litara goriva, ali su zato mnogo pomogli. Pored toga bili su nam ljudi iz Slovenije, iz Italije, kojima smo takođe morali obezbijediti gorivo. Tako isto nismo plaćali ljude koji su dolazili iz okolnih opština, ali smo morali dati novac za gorivo i hotel da spavaju. Naša preduzeća nam nisu naplaćivala za razliku od nekih opština koje su svojim preduzećima platili rad. Mi smo angažovali komunalno preduzeće, vodovod, preduzeće Patriot koje zapošljava invalide, oni su nam najviše prali. Samo smo im plaćali gorivo, dnevnice nisu dobili. 

Kako zaštiti Bijeljinu od poplava? 

Bijeljina se više ne može braniti vrećama. Vi znate da je još 2011. godine, 23. septembra, donošena odluka i zadužena RS za 55 miliona evra. U nekim gradovima kao što su Srbac, Derventa i Modriča napravljeno je par nasipa i oni su koliko toliko spašeni u majskim poplavama. U tom projektu i tom kreditu bio je i nasip na Visoči, te nasip na Rači kod graničnog prelaza u dužini od 5km. To nije urađeno i upravo je tu i savski nasip popustio. To se mora uraditi tokom ovog ljeta ako nećemo još jednu katastrofu. Znači moramo povećavati nasipe ili čistiti rijeku Savu. Što se tiče rijeke Drine, tamo nemamo nasipe, u okviru tih para planiran je nasip koji bi branio Semberiju od rijeke Drine. Očito je da zvorničko jezero nema kapacitet da primi toliku vodu i oni, umjesto da puštaju maksimalno 1 000 litara kubnih u sekundi, 2010. godine su puštali 3 900, a sada 4 200 kubika  u sekundi. To se moralo razliti negdje, a pošto nasipa nema kako se Drina izlila potopila je 10 000 hektara. Za taj nasip su potrebne dvije godine da se izgradi, ali se mora uraditi ako hoćemo da zaštitimo Semberiju.

Pretpostavke su da će poplavljena poljoprivredna gazdinstva uticati na cijene hrane u Bijeljini? 

Cijene su već porasle. Postoji mali dio koji smo sačuvali i mali broj ljudi koji se bavi poljoprivredom, proizvodnjom povrća. Oni su imali problema sa podzemnom vodom tako da je ono što je sačuvano već skupo. Krastavac je pet puta skuplji nego što je bio.

Postojao je i strah od kupovine hrane iz poplavljenih mjesta. Da li je taj strah opravdan? 

To je bio problem psihološke prirode, jer tamo gdje je poplavljeno tamo i nema hrane.    

Grad Bijeljina je vjerovatno revidirao planirane projekte za ovu godinu?

Mi, još od 2010. godine imamo problema sa elementarnim nepogodama. Reći ću vam da smo 2009. započeli sa budžetom od  60 miliona KM sada smo došli na 37-38. 2010. smo imali poplavu, poslije toga smo imali grad, a 2011. smo imali katastrofalnu sušu, kukuruz je otišao u vrijednosti blizu 100 miliona. Prošle godine smo takođe imali sušu, a sada ovu poplavu koja je poplavila više od polovine Semberije. To je direktno uticalo na pad budžeta. 

Gdje vidite Bijeljini za dvije godine, što se tiče razvoja cijele opštine?

Nema ništa bez političke stabilnosti u BiH i bez ljudi koji bi došli sa strane da donesu svježa sredstva. Očito je da smo svi prezaduženi, počevši od opština, preko republike i države. Očito je da nemamo snage da nađemo neka nova sredstva za nove investicije, za otvaranje novih radnih mjesta, a strani investitori koji imaju sredstva ne žele doći zbog političke nestabilnosti. Mi četiri-pet godina ne možemo da riješimo odluku Sejdić-Finci, ne možemo da riješimo funkcionisanje dva entiteta, ne možemo da riješimo funkcionisanje između kantona, a u tako nestabilnu državu niko neće doći. Mi moramo biti politički stabilni, moramo garantovati ljudima njihovo ulaganje, na takav način ćemo privući ljude, a oni će naći svoj ekonomski interes, otvoriće nova radna mjesta i samo na taj način mladi ljudi neće tražiti poslove u inostranstvu. 

Kako Vam je lično bilo u periodu poplava i šta, po Vašem mišljenju, čini dobrog gradonačelnika?

Ja sam dijelio sudbinu tih ljudi, poplavljen sam bio i ja ovdje u gradu. Svaku noć i dan sam zajedno sa građanima branio Bijeljinu, nismo baš puno odbranili jer su nas sve rijeke poplavile. Mislim da narod razumije muku svoju i razumije da nije ni gradonačelnik ni uprava kriva, ali voli da je on tu, da dijeli sa njima sudbinu. Kada im ništa ne uradite, a kada ste tu, kada pričate sa njima, oni razumiju da vi njih razumijete. Ljudima je lakše kada se izjadaju. To je inače moj metod rada, da sa ljudima pričam otvoreno o svakom problemu, o njihovom, o gradskom, opštinskom i mom ako treba, i da probamo naći zajedničko rješenje.   

autor: Frontal