Vidaković ističe da je RS i BiH spremna da prepiše zakon EU, nekih od najjačih evropskih zemalja i najbogatijih a kad je došlo do alarmantne situacije onda nije bilo nikoga i džaba je bilo sve to što je napisano u zakonu. Kako nam je rekao u cijelom sistemu sve je zakazalo, i njima niko nije dostavio bilo kakve najave predstojeće katastrofe. Tri dana zatočen na prvom spratu dobojskog Vatrogasnog doma posmatrao je haos i putem mobilnog telefona koordinisao koliko je znao i umio. Podrobnije o svome iskustvu kao građanina i kao šefa civilne zaštite pročitajte u nastavku.

Priču počinje o svome radu u oblasti civilne zaštite. Navodi nam da nije na mjesto došao politikom i da nije nestručan.

„Trideset i osam godina ja ovaj posao radim. Radio sam prije rata  ovaj posao, diplomirao sam 1983. godine završio civilnu zaštitu, a  2003. završio diplomirao zaštitu od požara. Radio sam u Titinoj državi radio u ratu i nastavio poslije. Jedno vrijeme sam bio inspektor zaštite od požara. Ja sam jedan od najstarijih radnika u RS po pitanju ovog posla, i niko nema više staža od mene“, ističe Vidaković.

Kako i zašto se Doboju desio potop

To niko nije mogao predvidjeti. Onaj ko bi vam rekao  da je to bilo moguće u Doboju taj laže. Nešto se možda moglo, al da se spasiš od ovolike vode nije moglo. Kad god se desi neki visok vodostaj mi statistički pratimo koja je to kota i koja su tada mjesta poplavljena, koja imaju problema. Mi vodimo takvu evidenciju. Da odmah znamo kad treba da intervenišemo. Mi smo 2006. godine imali potop Liješan čuveni što ga spominju, tu se nama voda od Bosne vrati ispod mosta i ona prelije, pošto je niža kota. Mi smo tada kao i ove godine radili nasip i uspjeli bez ikakvih problema da riješimo stanje. Ali mi smo radili nasip tada na nivo od 4,8 m a nama je voda rasla do 5 m i počela opadati. I  ponovilo nam se  2010. godine kad se voda počela povlačiti na visini od 5,2 metara. Međutim sad kad nam se to desilo, mi smo radili nasip na istoj lokaciji, ali nam je voda počela rasti na 7 m. Dalje nismo mogli ni mjeriti, prešla nam tablu koja je postavljena još u onoj državi. Ali nije nas odatle poplavilo. I da jeste mi bismo imali vodu do koljena u Doboju, jer to nije direktno bujica. Nama je problem što nam je voda prešla preko glavnog puta. Prije rata 1968. godine taj put je napravljen kao odbrana grada Doboja od poplava i ujedno je iskorišten za auto put. Oni su tada proračunali tu visinu i rekli da je dovoljno da Doboj neće poplaviti, i sad se desilo da on nije dovoljan. I kad su silne vode došle nama je pedeset odsto vode krenulo ovamo. To je tok Bosne.

Dešavanja u danima poplave

Po našim planovima kaže da ima redovna odbrana od poplave, koja podrazumijeva da pratiš situaciju mjeriš vodostaj,  kontrolišeš, primaš informacije i druge radnje, na određnoj koti počinje vanredna odbrana od poplava, tada uključuješ sve što imaš da braniš dotičnu lokaciju. Spašavaš tu lokaciju od vode. Mi smo i radili tako na pomenutoj lokaciji, međutim u noći nama je naglo porastao nivo vode i ujutro u pet sati, uvidjeli smo da prijeti da prelije preko puta i tada smo počeli da gradimo nasip. Šezdeset vozila, svi su išli da rade nasip, sipali smo zemlju, pijesak i digli na  700 m dužine nasip za skoro metar. Ali toliko jaka voda za nju to nije bilo ništa. Da smo znali tri, četiri dana ranije pa da smo navukli materijal pa valjkom dobro ga utvrdili tada možda ne bi.

Mi smo imali haos u mjesnim zajednicama, u kojima je prije Doboja ušla voda Paklenica, Bare i nosilo je kuće. Kad smo vidjeli da je kritično i kad se počeo graditi put, ja sam bio raspoređen u ovim mjesnim zajednicama, tako da ne znam ni kako je teklo ni kako je odnijelo, samo znam kad mi se voda pojavila u kancelariji,  u deset sati mi je nestalo struje, zvali su me na mobilni telefon i ove sa čamcima smo usmjeravali u Bare i druga mjesta. 

To je bila panika, moraš ono što imaš da podijeliš. Na prvi mah, prvi dan je bilo strašno. Ja sam u prizemlju imao kancelariju, u pola 11 je voda počela da nadire, ja sam samo uspio da spasim računar, voda je odnijela svu arhivu. Kancelarija je bila skroz potopljena, voda je bila sedam matara visoka. Ja sam tri dana i noći ovdje bio zatočen, jedan dan bez vode i hrane, ja i moj saradnik. Zato nisam bio u toku, tamo je bio Obren, njegov zamjenik, načelnik štaba oni su angažovali mašine i ljude da grade nasip. I sve koje sam zvao na mobilizaciju su se odazvali. Jedino mi je u sedam ujutro rečeno sazovi sjednicu štaba i sazvao sam u pola osam u opštini koja je trajala pet minuta. I bila je samo ovakva informacija „Članovi štaba bićemo kontaktu,  situacija je katastrofalna, nama prijeti situacija da grad bude poplavljen mi pravimo rezervnu odbranu grada, kod Modeksa ako nam ovaj nasip probije tu ćemo uspjeti da se odbranimo.“ U osam sati je dat znak opasnosti. Tri puta smo dali znak. Oni tek što su počeli da rade tu rezervu, ali tolika snaga i tolika voda nije se uspjelo. Stepenica je trebala i da uđe i u ovu kancelariju na spratu. Samo vidiš kako voda sve nosi i tišina grozna kao da ne postoji grad. Nisam imao pojma gdje mi je porodica. Tek drugi dan sam telefonom čuo da su uspjeli izaći na treći sprat. Stan potpuno uništen, auto nisam uspio izvući. Ja sam radio svoj posao, devedeset odsto ljudi je uspjelo da izvuče automobile, sve su službe izvukle auto. MUP je izvukao svoje auta. Oni sad kažu nismo bili obaviješteni, nisu imali vremena. Ja se sad pitam kako niste bili obaviješteni a vi ste svi izvukli auta i vratili se, a da niste izvlačili auta vi ste mogli dignuti stvari, ako ste imali gdje.  Da neko isprazni svoj stan, njemu treba dva dana, nije to jedna stvar. Treba šleper natovariti. Mi smo prema tome trebali prognozirati četiri dana unaprijed da će Doboj biti poplavljen.

Nek mi kaže koji je to stručnjak mogao, nek nađu neku vidovitu koja bi rekla evo Doboj će biti poplavljen ljudi uzmite šlapere i izvlačite stvari. Meni je nerazumljivo da meni neko tako nešto kaže.

Pukla veza Maglaj-Doboj

Ja zovem tu noć Maglaj u jedan sat, meni se niko ne javlja iz Civilne zaštite. Zovem da vidim jel imam kakvih preporuka za nas, nazovem vatrogasnu jedinicu. Kažu mi da voda već u čizme ulazi u prizemlju. Njihov dom je 200 metara od Bosne. Pitam: "Jel šta preduzimate?", kaže mi da dežuraju, osmatraju al ništa više. Pitam: "Odakle ih plavi?", kaže od mosta vraća se voda. "I dokle je došlo?", odgovori mi da je na ulicama voda do visine čizama. "Imate li informacija iz Zenice?", tamo kaže mi voda miruje. Kad neki dan se nađem sa kolegom iz vatrogasnog, pitam jel njih neko ispituje. Kaže mi 14og civilna zaštita otišla kući u tri sata popodne, a poplavljen je sa noći sa 15tim, i oni nisu dežurali. I kod njih niko nije kriv, a ovdje kod nas gdje smo dežurali hoće skoro da nas objese da smo mi krivi i kažu kako niste kontaktirali Maglaj. Evo Šamac, njima je trebalo dva dana voda odavde da dođe, a nas niko iz Šamca nije kontaktirao, nije tražio informaciju.

Kao da smo drogirani tada bili. Kad sa ove distance pogledam kao da nas je zateklo, to je nas sve iznenadilo. Niko nije predviđao, pa ti više ne znaš ne možeš da bistro razmisliš.

Naš zakon je tačno propisao nadležnosti. Oni su njega dobro postavili evropski ali pod našim uslovima je nula. 

Ovdje niko ni sa kim nije kontaktirao. Ovo su dva svijeta, lokalni, republički i državni. To su tri države,  koje su, ispalo je,  u najvećoj zavadi. Niko  nikog nije kontaktirao i to je sve puklo.

Informacijski mrak

U zakonu kaže Republički centar ima operativno komunikacijski centar sa 120 brojem, besplatan poziv. Oni formiraju Centar za osmatranje i obavještavanje i imaju područne centre u Banjaluci, Doboju, Istočnom Sarajevu, Bijeljini i Trebinju, koji je dežurni 24h. U MUP-u postoji njihov broj 122, a republička uprava je smještena u okviru MUP-a. I taj centar prikuplja informacije od vodoprivrede, hidrometerološke stanice, od ostalih, obrađuju i šalju nadležnim službama. Po tome vodoprivreda, čija je to isključiva nadležnost, treba da prati vodostaj, i poplavni talas i uz vremensku prognozu da to proslijedi centru a oni nas službe. Nisam ja dobio nikavu informaciju ni od koga, da mi kaže naše su procjene ovakve i ovakve i da nam narede da preuzmemo te i takve mjere. Mi da smo dobili takvu informaciju od njih, mi bismo preduzeli. Mi smo bili prepušteni sami da odlučujemo. Nemamo mi stručnjake za vode, ja nisam svakako. Ništa drugo osim informacija o visini vodostaja nismo dobili. Ostavljen si da sam odlučuješ, braniš se dokle možeš. Član štaba za vanredne situacije jeste načelnik Centra javne bezbjednosti Doboj, po funkciji, a u njegovom centru gdje je on član MUP-a su i republička uprava i komunikativni centri. Ujutro čovjek dolazi na sjednicu štaba i ni u jednom momentu nije rekao: "Mi imamo informaciju prijeti opasnost vi iz civilne zaštite  preduzmite neke mjere za ovo stanovništvo". Nadalje, ujutro je dozvoljeno da su uđe u Doboj, funkcionisale su institucije. A oni imaju prisilu, imaju mogućnost da zabrane ulazak u grad, nemamo to mi. Ni jednog momenta nisu ničim upućivali na prijetnju. A znate šta su uradili. Sva su vozila izvukli. 

A ja se sad pitam: "Ko je njima dao informaciju pa  su izvukli vozila?". Zašto ta informacija nije proslijeđena nama u civilnoj zaštiti i da ja nisam kao šef civilne zaštite postupio po tome, odmah me stavite u zatvor. 

Meni je trebala samo zvanična informacija od republičkih ili BiH institucija u kojoj bi nam rekli vama prijeti opasnost da budete poplavljeni. Gospodo po vašim planovima uradite nešto jel imate il nemate. E da smo mi tu zajatili, onda reći Obrene, Mirko idete u zatvor. Ne treba nikakvo istraživanje.

Jedino što je došlo jeste 13og od Republičke uprave civilne zaštite jedan akt u kojem oni citiraju Hidrometerološki zavod i gdje je napisano da se za vikend očekuju ogromne padavine, da će biti dosta vode u Doboju, Bijeljini i da je moguće da će doći do opasnosti prijetnje od poplava.

Ja napišem obavještenje građanima, i to dam lokalnom radiju da objavljuje. I od 13og do 15og maja, sve dok nije u 10 sati nestalo struje radio je vrtio. Ja sam napisao da zbog velikih padavina je moguća opasnost od poplava, nisamo mogao znati da će biti katastrofa. I da razmjenjujemo informacije sa predsjednicima mjesnih zajednicama. Kaže mi narod ne slušamo radio. Pa kako da te drugačije obavijestim, ne mogu ići od vrata do vrata. Isto mi kažu pa mi ne znamo šta znači sirena. Nekad su na svakom ulazu u zgradu bili iscrtani znakovi opasnosti, i stanovništvo se obučavalo da prepozna. Sada ništa od toga nema. U dosta zgrada nema aparata za gašenje požara, a zakon ni ne predviđa takve obaveze.

Nije bilo koordinacije

To što mi treba da imamo jedinice, da imamo opreme, a mi nemamo i nismo opremljeni. Mi smo imali jedan čamac u Vatrogasnom domu, dva čamaca u Elektro-Doboju što je malo, nula za ovakvu katastrofu. Sva tri čamca su nam se probla, onda smo ostali bez ičeg, jedino je bio čovjek iz naše jedinice koji je svojim privatnim čamcem spasio preko stotine ljudi.

U naselje Bare došla vojska bez goriva, došli sa veslima. Vojska došla bez goriva. Moj čovjek ode svojim parama kupi kanistera dva goriva da bi oni mogli raditi.

Zašto MUP nije organizovao da se po mene dođe. Ja sam načelnik štaba. Sva je dokumentacija kod nas. Ali nekom je bilo u interesu da mi budemo zatočeni. Mene držati tri dana i tri noći ovdje, a dešavaju se čuda u gradu. A ja osoba zadužena za to, svi planovi, sva organizacija kod mene.

Kako se niko nije upitao gdje su članovi štaba? Kad je Obren izašao na teritoriju gdje nije voda, pitao je za mene i rekli mu da sam zarobljen u Vatrogasnom domu. Tad je poslao čovjeka da me izvuče. Meni se sad čini da je sve to smišljeno rađeno u Doboju. Nekome je to odgovaralo. Ti mene možeš voljeti ili ne, ali ako u zakonu piše da je štab republički tako i tako postavljen, opštinski tako i tako, a nigdje ne piše da republički može zamijeniti lokalni. Samo je navedeno da mora postojati kooridnacija i saradnja. Ovdje nije bilo koordinacije, išlo se svjesno da eliminiše ljude. Mi smo imali čak i paralelni štab, nelegalni štab. MUP ne može da vrši mobilizaciju ljudi, firmi, on je jedan dio segmenta zaštite. Meni MUP izvrši  mobilizaciju rudnika Stanari, a ne ja kao šef odsjeka po naređenju komadanta štaba - gradonačelnika. O čemu pričamo. Ne može on meni pričati priču, jer ja sam profesionalac za njih. 

Zakon nula

I dalje stojim iza toga da je zakon nula. Postoji operativno-komunikacijski centar na nivou BiH. Volio ja ili ne tu državu, to je tako propisano zakonom. Taj centar je prvi, sa njim mora da sarađuje republički i federalni i sve ispostave po kantonima i regionalni kao što smo mi. On prikuplja podatke u državi i u regionu, kao npr. Crnoj Gori, Hrvatskoj. Oni nisu imali nikakav kontakt, a taj centar se nalazi u Ministarstvu bezbjednosti BiH. 

Mi težimo da imamo taj evropski, međunarodni, broj 112. Da bi taj broj dobili mi moramo ući u EU, uskladiti naš sistem sa njihovim a to neće dobiti RS, to će dobiti BiH.

Koliko para, toliko i zaštite

Nema ni jedne opštine, grada u RS koji je ispoštovao zakon oko finansiranja civilne zaštite.  U zakonu piše dva odsto od budžeta mora se izdvojiti za civilnu zaštitu. Pedeset odsto od tog iznosa za preventivnu a druga polovina za opremu. U 2012. nama je trebalo izdvojiti 800 000 KM,  oni izdvoje  5 000 KM, od toga realizacija nula, znači ništa nije utrošeno za civilnu zaštitu. U 2013. godini po budžetu za zaštitu Doboja trebalo je izdvojiti 780 000 KM, oni izdvoje pet, od  toga opet nula realizacije. I o čemu pričamo. Nije to samo ova opština, nego sve u RS. Gdje je tu sad odgovornost Ministarstva finansija RS. Gdje su Čeko i ostali? Kako oni kad su pregledali budžet, kad su dali saglasnost na isti nisu vidjeli ovo. Nije tu kriv samo gradonačelnik opštine, krivi su i oni. Kako je moguće da nisu ispoštovali zakon? To je suština problema, od para sve zavisi. Opozicija nas sad napada, oni bi objesili mene i civilnu zaštitu. A jedan opozicioni odbornik je meni rekao „Milko ti si rekao kad smo usvajali razvojni plan grada „koliko i para, toliko i zaštite“.„

A ovaj zakon nije ravnopravan, jer šta će one male opštine sa malim budžetima. To je republički problem, i treba se naći njegovo rješenje za balansiranje. Ja ako živim u Banja Luci ja sam bezbrižan, a neko iz Ribnika on treba čekati da ga odnese i voda i zemljotres i bilo šta drugo, jer nema para. Nepravljena je diskriminacija među opštinama, a mi smo isti narod. Zakonom je predviđeno i da postoje elite pokretne jedinice za spašavanje na nivou republike. I da ona ima te jedinice, npr. meni se desila poplava u Doboju i da imaju te jedinice negdje u Hercegovni, gdje nije bilo poplava, onda ih proslijedi ovamo. Ili u slučaju požara odavde bi one išle tamo. A to ništa ne postoji. A ja što trebam imati na nivou lokalne zajednice, na republičkom nivou treba da bude još bolje. I što je meni trebalo da dolaze iz Foče, Banja Luke klubovi, što republika nije imala specijalne obučene ekipe za spašavanje na vodi, opremu i čamce. 

Niko sa nivoa republike nije došao, sve su bili dobrovoljci, volonteri, ronilački klubovi i što se bave sportom na vodi.

Pouke i promjene

Sad se trijeznimo, vraćamo film i analiziramo. Sad se bavimo saniranjem štete i problemima ljudima. Grad je očišćen. Nismo imali ni jednu epidemiju. Angažovali smo sve što se micalo. A iz ovog se mora izvući pouka. Mora se organizovati drugačiji sistem civilne zaštite i ovaj zakon se mora mijenjati. Sve se iz temelja mora promijeniti jer ovo do sad ne funkcioniše. Nema koordinacije, saradnje, ne poštuje se zakon i nadležnosti. Na lokalnom nivou ja kao šef civilne zaštite moram drugačije početi razmišljati i ljudi su sad shvatili da ova služba mora biti cijenjena, uvažena, da mora biti prva u lokalnoj zajednici, a mi smo bili zdanji. Do sada gdje god u opštinama nemaju koga postaviti šalju ga u civilnu zaštitu. Tu moraju stručni ljudi da se bave tim poslom. Ovako više ne može. Nakon izvještaja i analiza, moj prvi uslov će biti da ova služba bude broj jedan u gradu, da ona mora biti popunjena adekvatnim, školovanim, iskusnim kadrom, i da mora biti obezbjeđena sa sredstvima. Tražiću organizaciju specijalnih jedinica u okviru vatrogasne službe i kroz njihovu organizaciju treba obučiti i organizovati ljude za spašavanje od svih vrsta prijetnji, jer su oni mobilni 24 sata. To ne bude li se desilo, ja ne želim više da vodim ovaj odsjek. Vjerovali ili ne mi u civilnoj zaštiti nemamo ni službeno auto. To više ne može. Na dijelu koji je poplavljen mora se se raditi zaštita, to košta i to treba uraditi republika zajedno sa lokalnom vlasti. Put je u nadležnosti Voda RS i one ga moraju riješiti. Jer džaba sve. I ja sam dobio vaučer za stan koji danas izgleda kao da je upravo ozidana zgrada.  I ja ću uložiti sredstva, a ko meni  garantuje da neće čim završim ponovo me poplaviti. Najveća garancija ovom narodu jeste kad on vidi da si ti preventivno odradio sve kako treba. Preventiva je u ovoj oblasti Bog. Koliko uložiš u preventivu sedam puta ti se vraća, to je standard.

autor: Frontal