Šta je po srijedi? (ili četvrtku, tada su sjednice Vlade): Najveći broj malih kompanija mora da plati poreske obaveze prema državi u zakonskom roku; u suprotnom, država prilično ažurno naplaćuje kazne. Dakle, u tim slučajevima država potpuno revnosno sprovodi zakonske mehanizme i u slučaju pravovremenog neplaćanja poreskih obaveza naplaćuje drakonske kazne. Da povežemo sa naslovom i damo tekstu malo umjetničke slobode – država na taj način vrši poresko prebijanje neurednih poreskih obveznika.

Upravo u vremenima kada je država akcenat stavila na pojačanu naplatu poreza, izgleda da je postalo premoderno da određene kompanije nagomilavaju svoje poreske obaveze. Vjerovatno inspirisana velikim hitom Lepe Lukić “Od izvora, dva putića”, država je ovim kompanijama omogućila da biraju: ili će da plate porez likvidnim sredstvima ili će obaveze po osnovu poreza plate uz pomoć, vjerovali ili ne, slabo likvidnim nekretninama.

Da bi vas uveli u priču mehanizmna ovakve naplate poreskih potrživanja, moramo da se vratimo godinu i par mjeseci unazad. Naime, država je 16. aprila 2013. godine donijela Uredbu o postupku naplate poreskih potraživanja imovnom poreskih obveznika. Sama Uredba ima ukupno 8 članova i omogućava naplate poreskih dugova koji su veći od 100.000 evra! Zašto je ova čarobna granica postavljena, niko ne zna; valjda i kompanije koje imaju poreske dugove manje od 100.000 eura mogu konkurisati za ovaj vid državne pomoći. Diskriminacija ili ne, procijenite sami.

Idemo dalje u amputaciju Uredbe: Ako neka kompanija ima poreski dug, država može dug naplatiti kroz imovinu koja joj služi za smještanje državnih službenika. Ništa sporno, makar se na prvo čitanje tako čini. Za početak, zaklete pristalice liberalne ekonomije konačno moraju priznati da se kroz ovu Uredbu uvodi klasični državni intervencionizam čime se država direktno upliće u privredne tokove! Mišljenja smo da je ovakav način uključivanja države potpuno opravdan, imajući u vidu teško stanje u privredi koje se, između ostalog, ogleda u teško dostupnoj kreditnoj podršci.

A sada, prelazimo na pitanja :)

Prvo pitanje koje treba postaviti je sljedeće: ko je dozvolio gomilanje nenaplativog poreskog duga, pa se sada donosi Uredba koja omogućava naplatu tih potraživanja putem slabo likvidnih nekretnina? Zar nije zadatak države da se prema svim kompanijama koje posluju u ovoj državi ophodi jednako? Zar se tako podržavaju i razvijaju mala i srednja preduzeća?!

Naredna pitanja zahtijevaju skromno obrazloženje samog teksta pomenute Uredbe: u članu 3 Uredbe se kaže da se uz zahtjev za plaćanje poreskog duga dostavlja “izvještaj ovlašćenog procjenjivača o vrijednosti imovine kojom se izmiruje poreski dug”. Prilikom procjene vrijednosti nekretnine, u zavisnosti od namjene procjene, koriste se tržišna i likvidaciona metoda procjene. Razlika izmeđe ove dvije metode je u tome što procjenjitelj korišćenjem likvidacione metode predmetnu nekretninu procjenjuje značajno niže nego korišćenjem tržišne metode. Kao što možete pročitati, u tekstu Uredbe se ne navodi koja metoda procjene se koristi prilikom procjene nekretnine. Logično, ako imate potraživanje koje želite da naplatite nekretninom koja nije likvidno sredstva plaćanja, procjena te nekretnine mora biti najniža kako bi tražili dodatne nekretnine kako bi se ponašali kao odgovoran povjerilac.

Evo sad i pitanja koje se odnosi na ovu problematiku.

Prvo, zašto se u samom tekstu Uredbe nije preciziralo da se procjena nekretnina kojom se prebijaju poreska potraživanja radi na osnovu likvidacione metode, čime se postiže bolja zaštita poreskog povjerioca (države)? Neke kompanije kojima je omogućeno da na ovaj način prebiju poreski dug a koje se, recimo, bave građevinarstvom imaju cijenu koštanja kvadratnog metra nekretnine od recimo 500 eura dok prebijaju poreski dug tom istom nekretninom čija je tržišna procjena veća, recimo 1.000 eura? Na ovaj način, potpuno je realno da država naplaćuje veći poreski dug  na osnovu naduvane procjene vrijednosti nekretnina, što može dovesti do nerealnih podataka o naplati poreza. Primjer: poreski dug kompanije X iznosi 200.000 eura. Kompanija X ima u svom vlasništvu 200 kvadrata poslovnog prostora koji ju je u izgradnji koštao 500 eura po kvadratu, dakle 100.000 eura. Procjenjivač vrši procjenu vrijednosti nekretnine po tržišnoj metodi; kvadrat je procijenjen na 1.000 eura, zbog čega vrijednost nekretnine iznosi 200.000 eura. Ako se prihvati ovakva procjena, kompanija X je platila nekretninu 100.000 eura a prodala je državi za 200.000 eura; na taj način je platila manje 100.000 eura poreza! Usput, duže vremena nije plaćala poreske obaveze prema državi.

Može se slobodno zaključiti da je država nepreciznom formulacijom teksta Uredbe (ne)svjesno doprinijela da se procjene nekretnina ne prave na način koji omogućava potpunu zaštitu državnih interesa.

Drugo, kako je moguće da kompanije, koje imaju mogućnosti da uredno plate poreske dugove likvidnim sredstvima, te iste poreske dugove plate nekretninama? O čemu se ovdje zaista radi?

Treće, da li se na ovaj način vlasnici kompanija ohrabruju da ne plaćaju poreske obaveze prema državi? Možemo li u skorijoj budućnosti očekivati novi talas nenaplativih poreskih potraživanja?

Gore navedeno može da navede na sumnju da se iza ove Uredbe krije zakonski uređena situacija da se određenim kompanijama ne naplati porez u punom obimu, kao i da se omogući ovakav način plaćanja poreza kompanijama koje realno mogu taj dug da plate iz likvidnih sredstava.

Za sam kraj današnjeg iscrpnog posta, pozivamo poslovne filozofe i ekonomske gurue iz čuvenog fancy predgrađa da održe par predavanja na temu slobodnog tržišta i o tome kako država ne treba da se miješa u ekonomsku politiku. Ovakvu Komediju zabune ni Šekspir ne bi  bolje napisao; nepraktična primjena teorije u praksi praćena teorijskom primjenom nepraktične prakse.

U jedno smo sigurni – Crnogorci ovoj (tragi)komediji zabune aplaudiraju najjače!

Izvor: finomen.me