Tokio se nada smanjenju troškova proizvodnje vojne opreme, otvaranju novih radnih mjesta, tehnološkim inovacijama i tome da će, unaprjeđenjem vojne industrije, moći da parira rastu kineske moći.

Japanska vlada donijela je odluku o uklanjanju strogih ograničenja na izvoz naoružanja čime su od aprila ove godine širom otvorena vrata za prodaju naprednih proizvoda japanske vojne industrije.

Kao poražena strana u Drugom svjetskom ratu i kao država koja se svesrdno okrenula politici miroljubive međunarodne saradnje nakon rata, Japan se decenijama uzdržavao od prodaje najvećeg dijela svojih borbenih sredstava.

Sve do ove godine on je uglavnom izvozio oruđa kakva ulaze u sastav inženjerijskih jedinica ili formacija poput obalske straže.

Složena istorija

U godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, američke okupacione snage u Japanu planski su nastojale da kadrovski oslabe i fizički razgrade ostatke japanske armije i vojne industrije koji nisu bili uništeni u teškim bombardovanjima tokom 1945. godine.

Međutim, zatezanje odnosa sa Sovjetskim Savezom i, naročito, Korejski rat naveli su SAD da promjene politiku i dozvole ponovno uspostavljanje japanskih oružanih snaga i djelimično reaktiviranje japanske vojne industrije.

Zbog svoje militarističke prošlosti, brutalnih osvajanja u istočnoj i jugoistočnoj Aziji i vojnog izazova koji je uputio SAD, Japan je morao da se odrekne posjedovanja ofanzivnog oružja velikog dometa kao što su balistički projektili i nosači aviona, odnosno ograniči svoje ambicije u oblasti razvoja naoružanja i stavi se pod zaštitu američkog "nuklearnog kišobrana" i Pacifičke flote.

U tim uslovima, 1967. godine, japanski zvaničnici su formulisali tzv. "tri principa" o zabrani izvoza oružja, po kojima se Zemlja izlazećeg sunca uzdržavala od prodaje naoružanja komunističkim državama, zemljama protiv kojih postoji embargo Ujedinjenih nacija na izvoz oružja i nacijama za koje postoji vjerovatnoća da će učestvovati u međunarodnom oružanom sukobu.

Smatralo se da su ti ograničavajući principi u skladu i sa poslijeratnim ustavom Japana u kojem se ta država odrekla upotrijebe sile u rješavanju međunarodnih pitanja. Oni su vjerno sprovođeni, između ostalog, i zbog želje da se izbjegne kritika od strane azijskih država koje je Japan okupirao tokom Drugog svjetskog rata o tome da on ponovo nastoji da ubrzano ojača vojnu industriju i tako priprijeti regionu.

Očekivanja iz inostranstva

Sljedeće godine, međutim, navršava se već sedam decenija od okončanja Drugog svjetskog rata, a zemlje duž obala Pacifika poput Vijetnama, Filipina, Bruneja i drugih sada više brine rast kineske vojne moći i njena sve učestalija projekcija na vode južnog Pacifika.

Zaokret u politici koji je napravila vlada premijera Šinzo Abea sada Japanu konačno omogućava izvoz svih vrsta naoružanja i zajedniči rad sa drugim državama na razvoju novih borbenih sistema, mada i dalje stoji zabrana izvoza u zemlje koje se nalaze u ratu.

Najave promjena u državnoj politici u vezi sa naoružanjem koje su počele još od dolaska na vlast Liberalno-demokratske partije premijera Abea u decembru 2012, prouzrokovale su jagmu u azijsko-pacifičkom regionu za japanskim vojnim proizvodima. Sada kada je zabrana u velikoj mjeri uklonjena, pred vratima vojnog arsenala dalekoistočnog tehnološkog zmaja formira se dugi red mušterija.

Tako je australijska mornarica zainteresovana za kupovinu nekoliko japanskih podmornica klase "sorju" koje su poznate po svojom izuzetnom sonaru i elektronskim sredstvima za izviđanje i nadgledanje, te svojoj fantastičnoj bešumnosti. Ove dizel-podmornice, vrijedne između 550 i 600 miliona dolara po komadu, pored torpeda i mina, nose i protivbrodske rakete, a opslužuje ih posada od 65 ljudi.

Uz ove podmornice koje mogu da se neotkrivene protivniku približe znatno više i elektronski osmatraju znatno dublje u njegovu pozadinu nego aparati u posjedu kineske, južnokorejske i sjevernokorejske mornarice, prednost japanskoj mornarici u regionu Istočne Azije daju i sofisticirani razarači, takođe opremljeni najsavremenijom tehnologijom za izviđanje, ometanje, integraciju i upravljanje vatrom.

Japanske razarače, makar i polovne, traže države poput Malezije, Tajlanda, Indonezije i Bruneja koje se suočavaju sa sve većim izazovom od strane kineske mornarice u južnom Pacifiku, dok kupovinu japanskih hidroaviona priželjkuje Indija.

Posebnu pažnju svjetskih oružara privlači tenk "hitomaru" čije je uvođenje u upotrebu počelo 2009. godine, a koji odlikuje nevjerovatna preciznost i lakoća.

Taj gusjeničar pogađa mete iz pokreta u velikoj brzini, čak i kada se kreće cik-cak poput skijaša u slalomu. Opremljen je i nanaprednijom elektronikom koja omogućava umreženje, odnosno trenutnu razmjenu podataka i izuzetnu koordinaciju sa drugim tenkovima, komandnim mjestima i centrima veze.

Megakompjuter na gusjenicama tenka težak je 44 tone, dok slična oruđa najnovije generacije teže od 50 do 60 tona.

Najsavremeniji japanski tenk "hitomaru"

Pored država Jugoistočne Azije, izlasku Japana iz, relativno, svojevoljnog pritvora kada je u pitanju izvoz naoružanja raduju se i SAD i ekonomski bogate države Zapadne Evrope koje su zainteresovane za transfer japanske tehnologije u oblasti osmatranja, nadzora, upravljanja vatrom, telekomunikacija, proizvodnje legura i kompozitnih materijala i avionskih motora.

Japanska vlada već je potpisala sporazume sa Velikom Britanijom i Francuskom o zajedničkom razvoju naoružanja, a prvi razgovori su obavljeni i sa nizom drugih tehnološki naprednih zemalja među kojima su Italija, Njemačka, Norveška i Izrael.

Reakcija na vojno jačanje Kine i nastojanje da se stimuliše ekonomija

Japan izdvaja manje od jednog procenta državnog budžeta godišnje za naoružanje. I dok je to izdvajanje iz godine u godinu smanjivano u periodu od 2002. do 2013, vojni budžeti država u neposrednom okruženju dalekoistočne carevine su u istom periodu rasli. Tako je Rusija, javljaju japanski mediji, u proteklih deset godina povećala potrošnju za vojne potrebe više od pet puta, dok se kinesko izdvajanje za vojsku uvećalo četiri puta.

Po sumi novca koju izdvaja za opremanje, snabdijevanje i obuku svoje profesionalne vojske od 220.000 pripadnika, Japan je sedmi u svijetu, iza SAD, Velike Britanije, Francuske, Kine, Rusije, ali i Saudijske Arabije.

Nemogućnost da izvozi naoružanje do sada je predstavljalo veliki ekonomski teret za japansku državu, jer su troškovi za razvoj i proizvodnju ograničenog broja primjeraka složene vojne opreme kao što su avioni, tenkovi i brodovi - basnoslovni.

Japanske privatne kompanije propustile su puno prilika za zaradu. Najveći proizvođači za potrebe vojne industrije u Japanu su postrojenja teške industrije "Micubiši Đuko", "Kavasaki" i "Komacu", te fabrike elektronskih uređaja "Micubiši Denki", "Hitači", "Tošiba", NEC, "Fuđicu" i "Tamron".

Međutim, zbog ograničenja izvoza naoružanja koje je trajalo sve do ove fiskalne godine, najprofitabilniji japanski proizvođač naoružanja "Micubiši Đuko", na primjer, u 2012. godini je zauzeo tek 33. mjestona svijetu po prihodu ostvarenom od prodaje naoružanja, dok su se četiri najuspješnije američke firme koje rade za potrebe vojne industrije: "Lokid Martin", "Boing", "Rajteon" i "Dženeral Dajnemiks", uz britanski BAE, našle među prvih pet u svijetu.

Japanska vlada se nada da će veća potražnja za japanskim naoružanjem iz inostranstva i kooperacija sa zapadnim silama koje imaju veliko znanje u oblasti vojne industrije stimulisati tehnološku inovaciju u zemlji i obezbijediti profit i nova radna mjesta za japanske kompanije i radnike.

Ekonomski, osim dobitka stečenog prodajom, Japan očekuje i da izvoz vojne opreme u inostranstvo, odnosno veće narudžbine, omogući smanjenje troškova njene proizvodnje i tako olakša pritisak na budžet države koja je glavni naručilac te opreme za potrebe japanske armije.

Možda još važnije, vlada u Tokiju se, takođe, nada da će unapređenje japanske vojne industrije i moći djelovati kao sredstvo odvraćanja prema sve agresivnijem nastojanju Kine da proširi svoj vojni uticaj na Istočno kinesko more, da prigrabi njegove resurse i sporna ostrva Senkaku (kineski "Dijaoju"), koja Japan drži pod svojom kontrolom.

Prodaja japanskih borbenih sredstava zemljama Jugoistočne Azije, Australiji i Indiji, vojnim jačanjem tih država, indirektno djeluje i kao brana širenju kineskog vojno-političkog uticaja na prostore dalje od japanskih obala - u Azijsko-pacifičkom regionu i Južnoj Aziji.

Izvor: RTS