Iz ugla Zapada, dilema je jednostavna - kako slaviti otvaranje Zapadnog fronta, kada su svi planovi, resursi i teskobne vizije budućnosti okrenute ka otvaranju novog "Istočnog fronta"? Pogotovu kad taj "Istočni front" više i nije isključivo diplomatske prirode, što dokazuju i Obamini razgovori prilikom nedavne posjete zemljama istočne Evrope, koji su se vrtjeli oko tema bezbjednosti, izdataka za oružje, povećanu vojnu prisutnost, odgovor "ruskom imperijalizmu".

Iz ugla Istoka, ta se dilema već postavlja nešto komplikovanije: ima li Rusija, prije svega prema samoj sebi, moralno pravo da se strateški okrene od Evrope i usmjeri ka Aziji, na način koji će izvršiti odlučujući uticaj na niz generacija, ne samo današnjih, i ne samo onih u Rusiji? Da li treba pomagati onima koji te deložiraju iz (djelimično) zajedničke evropske kuće?

Protokolna žongliranja u Parizu i normandijskom pojasu, evidencije ko je kome pružio ruku a ko ne, kako organizovati najviše državne prijeme na dva mjesta u isto vrijeme, kako se ponašati civilizovano, a opet ne poslati pogrešnu poruku da kriza oko Ukrajine popušta - sve su to problemi koje običnom svijetu s obje strane Atlantika, u momentima kad se ne bori za svakodnevno preživljavanje, pokazuju da njihovi lideri prije svega djeluju emotivno, a tek onda racionalno.

Gdje su samo ona vremena od prije dvadeset i nešto godina, kada je Zapad s konsternacijom gledao na afektualni habitus južnoslovenskih lidera, da bi se sada na upravo završenoj konferenciji o Zapadnom Balkanu u Beču od najviših austrijskih političara čulo kako je "Balkan postao zona stabilnosti, mira i - predvidljivosti".

Kad Balkan postane predvidiv, to samo znači da drugi nisu, računica nam opet ne valja.

Emocija duplih standarda

Čitav jedan kategorijalni niz emotivno obojenih duplih standarda ozbiljno pritiska racionalni status zapadne diplomatije ovog trenutka:

- Zašto bi izbori u zemlji rastrganoj građanskim ratom bili u redu u Ukrajini, ali nisu oni u Siriji? Zato što rat u Siriji duže traje, ima više žrtava i vodi se brutalnijim sredstvima? Uz malo loše sreće - a toga u Evropi ima dosta u posljednje vrijeme - trajaće dugo i u Ukrajini.

- Zašto se Ukrajina uporno i često upoređuje sa Hrvatskom ili Bosnom, kada je logika upoređivanja sa bivšom Jugoslavijom pravno puno čistija? Jasno, Jugoslavija je bila federacija šest republika, Ukrajina je unitarna država 24 oblasti, ali, nije li istina da su pokretači akcije u oba slučaja bili dijametralno suprotstavljeni procesi centralizacije i decentralizacije?

Jugoslovenski federalizam bio je labav jednako tako kao što je bio labav i ukrajinski unitarizam - ali i jedno i drugo su primjeri država u kojima se manjinska nacija na raznim nivoima distancirala od većinske, nakon što je većinska nacija prije toga krenula u redefinisanje državnog ugovora.

- Zašto je bilo strašno kada je Miloševićev Beograd slao vojsku i tenkove na jugoslovenske državljane u Hrvatskoj ili Kosovu, ali je sasvim razumljivo i poželjno kada Kijev šalje avione i specijalce na ukrajinske državljane u Lugansku i Donjecku?

- Zašto su etnički Rusi na istoku Ukrajine prezreni "separatisti" na koje treba udariti svim sredstvima, a Hrvati i Slovenci to nisu bili? Koji je kriterijum kada je neko separatista, a kada borac za nacionalno samoopredjeljenje i samoodređenje?

- Zašto je masa na kijevskom Majdanu bila plemenita, dok je ona u Lugansku i Donjecku obična rulja?

- Zašto je EU, na primjer, protiv prijema Bosne i Hercegovine? Zato što je ta zemlja nejasna, podeljena, neuređena i siromašna. Ali zašto onda Štefan File direktno i bez postavljanja uslova traži puno EU članstvo za Gruziju, Ukrajinu i Moldaviju, koje su još podjeljenije, nejasnije pa i siromašnije nego što je to BiH?

Uz to, Bosna ima građanski rat iza sebe, dok te tri države direktno uvoze u Uniju sasvim svježi ili tek neznatno odstojali građanski rat na svojim teritorijama.

- Zašto je apsolutno nemoralno kad Putin koristi ekonomske poluge protiv države čije mu se vođstvo ne dopada (cijena gasa za Ukrajinu), ali je sasvim u redu kada SAD već pedeset godina koriste ekonomske poluge (embargo) protiv Kube, daveći čitave generacije u ekonomskom beznađu, nakon što ih je Kastro već udavio u političkom?

- Njemačka poslovica kaže: O novcu se ne govori, on se ima. Ukrajinski primer postavlja tu društvenu konvenciju na glavu: O novcu se govori, ali ga nema.

Ukrajina duguje ruskom "Gaspromu" tri i po milijarde dolara za povlašćenu cijenu gasa. To konkretno znači da je Rusija na neviđeno dala Ukrajincima kredit od tri i po milijarde dolara, dok je mislila da a) daje prijateljima; b) i sama od toga ima koristi. Ako tačke a i b više nisu aktuelne, zašto bi bila stara ruska cijena? Zašto se ekonomska cijena gasa tumači kao neka ekstra - pakost s ruske strane?

Samo da znamo o kom redu veličina se ovde radi: američki predsjednik Obama već mjesecima obećava ugroženim narodima istočne Evrope milijardu dolara (735 miliona evra). Ta milijarda bi pokrila pojačane treninge američkih padobranaca i evropskih trupa u Poljskoj i na Baltiku; pojačane patrole američkih vojnih brodova u Crnom i Istočnom moru, modernizaciju vojnih snaga Ukrajine, Moldavije i Gruzije.

Čini se da je to jedna neobično rastegljiva milijarda dolara, skoro pa religiozna kategorija.

"Od čitave te sume, sigurno je jedino to da je Ukrajina od Amerikanaca dobila 300.000 vojničkih porcija s hranom", žali se bivši ministar spoljnih poslova Ukrajine (u vladi Viktora Juščenka), danas parlamentarac Boris Tarasjuk u intervjuu austrijskom listu Prese.

Računovodstvo duplih standarda prema Srbiji

Kada je riječ o raspadu Jugoslavije po šavovima Ustava iz 1974, tu Srbija nema mnogo pravnih argumenata da bi se žalila na brutalnost Zapada. Srpski pravnici, istaknuti srpski stručnjaci ustavnog prava (ustavna legenda Jovan Đorđević!), srpski Centralni komitet Saveza komunista, djeca koju su taj dan istjerali iz škola da mašu sa zastavicama na proslavama širom Srbije - svi su oni stajali iza Ustava iz 1974, koji je Jugoslaviju pretvorio u geografski pojam.

Odluke kasnije Badinterove komisije, u dijelu u kom se odnose na republičke granice, samo su jedna od logičnih interpretacija dvosmislenih odredbi Ustava iz 1974.

Ali, rat iz 1999. je već sasvim drugačija priča - a Zapad bi se sad rado pravio kao da nije.

Evo samo kratkog izbora iz izjava koje dobro zvuče, pod uslovom da se čitava tema s bombardovanjem i osamostaljivanjem Kosova osam godina nakon što je Milošević gurnut u istoriju, sakrije pod tepih:

Obama u Varšavi: "Sjedinjene Države će braniti princip teritorijalnog integriteta, suvereniteta i slobode, mogućnost da se građani samostalno izjasne o budućnosti svoje zemlje".

Američki ministar odbrane Čak Hejgl u Singapuru prošle nedjelje: "Amerika se protivi politici pritisaka, zastrašivanja i destabilizacije. Amerika neće gledati na stranu dok neko gazi principe međunarodnog prava".

NATO–Rusija Temeljni akt iz 1997, dio Principi: "Strane se obavezuju da će poštovati suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet svih država i njihovo imanentno pravo da samostalno biraju sredstva kako bi osigurale vlastitu sigurnost, nedodirljivost granica i pravo naroda na samoopredjeljenje...".

Ali, čak i na razvalinama međunarodnog prava, Zapadni Balkan se polako konsoliduje i, kako kaže austrijski ministar spoljnih poslova Sebastijan Kurc, postaje zona razgovora i komunikacije, a ne svađe i obračuna.

I Srbija je danas jedna druga. Prošle srijede, na sastanku u bečkom Hofburgu, srpski premijer Aleksandar Vučić spomenuo je teške i davne istorijske momente u odnosima sa Bečom i Berlinom, ali dodao kako je "Srbija sada na istoj strani kao Austrija i Njemačka - u Srbiji se to danas s ponosom izgovara".

izvor: RTS