Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nastala je u plamenu i vihoru Drugog svjetskog rata, a njena je vojska bila direktni produžetak partizanske gerile i Narodnooslobodilačke vojske kojom je komandovao Josip Broz Tito tokom tih paklenih godina kada se odlučivalo o sudbini svijeta i o sudbini jugoslovenskih naroda u njemu.

Da smo bili ozbiljna država koja se nije libila da obara i američke letjelice ako bi povrijedili njen vazdušni prostor, te da smo smjeli svakome da kažemo NE ako je DA bilo protiv naših državnih interesa, jasno je svima i znaju svi koji su živjeli u tom dobu u kome smo bili “državetina” umjesto poluvazalna banana-republika koja ne može samu sebe da odbrani ni od poplava.

Kao jedan od tri stepenica te države, uz komunističku partiju (od pedesetih godina zvaničan naziv je bio Savez komunista) i ideologiju bratstva i jedinstva, kao vezivno tkivo, stajala je slavna Jugoslovenska narodna armija u kojoj su se stapali svi narodi i narodnosti naše bivše domovine, svi radnici i seljaci, sve klase tog društva koje je iskreno težilo da dostigne besklasje.

Nije šala: respektabilna, obučena, opremljena i motivisana kakva je bila, bila bi nepobjediva za bilo kog neprijatelja koji bi se drznuo na ponovi Hitlerovu grešku i da pokuša da okupira teritoriju koju se zaklela da će krvlju braniti. Bilo kog neprijatelja osim pete kolone na koju nije računala.

Podijeljena na fleksibilne, pokretne i mobilne brigade u sklopu četiri vojne oblasti – beogradske, zagrebačke, skopske i splitske – imala je u svojim redovima i do 680.000 vojnika.

Disciplina je bila od velike važnosti, i znao se red. Znalo se sve ono što se danas ne zna: ko, šta, kada i gdje treba da radi. To je bila narodna armija, oružana sila čiji je prvenstveni cilj bila zaštita naroda koji je imao svoju državu. I bila je samokritična. Ako budete pogledali i video snimak priložen ispod, shvatićete o čemu se radi i šta nedostaje danas.

izvor: Telegraf