Ističe da je zahvaljujući poslu koji je započeo 2005., a to je rad kao fotograf na brodovima,  počeo da putuje po svijetu. 

"I već u 25oj godini sam planetu obišao nekoliko puta, preko 300 gradova u 90ak država na svih šest kontinenata uključujući i Južni Pol. I ne samo što sam putovao i obilazio sva ta mjesta, ja sam to sve i slikao pa mi je kolekcija slika iz cijelog svijeta poprilično velika."

Poplave si dočekao u svojoj kući u Doboju. Kako je to izgledalo iz tvog ugla, da li ste naslućivali ono što dolazi?

Niko nije naslućivao da će ovako nešto da se desi! Niko! Ni mladi ni stari pa čak i oni koji su doživjeli veliku poplavu Doboja 13. maja 1965.! Kada je to sve počelo ja sam još u krevetu bio, mama me je pozvala da vidim nešto kroz prozor što joj je bilo malo čudno! Kada sam ustao i vidio šta se dešava odmah mi je jasno bilo da to nije klasična poplava koja nekad izlije u našu ulicu uslijed jačih kiša, u ovom slučaju je baš, baš tekla rijeka! Bilo je pola metra dubine ali se vidjelo da je brza. Istog trenutka sam iskočio iz kuće i pokušao da auto odvezem u brdo, no međutim, saobraćaj je bio u apsolutnom kolapsu, svi su pokušavali da idu negdje u brdo, i iako sam parkirao auto 1,5m iznad ulice, misleći da sam dovoljno visoko i da nema šanse da dođe do njega jer je Doboj širok grad i potrebno je mnogo vode da pokrije tu površinu... nisam ni slutio da će voda narasti na  jedan metar iznad mog auta koje je totalno uništeno.

Bilo je čudno, nevjerovatno, jer, ne doživljavate svaki dan da kroz koji god prozor pogledate vidite samo vodu i ništa drugo! U mom dijelu grada nivo je bio oko 3,5m i sve u tom nivou je uništeno.

Iako je kiša padala skoro mjesec dana bez prestanka Bosna ni jednog trenutka nije izlila iz korita na području grada! Ali u ta dva dana kako je padala bez prestanke pomjerile su se sve granice!

Da li ste dobijali pomoć? 

Drugi dan rano ujutro smo primjetili veći broj čamaca i glisera u našem dijelu grada, ali nekako, svi su zaobilazili našu zgradu! Samo je jedan čamac prišao nama, poslije se ispostavilo da su oni i jedini koji ce uopšte i dolaziti do nas, a to su bili rafteri iz Bihaća!  Tri momka iz Bihaća i jedan momak iz Doboja (kao vodič) su doveslali do nas i dali nam dvije kutije konzervi koje smo mi podijelili u našem ulazu i čak uspjeli preko prozora da proslijedimo u susjednu zgradu! Nismo mogli vjerovati da su nama ljudi iz Bihaća došli pod prozor u čamcu da nam donesu hranu!!! Naravno, rasplakali su sve u zgradi... 

Šta ste zatekli kada se voda konačno povukla?

Uglavnom nevjerica... već sam prije prolazio kroz krajeve uništene nevremenom, kao što je Cozumel u Meksiku i New Orleans poslije Katrine... ali ovo je nekako bilo drugačije... ovo je bilo moje! Gledam u kafiće u kojima sam do juče pio kafu a sada su u potpunosti uništeni, trafike gdje sam hljeb kupovao, sada nisu tu, sada su na skroz drugom dijelu grada! Iako se voda relativno povukla u mom dijelu grada, neki dijelovi grada su bili pod vodom još naredna dva dana...

Kada si uzeo fotoaparat u ruke i krenuo da dokumentuješ?

Pa čim sam ustao iz kreveta i krenuo da spasavam auto! Još dok sam bio za volanom i pokušavao autom da se probijem kroz nadolazeću rijeku ja sam i tada već slikao! Poslije u povratku kada sam stajao u skoro jednom metru vode pokušavajući da se vratim kući ja sam i dalje slikao. Navika ili profesionalna deformacija.

Uradio si preko 700 fotografija Doboja u toku i poslije polava. Dok si prolazio ulicama grada, o čemu si razmišljao? Kakve si prizore tražio?

Nisam ništa tražio! U tom haosu i ne znam šta bih mogao da očekujem! Samo sam hodao, pokušavao sam da obiđem što više dijelova grada i to sve na nogama jer mi je auto uništeno i nisam tražio nikakve prizore, već jednostavno pokušao sam da "snimim" sve ono što ja vidim, da tako ostane i za druge da mogu da vide!

Kako gledaš na ulogu fotografa u ovakvim katastrofama?

Za 10 ili 20 godina će neko od nas prisutnih ili neko ko uopšte nije bio prisutan htjeti da vidi šta je se to dešavalo u Doboju u vrijeme poplave tako da mislim da je prisustvo fotografa tu veoma bitno! Na žalost mi nemamo mnogo slika iz vremena prošle poplave 1965te, e pa to nije slučaj sa ovom, imamo mnogo slika koje će ostati kao dokaz ovom vremenu.

Vidiš li znakove oporavka grada. I u svemu tome koja su tvoja nadanja?

Doboj u danima poslije poplave je postao jedna ogromna, smrdljiva i prašnjava deponija! Prosto je nevjerovatno kolike su to količine smeća na ulicama! Poslije 6 sati popodne nema žive duše na ulicama, kao grad duhova a pogotovo je sablasno u toku noći kada nema svjetla ni na ulicama niti u većini stanova... Čisti se, ogromni se napori ulažu u tom pravcu, što odvoz smeća, što čišćenja i pranja ulica... ali je to daleko od gotovog. Prije mjesec i po dana kada sam se vratio u Doboj na odmor skontao sam koliko je grad ustvari mrtav, zamro je poprilično u svakom pogledu, a ovo sada, ovo što je pogodilo grad,  e pa... od toga se nećemo uskoro oporaviti.