izvor: Pješčanik

Njegovo popustljivo držanje kritikovali su Džon Mejnard Kejns i Džordž Bernard Šo, između ostalih, u Nju Stejtsmanu. Intervju je prvobitno objavljen kao specijalni dodatak Nju Stejtsmana 27. oktobra 1934.

Vels: Veoma sam vam zahvalan, g. Staljin, što ste pristali da se sretnemo. Ja sam nedavno boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. Dugo sam razgovarao sa predsjednikom Ruzveltom i pokušao da utvrdim njegove osnovne ideje. Sada sam došao kod vas da vas pitam šta radite da promijenite svijet…

Staljin: Ne mnogo.

Vels: Ja putujem po svijetu kao običan čovjek i kao običan čovjek posmatram šta se oko mene zbiva.

Staljin: Važna javna ličnost poput vas ne može biti „običan čovjek“. Naravno, samo će istorija pokazati koliko je neka ličnost značajna; u svakom slučaju, vi ne gledate na svijet kao „običan čovjek“.

Vels: Ne glumim skromnost. Hoću da kažem da pokušavam da sagledam svijet očima običnog čovjeka, a ne stranačkog političara ili odgovornog rukovodioca. Posjeta Sjedinjenim Državama me je intelektualno uzbudila. Stari finansijski svijet se ruši, ekonomski život zemlje se postavlja na nove osnove.

Lenjin je rekao: „Moramo naučiti da poslujemo“, naučiti od kapitalista. Danas kapitalisti moraju da uče od vas, da shvate duh socijalizma. Čini mi se da je u Sjedinjenim Državama u toku duboka reorganizacija, osnivanje planske, odnosno socijalističke privrede. Vi i Ruzvelt ste krenuli sa različitih polaznih tačaka. Ali zar ne postoji bliskost ideja, srodnost ideja između Moskve i Vašingtona?

U Vašingtonu me je zaintrigiralo isto ono što vidim i kod vas: otvaraju se kancelarije, stvaraju se nova regulatorna tijela, organizuje se preko potrebna državna služba. Njihova je potreba, kao i vaša, direktivna sposobnost.

Staljin: SAD imaju drugačiji cilj od onoga što mi nastojimo da ostvarimo u SSSR-u. Cilj kojem Amerikanci teže nastao je iz ekonomskih nevolja, iz ekonomske krize. Amerikanci žele da se oslobode krize na osnovu privatne kapitalističke aktivnosti, bez promjene ekonomske baze. Pokušavaju da ograniče štetu, gubitke prouzrokovane postojećim ekonomskim sistemom.

Ovdje je međutim, kao što znate, umjesto stare ekonomske baze stvorena sasvim drugačija, nova ekonomska baza. Čak i da Amerikanci koje pominjente djelimično postignu svoj cilj, odnosno smanje gubitke na minimum, neće uništiti klicu anarhije koja je ugrađena u postojeći kapitalistički sistem. Oni čuvaju ekonomski sistem koji neminovno vodi, jer drugačije ne može, do anarhije u proizvodnji. Tako da će to biti, u najboljem slučaju, ne reorganizacija društva, ne ukidanje starog društvenog sistema koji podstiče anarhiju i krize, već ograničavanje nekih njegovih ekscesa. Možda ovi Amerikanci subjektivno misle da reorganizuju društvo, ali objektivno, oni čuvaju postojeću bazu društva. Iz tog razloga, objektivno neće biti nikakve reorganizacije društva.

Niti će tamo biti uvedena planska privreda. Šta je planska privreda? Koje su neke od njenih karakteristika? Planska privreda pokušava da ukine nezaposlenost. Hajde da zamislimo da je moguće, uz očuvanje kapitalističkog sistema, smanjiti nezaposlenost na određeni minimum. Ali nijedan kapitalista sigurno nikada ne bi pristao na potpuno ukidanje nezaposlenosti, na ukidanje rezervne armije nezaposlenih čija je uloga da vrši pritisak na tržište rada, kako bi se obezbijedio dotok jeftine radne snage. Nikad kapitalistu nećete natjerati da sebi nanese štetu i pristane na nižu stopu profita zarad zadovoljavanja potreba ljudi.

Bez oslobađanja od kapitalista, bez ukidanja principa privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju, nemoguće je stvoriti plansku privredu.

Vels: Slažem se sa velikim dijelom toga što ste rekli. Ali želim da naglasim poentu da ukoliko država u cjelini usvoji princip planske privrede, ukoliko postepeno, korak po korak, počne dosljedno da primjenjuje ovaj princip, finansijska oligarhija će na kraju biti ukinuta i socijalizam, u anglosaksonskom smislu, će se ostvariti.

Uticaj Ruzveltovog „nju dila“ je vrlo velik, i po mom mišljenju to su socijalističke ideje. Čini mi se da bi, umjesto što naglašavamo antagonizam između dva svijeta, u današnjim okolnostima trebalo da težimo uspostavljanju zajedničkog jezika svih konstruktivnih snaga.

Staljin: Kada govorim o nemogućnosti ostvarivanja principa planske privrede uz očuvanje ekonomske baze kapitalizma, ni najmanje ne želim da umanjim Ruzveltove izvanredne lične kvalitete, njegovu preduzimljivost, hrabrost i odlučnost. Ruzvelt se nesumnjivo izdvaja kao jedna od najjačih ličnosti među vođama savremenog kapitalističkog svijeta. Zato bih još jednom da istaknem da moje uvjerenje, kako je planska privreda neostvariva u kapitalističkim uslovima, ne znači da sumnjam u lične sposobnosti, talenat i hrabrost predsjednika Ruzvelta.

Ali ako su okolnosti nepovoljne, ni najtalentovaniji vođa ne može da postigne cilj o kojem govorite. Teoretski, naravno, mogućnost postepenog napredovanja, korak po korak, u kapitalističkim uslovima, ka cilju koji vi nazivate socijalizmom u anglosaksonskom smislu riječi, nije isključena. Ali kakav će to „socijalizam“ biti? U najboljem slučaju, donekle će ukrotiti najneobuzdanije pojedinačne predstavnike kapitalističkog profita, biće to u određenoj mjeri jačanje primjene principa regulacije u nacionalnoj ekonomiji. To je sve vrlo dobro.

Ali čim Ruzvelt, ili bilo koji drugi vođa savremenog buržoaskog svijeta krene da preduzima nešto ozbiljno protiv osnova kapitalizma, neizbježno će doživjeti potpuni poraz. Banke, industrija, velika preduzeća, velike farme, nisu u Ruzveltovim rukama. Sve je to u privatnom vlasništvu. Željeznica, trgovačka flota, sve to pripada privatnim vlasnicima. I na kraju, armija kvalifikovanih radnika, inženjera, tehničara – ni ona nije pod Ruzveltovom komandom, već pod komandom privatnih vlasnika – svi oni rade za privatne vlasnike.

Ne smijemo zaboraviti funkcije države u buržoaskom svijetu. Država je institucija koja organizuje odbranu zemlje, organizuje održavanje „reda“, ona je aparat za prikupljanje poreza. Kapitalistička država ne bavi se mnogo privredom u užem smislu, ona nije u rukama države. Naprotiv, država je u rukama kapitalističke privrede. Zato se bojim da i pored svih svojih sposobnosti Ruzvelt neće postići cilj o kome vi govorite, ukoliko je to zaista njegov cilj. Možda će kroz nekoliko generacija biti moguće približiti se ovom cilju, ali lično mislim da čak ni to nije mnogo vjerovatno.

Vels: Možda ja više vjerujem u ekonomsko tumačenju politike nego vi. Ogromne sile koje se bore za bolju organizaciju, za bolje funkcionisanje zajednice, to jest za socijalizam, probuđene su izumima i modernom naukom. Organizacija i regulacija individualnog angažmana postale su mehaničke nužnosti, bez obzira na društvene teorije. Ako počnemo od državne kontrole banaka pa zatim pređemo na kontrolu teške industrije, industrije uopšte, trgovine itd, takva sveobuhvatna kontrola biće ekvivalentna državnom vlasništvu nad svim granama nacionalne privrede.

Socijalizam i individualizam nisu kontrastirani kao crno i bijelo. Postoje mnoge međufaze između njih. Postoji individualizam koji se graniči sa banditizmom, a postoji i disciplina i organizacija koje su ekvivalent socijalizma. Uvođenje planske privrede u velikoj mjeri zavisi od organizatora privrede, od kvalifikovane tehničke inteligencije koja se, korak po korak, može prevesti u socijalističke principe organizovanja. I to je najvažnija stvar, jer organizovanje dolazi prije socijalizma. To je važna činjenica. Bez organizacije socijalistička ideja je samo ideja.

Staljin: Ne postoji, niti bi trebalo da postoji, nepomirljiva razlika između pojedinca i kolektiva, između interesa pojedinca i interesa kolektiva. Ne bi trebalo da postoji takva razlika, jer kolektivizam, socijalizam, ne negira već kombinuje pojedinačne interese sa interesima kolektiva. Socijalizam ne može da se izdvoji od pojedinačnih interesa.

Jedino socijalističko društvo može najpotpunije zadovoljiti ove lične interese. Štaviše, samo socijalističko društvo može čvrsto zaštititi interese pojedinca.

U tom smislu ne postoji nepomirljiv kontrast između individualizma i socijalizma. Ali, možemo li da negiramo razliku između klasa, između vlasničke klase, kapitalističke klase, i trudbeničke klase, proleterske klase? S jedne strane imamo vlasničku klasu koja posjeduje banke, fabrike, rudnike, transport, plantaže u kolonijama. Ovi ljudi ne vide ništa izvan sopstvenog interesa, svoje težnje za profitom. Oni ne podliježu volji kolektiva već nastoje da potčine kolektiv svojoj volji. Sa druge strane imamo klasu siromašnih, eksploatisanu klasu, koja ne posjeduje ni fabrike ni radnje, ni banke, koja je primorana da živi od prodaje svoje radne snage kapitalistima i koja nema priliku da zadovolji svoje najelementarnije potrebe.

Kako se takvi suprotni interesi i težnje mogu pomiriti? Koliko je meni poznato, Ruzvelt nije uspio da pronađe način da pomiri ove interese. A to je i nemoguće, kao što je pokazalo iskustvo. Uzgred, vi poznajete situaciju u SAD bolje nego ja, jer ja nikada nisam bio tamo i pratim američke odnose uglavnom iz literature. Ali imam nekog iskustva u borbi za socijalizam, i to iskustvo mi govori da ako Ruzvelt zaista pokuša da zadovolji interese proleterske klase na račun kapitalističke klase, ovi će postaviti drugog predsjednika umjesto njega. Kapitalisti će reći: predsjednici dolaze i prolaze, ali mi ostajemo; ako ovaj predsjednik ne štiti naše interese, naći ćemo drugog. Čime predsjednik može da se suprotstavi volji kapitalističke klase?

Vels: Ne slažem se sa ovom pojednostavljenom klasifikacijom čovječanstva na siromašne i bogate. Naravno da postoji kategorija ljudi koji samo idu za profitom. Ali zar se ti ljudi ne doživljavaju kao smetnja na zapadu isto koliko i ovdje? Zar na zapadu nema mnogih kojima profit nije konačni cilj, koji imaju izvjesno bogatstvo, koji žele da ulože i steknu profit od tog ulaganja, ali koji to ne gledaju kao glavni cilj? Po mom mišljenju postoji velika klasa ljudi koji priznaju da je današnji sistem neodrživ i kojima je namijenjena velika uloga u budućem kapitalističkom društvu.

U posljednjih nekoliko godina dosta sam se bavio i razmišljao o potrebi vođenja propagande u korist socijalizma i kosmopolitizma među širokim krugovima inženjera, pilota, vojnih stručnjaka, itd. Besmisleno je prilaziti ovim krugovima dvostranom propagandom klasnog rata. Ovi ljudi razumiju stanje u svijetu. Oni razumiju da se radi o potpunoj pometnji, ali vaš jednostavni antagonizam klasnog rata smatraju besmislenim.

Staljin: Ne slažete se pojednostavljenom klasifikacijom na bogate i siromašne. Naravno da postoji srednji sloj, postoji tehnička inteligencija koju ste pomenuli, među kojom ima veoma dobrih i čestitih ljudi. Među njima ima i nepošteni i pokvarenih ljudi, među njima ima svakakvih ljudi. Ali iznad svega, čovječanstvo se dijeli na bogate i siromašne, na posjednike i eksploatisane – a izuzeti sebe iz ove osnovne podjele antagonizma između siromašnih i bogatih znači izuzeti se iz jedne fundamentalne činjenice.

Ja ne poričem postojanje srednjih slojeva, koji se svrstavaju uz jednu ili drugu suprotstavljenu klasu, ili zauzimaju neutralan ili poluneutralan stav u ovoj borbi. Ali, ponavljam, izuzeti sebe iz ove osnovne podjele društva i fundamentalne borbe dviju glavnih klasa znači ignorisati činjenice. Borba traje i trajaće. A ishod će odrediti proleterska klasa – radnička klasa.

Vels: Ali zar nema mnogo ljudi koji nisu siromašni ali koji rade, i to produktivno?

Staljin: Naravno, postoje mali zemljoposjednici, zanatlije, mali trgovci, ali o sudbini zemlje ne odlučuju ovi ljudi, već radničke mase, koje proizvode sve ono što je društvu neophodno.

Vels: Ali ima raznih kapitalista. Postoje kapitalisti koji misle samo na profit, na bogaćenje; ali ima i onih koji su spremni da se žrtvuju. Uzmimo, na primjer, starog [Džej Pi] Morgana. On je mislio samo na profit, bio je društveni parazit, jednostavno rečeno, samo je akumulirao bogatstvo. Ali pogledajmo [Džona D] Rokfelera. On je sjajan organizator, dao je primjer kako organizovati isporuku nafte koji treba slijediti.

Ili uzmimo [Henrija] Forda. Naravno, Ford je sebičan. Ali nije li on strastveni organizator racionalisane proizvodnje od koga vrijedi učiti? Želim da istaknem činjenicu da se u zemljama engleskog govornog područja u posljednje vrijeme stav prema SSSR-u mijenja. Razlozi su prije svega položaj Japana i događaji u Njemačkoj. Ali postoje i drugi razlozi osim onih koji proizlaze iz međunarodne politike.

Postoji i dublji razlog, a to je da mnogi ljudi prepoznaju činjenicu da se sistem zasnovan na privatnom profitu ruši. U takvim okolnostima, čini mi se da ne smijemo isticati antagonizam između dva svijeta, već treba da težimo kombinovanju svih konstruktivnih pokreta, svih konstruktivnih snaga u jednu liniju, koliko god je moguće. Čini mi se da je moja linija više lijeva nego vaša, g. Staljin.

Staljin: Mislim da je stari sistem bliži kraju nego što vi mislite. Kada govorim o kapitalistima koji teže isključivo profitu, isključivo bogaćenju, ne želim da kažem da su to najbezvredniji ljudi koji nisu sposobni ni za šta drugo. Mnogi od njih nesumnjivo imaju veliki organizacioni talenat, koji ni slučajno ne dovodim u pitanje. Mi Sovjeti mnogo učimo od kapitalista. I Morgan, koga vi tako nepovoljno ocjenjujete, bio je nesumnjivo dobar, sposoban organizator. Ali ako mislite na ljude spremne da rekonstruišu svijet, naravno, nećete ih pronaći u redovima onih koji vjerno služe profitnom cilju. Mi i oni stojimo na suprotnim stranama.

Pomenuli ste Forda. Naravno, on je sposoban proizvodni organizator. Ali zar vam nije poznat njegov stav prema radničkoj klasi? Zar ne znate koliko je radnika izbacio na ulicu? Kapitalista je vezan za profit i nikakva ga sila od njega ne može otrgnuti. Kapitalizam će biti ukinut, ali ga neće ukinuti „organizatori“ proizvodnje ili tehnička inteligencija, nego radnička klasa, jer pomenuti slojevi ne igraju nezavisnu ulogu. Inženjer, organizator proizvodnje ne radi onako kako bi htio, nego kako mu se kaže, tako da služi interesima svojih poslodavaca. Naravno, ima izuzetaka, ima ljudi iz tog sloja koji su se otrijeznili od pijanstva kapitalizma. Tehnička inteligencija može, pod određenim uslovima, da napravi čuda i pruži veliki doprinos čovječanstvu. Ali može i da napravi veliku štetu.

Mi Sovjeti imamo dosta iskustva sa tehničkom inteligencijom. Poslije Oktobarske revolucije, jedan dio tehničke inteligencije odbio je da učestvuje u izgradnji novog društva; oni su se usprotivili ovoj izgradnji i sabotirali je. Uradili smo sve što smo mogli da uvedemo tehničku inteligenciju u ovaj posao izgradnje, pokušali smo na sve moguće načine. Dosta je vremena trebalo da naša tehnička inteligencija odluči da aktivno pomogne novom sistemu. Danas je najbolji dio ove tehničke inteligencije u prvim redovima graditelja socijalističkog društva. Sa ovakvim iskustvom, ni slučajno ne potcjenjujemo ni dobre ni loše strane tehničke inteligencije, jer znamo da s jedne strane ona može da napravi štetu, dok s druge strane može da napravi „čuda“.

Naravno, sve bi bilo drugačije kad bi se čitava tehnička inteligencija mogla jednim potezom duhovno odvojiti od kapitalističkog svijeta. Ali to je utopija. Da li bi se mnogi iz redova tehničke inteligencije usudili da se odvoje od buržoaskog svijeta i prionu na posao rekonstrukcije društva? Da li mislite da ima mnogo takvih ljudi, recimo, u Engleskoj ili Francuskoj? nema. Malo je onih koji bi bili spremni da se odvoje od svojih poslodavaca i počnu da rekonstruišu svijet.

Pored toga, možemo li zanemariti činjenicu da je za promjenu svijeta neophodno imati političku vlast? Čini mi se, gospodine Vels, da mnogo potcjenjujete pitanje političke vlasti, da vam ona uopšte nije u vidokrugu.

Šta mogu da učine ljudi, čak i oni sa najboljim mogućim namjerama, ako nisu u stanju da pokrenu pitanje preuzimanja vlasti? U najboljem slučaju mogu da pomognu klasi koja preuzima vlast, ali ne mogu sami da promijene svijet. To može da učini samo velika klasa koja će zauzeti mjesto kapitalističke klase i postati suvereni gospodar poput ove prije nje. Ta klasa je radnička klasa. Naravno, pomoć tehničke inteligencije se mora prihvatiti, a njoj se zauzvrat mora pomoći. Ali ne smije se misliti da tehnička inteligencija može da odigra nezavisnu istorijsku ulogu.

Transformacija svijeta je veliki, komplikovan i bolan proces. Za takav zadatak je potrebna velika klasa. Na duga putovanja idu veliki brodovi.

Vels: Da, ali za duga putovanja potrebni su kapetan i navigator.

Staljin: To je tačno, ali prvenstveno je potreban veliki brod. Šta je moreplovac bez broda? Besposlen čovjek.

Vels: Veliki brod je čovječanstvo, a ne jedna klasa.

Staljin: Vi, gospodine Vels, očigledno polazite od pretpostavke da su svi ljudi dobri. Ja, međutim, ne gubim iz vida da ima mnogo pokvarenih ljudi. Ja ne vjerujem u dobrotu buržoazije.

Vels: Sjećam se situacije sa tehničkom inteligencijom od prije nekoliko decenija. U to vrijeme je tehnička inteligencija bila brojčano mala, ali bilo je mnogo posla i svaki inženjer, tehničar i intelektualac našao je svoju priliku. Zato je tehnička inteligencija bila najmanje revolucionarna klasa. Sada, međutim, postoji preobilje tehničkih intelektualaca i njihov mentalitet se znatno izmijenio. Kvalifikovan čovjek koji ranije nikada ne bi slušao revolucionarne priče, sada je za njih vrlo zainteresovan.

Nedavno sam prisustvovao večeri Kraljevskog društva – to je naše čuveno englesko naučno društvo. Govor predsjednika bio je posvećen socijalnom planiranju i naučnoj kontroli. Prije trideset godina, oni ne bi htjeli ni da čuju to što im danas govorim. Danas, čovjek na čelu Kraljevskog društva ima revolucionarne stavove i insistira na naučnoj reorganizaciji ljudskog društva. Vaša propaganda klasnog rata nije držala korak sa ovim činjenicama. Mentalitet se mijenja.

Staljin: Da, znam to, i to se može objasniti činjenicom da je kapitalističko društvo sada u ćorsokaku. Kapitalisti traže, ali ne mogu da pronađu izlaz iz tog ćorsokaka koji neće povrijediti dostojanstvo ove klase, koji će biti u skladu s njenim interesima. Mogli bi da, u izvjesnoj mjeri, ispuze na koljenima, ali ne mogu da pronađu izlaz koji bi im omogućio da iz nje izađu podignute glave, izlaz koji ne bi suštinski uzdrmao interese kapitalizma.

To naravno razumiju široki krugovi tehničke inteligencije. Veliki dio ove inteligencije počinje da prepoznaje zajedničke crte svojih interesa sa interesima klase koja je u stanju da pokaže put iz ćorsokaka.

Vels: Ako neko zna nešto o revolucijama onda ste to vi, g Staljin, sa praktične strane. Da li mase ikada ustaju? Nije li poznata činjenica da svaku revoluciju podiže manjina?

Staljin: Da bi došlo do revolucije potrebna je predvodnička revolucionarna manjina, ali i najtalentovanijija, najvjernija i najenergičnija manjina bila bi bespomoćna kad ne bi mogla da se osloni makar na pasivnu podršku miliona.

Vels: Makar na pasivnu? Možda podsvjesnu?

Staljin: Djelimično i poluinstinkivnu i polusvjesnu, ali bez podrške miliona i najbolja manjina je nemoćna.

Vels: Gledam komunističku propagandu na zapadu, i čini mi se da u današnjim uslovima ova propaganda zvuči vrlo staromodno, jer u pitanju je ustanička propaganda.

Propaganda za nasilno rušenje društvenog sistema je u redu kada je usmjerena protiv tiranije. Ali u savremenim uslovima, kada sistem svakako propada, trebalo bi staviti akcenat na efikasnost, umješnost, produktivnost, ne na pobunu.

Čini mi se da je ustanički ton zastario. Komunistička propaganda na zapadu nanosi štetu konstruktivno orijentisanim ljudima.

Staljin: Naravno da se stari sistem ruši, raspada. To je tačno. Ali takođe je tačno da se čine novi napori drugim metodama, svim sredstvima, da se ovaj umirući sistem zaštiti i spasi. Vi izvlačite pogrešan zaključak iz pravilnog postulata. U pravu ste kada tvrdite da se stari sistem raspada. Ali griješite ako mislite da se ruši sam od sebe. Ne, zamjena jednog društvenog sistema drugim predstavlja komplikovan i dugotrajan revolucionarni proces. To nije prosto spontani proces, nego borba: to je proces povezan sa sukobom klasa.

Kapitalizam truli, ali ne smijemo ga porediti sa drvetom koje je toliko istrulelo da će samo od sebe pasti na zemlju. Ne, revolucija – zamjena jednog društvenog sistema drugim – oduvijek je bila borba, bolna i okrutna borba, borba na život i smrt. I svaki put kad su ljudi novog svijeta došli na vlast morali su da se brane od pokušaja starog svijeta da silom obnovi staru vlast; ovi ljudi novog svijeta uvijek su morali da budu na oprezu, uvijek su morali da budu spremni da odbiju napade starog svijeta na novi sistem.

Da, u pravu ste kada kažete da se stari društveni sistem raspada, ali ne raspada se sam od sebe. Pogledajte, na primjer, fašizam. Fašizam je reakcionarna sila koja pokušava da sačuva stari sistem putem nasilja. Šta da radite sa fašistima? Da raspravljate sa njima? Da pokušate da ih ubijedite? To na njih uopšte neće djelovati. Komunisti ni najmanje ne idealizuju nasilne metoda. Ali oni, komunisti, ne dozvoljavaju da budu zatečeni, ne mogu da računaju da će se stari svijet dobrovoljno povući sa scene, vide da se stari sistem nasilno brani. Zato komunisti poručuju radničkoj klasi: na nasilje odgovarajte nasiljem, učinite sve što možete da spriječite da se stari umirući poredak sruči na vas, ne dozvolite da vam stavi okove na ruke, na ruke kojima ćete rušiti stari sistem.

Kao što vidite, komunisti smatraju da zamjena jednog društvenog drugim nije spontan i miran proces, već komplikovan, dug i nasilan procesa. Komunisti ne mogu da ignorišu činjenice.

Vels: Ali pogledajte šta se sada dešava u kapitalističkom svijetu. Rušenje nije jednostavno, dolazi do izliva reakcionarnog nasilja koje se degeneriše u banditstvo. meni se čini kada je u pitanju sukob sa reakcionarnim i neinteligentnim nasiljem, socijalisti se mogu pozvati na zakon, i umjesto da policiju vide kao neprijatelja treba da je podrže u borbi protiv reakcionara. Mislim da je besmisleno služiti se metodama starog ustaničkog socijalizma.

Staljin: Komunisti se oslanjaju na bogato istorijsko iskustvo koje nas uči da prevaziđene klase ne napuštaju istorijsku pozornicu dobrovoljno.

Sjetimo se istorije Engleske u 17. vijeku. Zar nisu mnogi govorili da se stari društveni sistem raspada? Ali zar ipak nije bio neophodan jedan Kromvel da ga uguši silom?

Vels: Kromvel je postupao na osnovu ustava i u ime ustavnog poretka.

Staljin: U ime ustava je pribjegao nasilju, odsjekao kralju glavu, raspustio parlament, pohapsio i pobio druge!

Ili uzmimo primjer iz naše istorije. Zar nije dugo bilo jasno da se carski sistem raspada, da se ruši? Ali koliko krvi je morao biti proliveno da bi se srušio?

A šta je sa Oktobarskom revolucijom? Zar nisu mnogi znali da jedino mi, boljševici, ukazujemo na jedini pravi put? Zar nije bilo jasno da se ruski kapitalizam raspao? Ali vi znate koliko je snažan bio otpor, koliko je krvi moralo da se prolije da bi se Oktobarska revolucija odbranila od svih njenih neprijatelja.

Ili pogledajmo Francusku krajem 18. vijeka. Mnogo prije 1789. mnogima je bilo jasno koliko je trula kraljevska vlast, feudalni sistem. Ali narodni ustanak, sukob klasa, nije se mogao izbjeći. Zašto? Zato što su klase koje moraju da siđu sa istorijske pozornice posljednje koje shvataju da je njihova uloga je završena. Nemoguće ih je u to ubijediti. Oni misle da se pukotine na raspadnutim zidovima starog poretka mogu popraviti i spasiti.

Zato umiruće klase posežu za oružjem i pribjegavaju svim sredstvima da sačuvaju svoj vladajući položaj.