autor: Maja Garača

Ovaj student ekonomije tada nije razmišljao o osnivanju svoje kompanije, cilj mu je bio da zaradi džeparac.  Međutim, nakon prvih uspjeha shvatio je da se usluga može proširit na dodatne proizvode, a samim tim i veću proizvodnju.

Danas je njegov koncept, "Zelenara na Vašim vratima", osvojila veliki broj klijenata, a sada ima i novi cilj, da zdravom ishranom osvoji cijelu BiH.

Amel za sebe kaže da je perfekcionista, te da u svom poslovanju kombinuje evropski i američki način razmišljanja. Za sve nas, on je primjer kako mladi uz dobru ideju, volju i trud mogu postići uspjeh na BiH tržištu.

S obzirom na stanje u BiH, može se reći da je danas pokretanje sopstvenog biznisa najbolja šansa za opstanak, međutim za to je potrebna dobra ideja koja će proći kod kupaca. Recite mi kako ste vi došli na ideju da pokrenete jedan ovakav biznis?

Krenulo je iz potrebe da čovjek ostvari nešto što bi sutra svojoj porodici mogao ostaviti. Naša porodica je po prirodi takva, želja nam je da imamo svoj biznis. Kada smo sve to pokretali bilo je ljeto te smo brat i ja htjeli nešto da zaradimo za sebe. Nešto smo sami sijali, a komšija je imao četiri plastenika tako da smo se sa njim dogovorili da uzmemo jedan. Krenulo je lagano. Na početku smo dostavljali prijateljima na kilogram u kesama. Sedmično smo recimo zarađivali oko 50 KM, što je bilo dovoljno za bazen, sladoled i noćni izlazak. Onda smo skontali da to možemo pakovati u kartonske kutije, pa smo našli čovjeka koji je proizvodio kutije i počeli smo lagano ispred kuće da pakujemo. Iz početka smo to dostavljali isključivo svojim prijateljima, te poznanicima u Sarajevu. Nakon toga smo napravili stranicu na Facebooku i predstavili našu ideju kao nešto novo, stranica se zvala "Zelenara". Sjećam se bila je subota i odmah smo dobili 10 narudžbi i tako je sve krenulo. Drugu godinu smo već počeli da malo ozbiljnije razrađujemo plan. Treću godinu se baš radilo, posvetio sam se tome maksimalno. Evo sada već tri godine konstantno na tome radim i moja ideja je postala jedna mala firma.

Koliko rada i truda ste uložili u vašu ideju kako bi ona postala uspješan proizvod?

Iskren da budem, ja samo poželim da se naspavam. Jednostavno živiš taj posao. Čak i kada spavaš ti sanjaš o tom poslu. Moraš na sve misliti. Ja otprilike dnevno radim 12 sati, svaki dan. U ovom poslu nema subote, nedjelje, nema praznika. Međutim, kada se nečemu posvetiš rezultati su "bum", nevjerovatni. Ko bi rekao da će ovo zaživjeti. Ja sam vjerovao u ovo, ali nisam bio siguran. Razmišljao sam koliko ljudi ima pijacu, prodavnicu i o tome kako oni dolaze do kupaca, kako ih natjeraju da svoje pare potreše baš kod njih. Onda sam shvatio da moraš razmišljati kao kupac, jer kada znaš šta mu treba onda ti je uspjeh zagarantovan.

Koliko je teško naći prave radnike?

Do sada sam dao šest otkaza. Ja sam čovjek kojem je dovoljno i 40 KM sedmično, ja nisam zahtijevan. Meni je bitno da moji radnici budu zadovoljni i da između nas postoji jedna porodična atmosfera. Na taj način će radnik raditi kvalitetno. Na početku sam zamolio šest ljudi da mi pomognu da izgradim svoju ideju, obećao sam im platu, telefon, laptop, čim se biznis pokrene. Međutim, niko nije imao strpljenja. Onda sam pronašao jednu ženu sasvim slučajno, koja je danas moja desna ruka. Kada je prvi put došla dao sam joj 43 paketa da spremi za dostavu. Ona mi je kasnije rekla da se na prvu razočarala jer nije vjerovala da će to uspjeti, međutim to je bio moj test da vidim da li će ona zaista proći. Nakon tri mjeseca ponudio sam joj posao. Naišao sam na mnoge ljude koji su samo radili za dnevnicu. Kod nas se radi 3, 4 dana, nemamo radno vrijeme, to je stvar dogovora. Uvijek kažem da je atmosfera kao u Google-u. Dođemo, zezamo se, radimo, dostavimo, družimo se...

Kako funkcioniše sve od sađenja do pakovanja? Da li nadgledaš cijeli taj proces?

Ove godine imamo 5 pravo finih kooperanata. Imamo i malo veće kooperante kao što su EkoMozaik iz Šekovića i Eko Life iz Mostara, a imamo i šest manjih kooperanata koji su zaista kvalitetni i rade pod našim nadzorom. Svake godine sastavimo spisak proizvoda početkom marta. Kada to napravimo, podijelimo sredstva među kooperantima, a oni odaberu ono što im je najpogodnije za sjetvu i izaberu  vremenski period u kom to mogu obaviti. Takođe im podijelimo nazive sredstava koje mogu koristiti u organskoj proizvodnji, to su sredstva od koprive, žare... Oni se time vode. Kada rade meni šalju slike ili ih ja lično obiđem. Nekada i naše kupce pozovemo da odu na farmu da vide kako mi to radimo, da ih uvjerimo da mi nismo oni koji žele da ih prevare, da nismo trgovci, da zaista želimo da pomognemo ljudima.   Naša misija je da ono što uberemo u 9 ujutru, danas poslijepodne dostavimo.

Proizvodimo sirupe, med, sokove... Imamo i kooperanta u Goraždu koji nam proizvodi slatko, te džemove i ajvar. Imamo još jednog čovjeka koji nam radi med, koji već 10 godina ima sertifikat za organsku proizvodnju.

Da li planirite širiti biznis?

Eto nas u Banjaluku. U planu je da se proširimo na područja Zenice, Tuzle i Banjaluke.

Da li se može reći da je Krompir.ba i više od biznisa?

Ja ovo ne gledam kao biznis. Drago mi je što sam naučio mnoge stvari kroz ovaj posao. Više nisu toliko vrijedne pare, nego to što sam naučio da budem čovjek. Novac me nije pokvario, ostao sam isti. Novac gledam kao sredstvo koje služi za preživljavanje. Meni je cilj da pomognem ljudima, da im nađem posao, te da otvorim nova radna mjesta. Nisam od onih koji će radnika za 500, 600 KM cijediti, želim da im ponudim finu atmosferu.  Naravno, to nije jednostavno, ali se može. Treba steći autoritet na fin način. Ja korak po korak, uz povjerenje, gradim dobru mrežu ljudi.