autor: Senka Trivić

Nedavno si objavio svoje prvo književno djelo "Hadžiluk plemenitom snu". Kome bi preporučio knjigu i zašto?

Preporučio bih je svima onima koji se interesuju za putovanja ili prosto vole da čitaju o njima. Bilo bi malo nepristojno da sam hvalim svoju knjigu pa ću iskoristi riječi iz recenzije profesora Saše Šmulje koji je napisao: „Autor zbirke koja je pred nama promišlja i duboko osjeća svako svoje putešestvije, svako svoje hodočašće, koristeći sve jezičke mogućnosti da svoj stil i manir sačuva od sterilnog i visokoparnog uopštavanja, kako je to često u putopisima slučaj, stavljajući akcenat na živi i neposredni doživljaj u kojem prepoznaje i iz kojeg crpi poetske sokove. Upravo zbog toga, rekao bih, relaksiranog u svom stilu, ovom knjigom mogao bi da naiđe na jedan širi krug čitalaca koji će u njoj pronaći dopadljiv, razumljiv i prepoznatljiv autorski pečat.”

Riječ je o knjizi putopisa što je rijetkost u savremenoj književnosti. Koliko se forma pisanja razlikuje od klasične proze?

Postoji mnogo vrsta putopisa. Potoje putopisi koji su u cjelosti od razgovora sa putovanja, nešto slično onome što je Rastko Petrović radio u knjizi “Ljudi govore”. Postoje putopisi gdje je putovanje samo izgovor da se počne pisati o sebi ili o nečemu desetom gdje grad doće samo kao podloga ili povod za priču. Ja sam u ovoj knjizi svašta kombinovao. I razgovore sa ljudima koji bi me povezli kad bih negdje stajao pored puta s dignutim palcem i citate iz brojnih književnih djela i uopšte dosta je referenci na neke stvari iz popularne kulture. Pa i sam naslov je aluzija na jedan citat iz romana “Tvrđava” Meše Selimovića. Ovo nije turistički vodič, ova knjiga je prije svega moje viđenje tih gradova i impresija koje su ga oblikovale i u tom smislu je duboko lična.

Šta ti je bio najveći izazov u pisanju knjige i kako si ga prevazišao?

Izazov je bio napisati nešto čega te kasnije neće biti sramota. Čovjek se mijenja s vremenom i nekad poželiš da poželiš da izmijeniš nešto, da napišeš na neki drugi način. U pojedinim trenucima bi mi se činilo da bi najbolje bilo da spalim sve što sam napisao i ne pišem ništa više. U drugim trenucima mi se sve to ne bi činilo tako loše. I tako godinu dana. Prevazišao sam to nakon što sam rukopis dao nekim ljudima koje cijenim i kada sam shvatio da oni o njemu imaju bolje mišljenje nego ja sam. To me je ohrabrilo i tada mi je malo laknulo.

Autor si bloga Hodoljub. Koliko su ti tekstovi objavljeni na njemu pomogli da proširiš vijest o knjizi i uopšteno da te prepoznaju kao pisca?

Knjiga je nastala iz tekstova koji su objavljivani na blogu, naravno, uz dodatak brojnih koje tamo nisam objavio već po nekim drugim časopisima ili portalima. Nisam blog (zlo)upotrebljavao u marketinške svrhe, htio sam da on bude kao zbirka priča gdje će onaj ko ga otvori na svakom linku naći nešto što ga interesuje, a ne predračun za knjigu. Ali tokom ove dvije godine koliko blog postoji skupilo se par stotina ljudi koji prate Fejsbuk stranicu bloga i koji sa manje ili više interesovanja čitaju te tekstove i mnogi od njih su mi se javili sa željom da kupe knjigu. Javljali su se i ljudi iz inostranstva pa sam se na raznorazne načine dovijao kako da im pošaljem, a da ne izađe preskupo ni mene ni njih. Uglavnom, na moje veliko iznenađenje – publika postoji i zainteresovanija je nego što sam očekivao.

Da li imaš planova za neko naredno literarno djelo?

Vidjećemo. Prije gotovo dvije godine sam na preporuku profesora preveo sa italijanskog jedan roman neobjavljivan kod nas. U međuvremenu, zbog bezbroj stvari koje su se izdešavale, nisam uspio da ga izdam, ali u najskorije vrijeme planiram da se posvetim tome da ga konačno objavim. A što se tiče priča ili, ne daj bože, pjesama – ne.