autor: Maja Garača

Naime, Catrin Noise je umjetnički pseudonim Dijane Gajić koja buku oko sebe pretače u riječi, te kroz kombinaciju sa muzikom stvara pjesme koje izražavaju njen stav prema svijetu.

Muzikom se počela baviti iz znatiželje i u slobodno vrijeme stvarala melodije. 

Prije nekoliko dana, Dijanin singl Remember, objavljen je u izdanju kuće Fwonk* iz Velike Britanije, a kombinacija je electro/dubstep/bass s prizvukom r'n'b-a.

Ovom prilikom razgovarali smo sa Dijanom o njenoj muzici, muzičkoj sceni, te o njenim budućim planovima.

Kada si se počela baviti muzikom i kako si se odlučila za ovaj muzički pravac, s tim da, nažalost, na našem području preovladava neki drugi žanr?

Prve pjesme nastale su prije sedam-osam godina iz znatiželje. Jednog dana probala sam osmisliti nešto na gitari i smisliti melodiju za neke riječi. Kada sam shvatila da pjesme koje sam osmislila ne zvuče loše, poslala sam ih svom sadašnjem producentu, koji se tada već neko vrijeme bavio elektronskom muzikom. Moj senzibilitet izgradio se, između ostalog, zahvaljujući muzici koju sam slušala, a u to vrijeme naročito Radiohead, Portishead, Bjork, PJ Harvey... Osim ovih popularnijih bendova, bilo je i onih manje poznatih elektronskih izvođača: Bibio, Milosh, Zero 7, Baxter, Antony and the Johnsons, kasnije Fever Ray i mnogi drugi.

Prvi album si izdala 2011. godine, kako je primljen od strane publike i šta je to značilo za tvoj bend?

Trebalo je zaokružiti prvu fazu rada. To je album koji sadrži neke od mojih prvih pjesama - pa i one u kojima tek ispitujem da li mogu i šta mogu da uradim autorski (All of nothing, Cold Weather, Breeze) - ali i kasnije pjesme (Told You Once). Tu su se našle i autorske pjesme Plavog podruma, poput The Past, za koju sam samo "posudila" glas, ili Just This One i Traveling, za koje sam napisala tekst i vokale. Reakcije na album bile su od početka i više nego pozitivne, što nam je kao bendu tada davalo veliki podstrek da radimo i sviramo.

Da li svirate po Banjaluci?

Iza imena Catrin Noise sada sam samo ja. Plavi podrum i dalje stoji iza produkcije. Ono na šta sada želim da se fokusiram jesu nove pjesme i naročito promocija muzike, što u ranijim fazama nije bilo primarno, a smatram da je izuzetno bitno.

Koliko je teško napraviti album i biti muzičar u BiH?

Napraviti album može biti težak i dugotrajan proces, ali može biti i jednostavniji. Mislim da to ne zavisi toliko od toga gdje živimo, prije se postavlja pitanje da li ste se s nekim našli na istoj talasnoj dužini, šta imate da kažete kroz muziku, da li imate dovoljno nekih drugih resursa - prije svega vrijeme.

Muzika se sada radi za računarom u hotelskoj sobi ili na tabletu u kuhinji. To ne znači da će izumrijeti pojam albuma, potreba za studijima i dobrom produkcijom, ali znači da su mogućnosti toliko razuđene da svaki/a pojedinac/pojedinka može da pronađe neku nišu za sebe, bez obzira na to gdje živi i da li ima novac za studio. Danas je normalno da se povezujete sa osobama s drugog kraja svijeta i sarađujete bez ikakvog fizičkog kontakta. Dakle, nije teško biti muzičar/ka u BiH, sve je stvar stava i percepcije mogućnosti.

Ti si i tekstopisac, u čemu pronalaziš inspiraciju?

Ono što pišem ne nastaje nužno iz neke mistične inspiracije, osim ako ćemo tako nazvati potrebu da nešto kažemo. Obično je to trenutak u kojem nešto osjećam intenzivnije, nalazim se u nekom stanju koje je u tački kada može da se verbalizuje. Svakodnevno promišljam o svijetu oko sebe, seciram svoju okolinu i društvo u širem smislu - a to onda ostavlja u meni neki trag.

Prije nekoliko dana izašao je i novi singl Remember, u izdanju kuće iz Velike Britanije, kako je došlo do ove saradnje i koliko ti znači to što je label iz VB, gdje je ova vrsta muzike mnogo više zastupljena, uočio tvoj talenat?

Kat iz kuće Fwonk* kontaktirao me je putem sajta Soundcloud. Svidjela mu se moja muzika i predložio mi je da objavim nešto za njih. Dogovor o tome i konačna realizacija trajali su sveukupno oko petnaest dana.

Ono što me najviše čini srećnom, osim toga što sam u prilici da razgovaram i sarađujem s nekim iz Velike Britanije, jeste to što je komunikacija između nas vrlo koncizna, jasna, otvorena i plodotvorna. Vrlo je bitno što sam dobila potvrdu za svoj rad jer to je nešto što me motiviše.

Kao pojedinka i građanka ove države, ne mogu da budem odvojena od konteksta u kojem se nalazim. Sad kad sam zrelija nego u vrijeme mojih prvih pjesama, svjesnija sam svijeta u kojem živim i to prožima moju svakodnevicu. Bilo bi licemjerno pisati o ljubavi i životu kao izolovanim kategorijama. Da, ja živim u Bosni i Hercegovini, to ima svoje konsekvence, koje me dotiču na raznim nivoima, i hoću to da kažem. U ovoj pjesmi govorim o ljubavi kao ličnom, intimnom izlazu iz te svakodnevice, u kojoj sve sfere dotiču dno, a reakcija društva izostaje, odnosno donedavno je redovno izostajala.

Reci nam sada nešto više o Dijani? Kakvu vrstu muzike slušaš u slobodnom vremenu? Idoli?

Već godinama su mi na plejlisti David Bowie, PJ, Portishead, Bjork, Fever Ray, a u posljednje vrijeme i Jamie Woon, James Blake, Jamie XX, Banks, a naročito britanska scena. Ne bježim ni od pop muzike i alternativnog roka ako se dogodi da me nešto u njima privuče - da li neki novitet, senzibilitet ili nešto drugo.

Slušanju albuma pristupam kao čitanju knjige - ne puštam ih kada nisam u situaciji da ih mogu neometano slušati, što znači da to ne mogu često da činim i da količinski ne slušam puno muzike, nego se posvetim onome što mi sjedne na prvu.

Idoli su mi svi izvođači koji pretaču svoju nutrinu u muziku - mislim da tako nastaje umjetnost - a neke sam već nabrojala.

Šta je za tebe muzika?

Način izražavanja.

Šta sljedeće možemo očekivati od Catrin Noise?

Ne pravim dugoročne planove jer za mene je bitan instinkt. Ali sigurno je da će biti nekih novih pjesama i dešavanja. Planiram objaviti još jednu pjesmu, čiju je demo verziju uža publika već čula, a krajem godine mogao bi da izađe i EP.

Ovom prilikom pozivam sve koji su otvoreni za saradnju i koji misle da bismo nešto mogli uraditi zajedno da se slobodno jave.