Minibus se „ukopao“ na vrhu opasne uzbrdice. Đina, naš vodič, okrenula se na svom sjedištu i rekla nam: „Vozač dalje ne ide. Odavde ćemo pješice“.

Negdje duboko u dolini ispod nas bio je manastir Pustinja, sa kapelom iz 17. vijeka, navodi Martin Njumen, novinar britanskog „Mirora“ u svojoj reportaži.

Skriven od pogleda svih koji voze planinama u zapadnoj Srbiji i gotovo neobilježen, najbliži je definiciji „svetilišta“ od svih koja možete naći.

Spuštali smo se nekoliko stotina metara niz kameno-zemljanu stazu sve dok nismo stigli do zaravni pored rijeke, na kojoj je stajala grupa zgradica sa kamenim zidovima i drvenim vratima. Veliki gvozdeni zvekir nas je „sprečio“ da uđemo.

U iskonskoj tišini, podigao sam taj komad metala i tri puta udario u vrata. Zvuk se razlegao kao gong po dolini.

Ptice su zagraktale i vinule se u nebo, rastinje se zanjihalo, a iza zida se pojavila mala ljuta monahinja u odjeći pčelara, pokazujući nešto grabuljama i piskavim glasom negodujući.

Ispostavilo se da su vrata bila otključana. „Sori“ rekao sam, a onda se, uz osmijeh sjetio kako se to kaže na srpskom: „Izvinite“.

Sagrađena 1622. na ruševinama manastira iz 11. vijeka, kapela sa freskama inspirisanim Vizantijom, tipičnim za mnoga kulturna dobra i netaknute prirodne ljepote Srbije, koji su uglavnom skriveni od zapadnih turista.

Narod, mučen ratovima kroz vijekove, ponovo je podizao građevine i iznova se prilagođavao konfliktnim vremenima.

Međutim, zbog borbe sa postkomunističkim dobom, etničkim raspadom Jugoslavije, ekonomskim problemima i udaljenošću od Evropske unije, mnoge ljepote Srbije su zanemarene.

Vozač grupe Bojan, vojni pilot u penziji, dovezao nas je iz Beograda kako bismo obišli zapadni region i, po kiši, tjerao do granice sa Bosnom, do rijeke Drine na splavarenje u Bajinoj Bašti, gdje se održava i godišnja regata.

Drina je poznata i po ribarskoj kući napravljenoj na stijeni usred rijeke.

Kao turistička atrakcija, Kuća na kamenu je ponos ovog kraja, ali kao i mnoge druge stvari koje sam otkrio u Srbiji, Srbi je uzimaju zdravo za gotovo i više joj se dive stranci.

Kroz bogato zelenilo prošarano kućama duž rijeke, došli smo do Nacionalnog parka „Tara“, tamnog i obraslog borovima, doma medvjeda i kristalno čistih izvora i reka.

Duž puta svraćali smo u restorane. U cijeloj Srbiji, srce nacionalne kuhinje su meso i riba sa roštilja, a zbog srpske gostoljubivosti uvijek smo bili posluženi u izobilju.

Šljivovica bi ošamutila i slona!

Sto je bio prepun svježe pripremljenih, uglavnom lokalnih proizvoda i divnih hljebova sa salatama, uz beskrajni niz mesa spremljenog na roštilju.

Glavni među ovim delikatesima bili su ćevapčići, štapići od mljevenog mesa, slični grčkom kofteu. U Srbiji je pojam organske hrane irelevantan, jer je tradicionalna poljoprivreda gotovo potpuno organska, barem prema britanskim standardima, piše Njumen.

Prvu noć proveli smo u vrlo udobnoj planinskoj kolibi na Zlatiboru, gdje su nas domaćini dočekali nacionalnim pićem – rakijom – brendijem od šljiva koji bi ošamutio i slona.

Zlatibor u jesen

Ujutro smo pošli vozom na uskim šinama, Šarganskom osmicom, kroz planine do drvenog sela Drvengrada, koje je gotovo u potpunosti prema tradicionalnim srpskim tehnikama gradnje napravio dobitnik Zlatne palme, srpski režiser Emir Kusturica.

Poslije toga smo pošli ka obližnjem vrhu Tornik, jednoj od brojnih skijaških destinacija tokom zime, a u predsezoni terenu za planinski biciklizam. Ski-liftom smo se popeli na vrh. Dali su nam kacige i bicikle sa jakim amortizerima, a zatim nas je vodič poveo.

Ono što vam neće reći je da je voženje Be-Em-Iksa, 25 godina nakon posljednje vožnje u dječjem uzrastu, sa visokim sjedištem i kočnicama koje vas bacaju preko volana i na najmanji stisak, zaista zastrašujuće.

Nakon preživljavanja ovog „jahanja“ i noćnih klubova na Zlatiboru, piše dalje Njumen, vratili smo se u prestonicu, da osjetimo tamošnji noćni život.

Noćni život u Beogradu

Beograd, grad od 1,2 miliona stanovnika, podijeljen je na stari centar i moderna predgrađa. Prepun prelijepih stambenih zgrada, muzeja i crkava, takođe sadrži i uticaje Titovog komunizma.

Sagrađen na ušću Save i Dunava, nudi prelijep pogled, pa ovdje obavezno morate ručati na nekom od brojnih restorana na vodi duž obala Save.

Osim toga, trebalo bi posjetiti veličanstveni Hram Svetog Save i Kalemegdansku tvrđavu. Vrijedi istražiti i rimske ruševine i Titov mauzolej, Kuću cvijeća.

Zgrade Beograda, od kojih mnoge propadaju zbog godina zanemarivanja, imaju rustični šarm, ali se među njima nalaze i mnogi moderni barovi, restorani, noćni klubovi i butici. Zapravo, hrana i moda se ovdje veoma visoko kotiraju.

Smješten u hotelu „Metropol palas“ sa pet zvijezdica, otkrio sam da imaju najbolji doručak sačinjen od bogatog izbora kolača i slatkiša koji su odraz uticaja Otomanskog carstva.

Proveli smo veče u "Public Dine & Wine", ukusno uređenom savremenom restoranu u boemskoj četvrti Skadarliji i „Reci“ na Dunavu, gdje smo igrali cijele noći, a ja naučio neke od najboljih plesnih pokreta Balkana, ističe Martin.

I ranije sam posećivao Beograd i uvijek se iznenadim time kako Beograđani imaju smisla za modu, uprkos tome što je prosječna mesečna plata jedva oko 390 evra.

Kao grad, on je sasvim formirana destinacija, prepuna odličnih sadržaja. A izvan grada, postoje i mnogi znaci laganog buđenja turizma u Srbiji, koja je prigrlila svoja prirodna blaga i istrajnu druželjubivost njenog naroda.