autor: Senka Trivić
(s.trivic@frontal.ba)

U čemu vidite suštinu pozitivnog uticaja investicija?

Suština investicija je da postoji jedna standardna matrica: radi, štedi, investiraj, pa ponovo više radi, više štedi, više investiraj jer su investicije neophodan uslov za jednu zemlju da ostvari dva cilja, da nahrani rastuće stanovništvo i da poveća postojeći standard stanovništva. Bez investicija kao mehanizma ne može se podizati nacionalni standard stanovništva, i povećavati društveni bruto proizvod. U procesu kreiranja dohotka, ključno je kreirati višak, pa taj višak raspodijeliti na potrošnju - manji dio, a veći dio na investicije. Cijeli mehanizam je napravljen tako da su investicije alfa i omega svakog društva koje se kreće naprijed i koje se razvija.

Društveno-ekonomski položaj zemlje privlači investicije, a sa druge strane one pojačavaju društveno-ekonomski položaj zemlje?  

Za investicije je važna stvar da li stanovništvo u toj zemlji vidi svrhu da investira, i da li je spremno da se okrene potrošnji danas, radi povećane  potrošnje u budućnosti. To je baza štednje i investicije. Ako vi imate predstavu da ćete investiranjem izgubiti, i imate osjećaj da postoji kraći put preraspodjele postojećeg bogatstva, onda vi nećete ići preko investicija, nego preko redistribucije. U komunizmu 45te bila je redistribucija bogatstva, 90tih godina takođe, 2010te isto, ovdje se stalno priča o redistribuciji. Stalno se priča da će dugovi biti oprošteni, da  će novac izgubiti vrijednost, i da je imovina važna. Ovdje se ne razumije da je biznis tok. Nama je ugrađeno da je prečica dobra. Međutim, poslovica kaže, “Preko preče, naokolo bliže”. Znači, neki koji su krenuli sporijim putem brže su stigli do cilja. To je kulturološku ambijent, to je stabilnost. Imaš predstavu kako se polako dižeš. Postoje narodi koji imaju predstavu o tome, istorijski, kulturološki, a i oni koji nemaju. Neki narodi su rekli  u 12. vijeku - treba  nam trg da imamo za trgovanje, za paradu, za promociju, pa su ga završili u 18. vijeku. Imali su koncept i viziju kako će izgledati. Međutim, kad pogledate naše gradove iz aviona, zgrade su razbacane, što govori da nema vizije. Tu viziju možeš ostvariti konceptom, društvenim sistemom vrijednosti. Američku državu čini ideja.

Kada sve to  svedemo na nivo BiH i Srbije, gdje su one u toj viziji, ideji, konceptu i strategiji?

BiH ne može imati državotvornu ideju jer nema bazičan princip. Je l se percepira da je BiH trajna tvorevina? Ne. U BiH je ključno pitanje ko će koga nadigrati. BiH nema političku filozofiju, BiH nije htjela da u Jugoslaviji prihvati princip –jedan čovjek jedan glas - a sad hoće u BiH. E ne može. Nije moglo u Jugloslaviji, ne može ni u Bosni. Vi nemate okvir državne kuće, vi živite u jednom improvizorijumu, znači to imovine što si stekao treba iznijeti iz BiH, i ti ljudi koji su sposobniji odlaze iz BiH i to je njena tragedija. Mi smo u BG-u dobili Kusturicu, ma šta ja o njemu mislio, a vi ste dobili Muju iz Sjenice, pa ko je bolje prošao? Ljudi čine državu. Ne možes ti nabolje izgoniti, a preraspodjeljivati. Moraš stvoriti želju kod ljudi da se usele. Samo su ekspanzivne države one u koje ljudi žele da dođu, ali tu postoji istorijski, politički, kulturološki i ekonomski razvoj. Danas ljudi traže američku vizu, a ne vizu iz Etiopije. I Srbija je imala slučaj da je ogroman dio mislećih ljudi došao u nju, dio njih je završio u Kanadi i Americi, ali objektivno postoji neto rezultat. Važan je privredni sistem, ali su važna i bazična rješenja. Da ti razviješ kod stanovništva povjerenje da je taj put precizno određen i da nema iskakanja. To je ono radi, voli, moli. Ti moraš stvoriti predstavu da su neke procedure smislene. Da bi riješili problem razvoja, mi moramo riješiti  da li želimo u svojoj zemlji  da ostavimo svoj ekonomski potencijal, snagu i resurse. Što bi neko dolazio u Republiku Srpsku ili Srbiju kad mi hoćemo odavde da izađemo. Kada mi budemo imali razlog da ostranemo i neko će imati razlog da dođe.

U Srbiji se uvijek spominje Inđija kao primjer opštine koja je uspješno riješila privlačenje stranih investicija?

Lokalno rukovodstvo je važno, ono može mnogo da odmogne, a malo da pomogne. Inđija je smješena na transverzali BGD-NS, i prirodno je da se tu smještaju investicije, to su koncentrični krugovi. Tu se kreira 80 odsto dohotka. Kad pogledate kroz istoriju, na najvišim mjestima su crkve i džamije, što je i prirodno, kao i to što su veliki praznici koncetrisani u vrijeme žetve. Postoji logika koja treba da se uobliči i sredi. Priroda nam je dala to što nam je dala, da li mi kao ljudi taj ambijent možemo učiniti boljim? Da. To je suština cijele ove teorije. A pričati, ići okolo i zvati investitore, a sami mi koji zovemo, nemamo imovinu u toj zemlji. Država mora biti kao jedna mašina koja je sinhronizovana. Kod nas na cijelom Balkanu se prave propisi - jedna ruka daje, druga uzima- ima toliko konfuzija, pravi se na brzinu, bez promišljanja. Naš sistem je liberalan, ljudi sami najbolje znaju koji put da izaberu, a kada odredimo to, onda se tog istog držimo vijekovima. Imaš drugi model, da ću ja ljude natjerati da idu određenim pravcem pa će sve biti uređeno kao u svijetu, jer oni imaju sasvim drugi koncept društva. Mi napravimo naselje, betoniramo staze, a narod ide poprijeko. Društvo mora da ima svoju filozofiju, anglosaksonska filozofija je jedno, njemačka je drugo, a mi kombinujemo jedno, drugo i treće i onda dobijemo nešto u čemu ljudi ne mogu da se snađu. Model je važan, nije važan samo ritual. Izgradnja države je jedan metabolizam društva, jedna energija. Mi imamo energije, rude, vode i to se protura kroz neki sistem. Koliko ti možeš iz tih postojećih resursa izvući supstrata, viška, to je veliko umijeće.

Vjerujete li da na ovim prostorima ima dovoljno stručnih i sposobnih ljudi?

Mi moramo odgovoriti na tri pitanja: Hoćemo li? Znamo li? Možemo li? Po ovim pitanjima, svi na Balkanu imamo mnogo problema. Mi verbalno hoćemo, al suštinski nećemo. Mi znamo, a ne znamo. A dok riješimo ova dva pitanja nagomilaju se razlozi u društvu koji su ne sprovodljivi. Sva društva na Balkanu su urušena, mi imamo zakon sa 7.500 članova, i veliku konfuziju. I Evropa se praksa na nama, pa nam donosi zakone koji nemaju nikakvog smisla. Sad donose evropski standard u jednu potpuno nestandardnu situaciju. Ti prosto nemaš snage da to platiš, i upadaš u konfuziju, i vrijednosnu i institucionalnu. To se ne može prekopirati, a postoji i otpor jednog dijela stanovništva. Izgradnja društva  je vrlo složena stvar i treba krenuti iz osnovne škole. Ne pjevaju Amerikanci džaba himnu od malih nogu, dive se Americi i zahvaljuju Bogu što tu žive. Kod nas niko ne pjeva himnu, a ni ne zna koja je, kad ih stalno mjenjaju. Nemamo mi vertikalu, svi mi na Balkanu smo se pogubili. Evropa umjesto da nas civilizuje, ona se praksa sa nama i služimo joj kao loš primjer za zastrašivanje. Mi kao narod treba da shvatimo da li je država naš saveznik ili protivnik. Ovdje 99 odsto ljudi misli da je država nasilna, nepravedna, da otima, a da oni koji dođu na vlast koriste državu da nešto otmu za sebe. Država je konstitucionalna stvar, to su pravila igre, neko kaže za ustav da konstituiše pravo, a naš ustav zaustavlja, brani ovo, brani ono. Šta nije dozvoljeno, zabranjeno je. Pravni sistem se vremenom usavršava, postaje konvencija, zato je takav sistem. Priroda našeg sistema je gazdinski sistem, nismo skloni koorporatrivnoj kulturi, mi smo ljudi drugog modela, a hoćemo sve da kopiramo, pa ispadamo smiješni. Moramo biti u samom procesu i željeti da im se približimo. Ovdje ljudi idu u školu kad ne znaju šta će od sebe, ne idu da se specijalizuju za nešto.

Kada ste bili na sastanku kod predsjednika Republike Srpske šta ste ga savjetovali?

Na sastanku smo iznijeli svoje mišljenje o državnom dokumentu koji je sastavljen, ima razrađenu proceduru, a zove se ekonomska politika. Ja sam se zapanjio što je on za to odvojio četiri sata, pažljivo slušao i bilježio. Moje mišljenje je da prvi cilj treba biti rešenje demografskog problema. Jer mislim da imati državu koja nema ljudi, a onda je sve samo po sebi besmisleno. Mislim da je to jedan od kapitalnih problema ovdje. Na cijelom Balkanu je čovjek postao višak. Naciji koja umire ne trebaju institucije, ni strani investitori. Mislim da je bazično pitanje povećanje populacije, jer ti vjeruješ i voliš zemlju, ukoliko u njoj držiš svoj novac i rađaš svoju djecu. Ima država iz kojih narod ne želi da ide, oni su je napravili, oni žele da drže svoj novac u njoj, a ne da gledaju samo kako da odu iz države. Kako privući Korejanca da dođe, kad i ja hoću da odem, a nisam otišao, jer nisam mogao. To kad ljudi vide sa strane, hoće što manje da nas plate i da radimo prljavu tehnologiju, a nama odlaze najkreativniji ljudi, što je ključ ekonomije, jer se inovacija pretvara u proizvod. Zarađuje onaj ko prodaje znanje. Umjesto da umnim ljudima, koji čine naciju, pružiš šansu, ne, oni odoše iz zemlje. Imate sistem koji akceptuje ljudski kapital, i sve carevine su vukle ljudski  kapital prema sebi. Ne puštajmo mlade talente, oni su snaga nacije. U Americi su crkve male, a univerziteti veliki, a kod nas obrnuto. Evropa ima taj problem, gubi najdragocijeniji kapital, a to su ljudi i ljudski um. A on tamo u Americi od jedne pjesmice, himne, stvara želju, stvara mit.  Oni imaju takvu propagandu, da tjeranje krava u 19. vijeku po Teksasu, pretvore u mit, u poetiku. To su isti ovi naši što gone stoku sa Vlašića, samo što se mi svojih stidimo, a oni su od svojih napravili kult. Tamo neko smišlja nacionalni mit, identitet, Amerikanac, kauboj. Ti što su smislili američko društvo su vrlo specifični, a nastali su kao jedna sekta koja je otišla tamo sa idejom da napravi društvo pravde, jednakosti, solidarnosti, da radi ko može, a da troše svi zajedno. I onda nakon tri godine od dolaska zamalo da izumru. E onda su napravili nova pravila igre, svako dobija parče zemlje i svako mora da se brine za sebe,  to je osnova američkog modela, odnosno individualizam. Tako su postali održivi u novoj zemlji i nisu izumrli od gladi, nego napredovali i dan danas slave Dan zahvalnosti i jedu ćurke, jer to je bio taj prelomni trenutak  kad su promjenili model. Došli su sa  namjerom da ravnomjerno dijele, a odlučili da stvaraju prema sposobnostima, uz garanciju sistema  da nema podkradanja. A mi uvijek dođemo sa namjerom da nešto preraspodjelimo, a tog što preraspodjeljujemo je sve manje. To ja stalno govorim,  redistributivni model. Ja imam predstavu da postojeća raspodjela nije dobra i uvijek je treba korigovati. Oni su društvo individualnizma,a mi kolektivizma. Tamo svaka generacija mora da stvori svoj društveni proizvod.