izvor: Frontal 

Koji je osnovni povod za najavljenu konferenciju?

Iako se ne pominje u nazivu konferencije, povod za nju je nezaposlenost kao najveći problem sa kojim se suočava Republika Srpska. Način kako da se smanji nezaposlenost jesu jedino investicije, kako javne tako prije svega one koje dolaze iz privatnog sektora, domaćeg i stranog. Mi imamo situaciju da u javnosti često nosioci vlasti izražavaju deklarativnu spremnost za podršku investitorima, međutim u praksi se to rijetko dešava. Investitori su najčešće prepušteni da lutaju sami po institucijama, kroz šumu propisa i to je ono što mnoge od njih otjera. Pored određenih subjektivnih slabosti, postoje i objektivne kao što su zakonska regulativa i pravna nesigurnost koja ih odbija, nedostatak zakona ili loši zakoni koji onemogućavaju veće investiranje. U posljednje vrijeme svjedočimo određenim pomacima, pa u budućem periodu očekujemo od Vlade RS i svih drugih institucija koje kreiraju poslovnu klimu da sve ono što je do njih što prije izmjene u koristi investitora, i onda da aktivno promovišemo RS kao privlačnu investicionu destinaciju. Međutim prije toga mora se uraditi dosta promjena, jer investitora ako dovedete u nesređenu situaciju imate samo kontraefekat.

Pored dovođenja investitora drugo bitno pitanje se odnosi na to kako ih zadržati, ali i kako se zaštiti od sumnjivog kapitala?

To je takođe aspekat kojim želimo da se bavimo. Postoji još i ekološki aspekt i aspekt špekulativnog kapitala koji dolazi samo na kratak period i pokušava da izvuče veliku ekonomsku korist a iza sebe da ostavi pustoš u finansijskom, društvenom, ekološkom i svakom drugom smislu. Ozbiljni invesitori za bilo kakva ulaganja treba da traže bankarske garancije, a tako bi i naše vlasti trebale da traže bankarske garancije u smislu zapošljavanja određenog broja ljudi, zadržavanja djelatnosti itd. Tu bi cijena prodaje nekog kapitala došla u drugi plan koliko god to zvučalo čudno. To se ne odnosi naravno na sve primjere. Ali, ako imamo fabriku koja ne radi deset godina ili od poslije rata, za tu fabriku ne bi bila društvena šteta da se ona ustupi nekome ali uz bankarsku garanciju da će zapošljavati određen broj ljudi i/ili da će ispuniti sve ono što je prije svega za tu lokalnu zajednicu bitno. Takav investitor treba da dobije i sve besplatno, i da ništa ne treba da plati, ali treba da garantuje dugoročno zapošljavanje ljudi jer su ogromni indirektni efekti. Kada Rafinerija Brod radi Brod je postao živ grad, a bez nje taj grad bi sigurno došao u tešku situaciju. Isto tako imamo i primjer Birača gdje vidimo šta se dešava kad jedan investitor dođe sa špekulativnim namjerama kakve su štete. Da je postojala bankarska garancija i prije svega provjera investitora, od onih najelementarnijih tipa da li se ta kompanija, fond ili nešto treće ikad bavilo tom djelatnošću, kakve druge informacije/reference o njima imaju, pa i da li ih ima na Internetu. Na žalost, vrlo često se dešava da dobre investitore odbijemo a da ove koji su došli sa drugim namjerama da njima damo sve privilegije. U svakom slučaju nadam se da smo izvukli poruke, kako iz situacije sa Biračem tako i drugih koje nisu imale veliki odjek, ali su bile vrlo štetne na nivou lokalne zajednice.

Koja su očekivanja od konferencije?

Mi želimo da nosiocima vlasti poručimo šta je to što investitorima smeta i šta bi trebalo promjeniti, od zakonskog okvira do onog što je do samih ljudi. Jer imamo i u RS u pojedinim opštinama da uz identičan zakonski okvir i ograničenja uspijevaju bolje privući investitore. Drastičan primjer toga su opštine Inđija i Ruma u Srbiji koje se nalaze na autoputu i vrlo su sličnog geografskog položaja i naslijeđa. Dok se Inđija razvila u opštinu koja je privukla  500 miliona evra investicija u zadnjih deset godina, Ruma je ostala na vrlo niskom nivou. A  razlika između njih dvije je opštinsko rukovodstvo. Njihova posvećenost i stvarna opredjeljenost da postanu servis investitorima i da su organizovani kao preduzeće koje promoviše svoju opštinu kao investicionu destinaciju, da uradi sve administrativne promjene i barijere, da bi se investitor tu osjećao dobrodošao i da bi dugoročno ostao.

Kako politička klima u BiH utiče na investicione odluke?

Loš politički imidž BiH, čiji je i RS dio kao entitet, sigurno ne doprinosi pozitivnoj odluci investitora. Međutim, ponavljam, ako postoji volja ljudi koji odlučuju, puno toga se može uraditi, ako ljudi sa mikro nivoa, sa nivoa lokalne zajednice mogu napraviti distinkciju i izdvojiti se iz nekog sumornog okruženja, bilo koji nivo organizovanja se može izdvojiti. Mi smo i prije rata imali opštine koje su važile za preduzetničke i gdje se puno lakše mogao pokrenuti biznis iako smo bili u komunizmu. Znači, svima je zajednička ta odlučnost rukovodećih ljudi lokalne zajednice da stvore okruženje privlačno za investitore i da učine sve u realnim okolnostima i tako prevazilaze sve objektivne prepreke kojih je nažalost jako puno.