izvor: media.ba

“Odavno nisam pročitala knjigu koja bi mi predstavljala otkriće kao što je „Plitko: Šta internet čini našem mozgu“ , Nicholasa Carra (Knjiga je na našem jeziku izašla u nakladi Jesenski i Turk, 2011. god u prevodu Ognjena Strpića.). Otkriće u smislu da sve negativne promjene vezane za način čitanja i pažnju koje sam primijetila na sebi otkako godinama svakodnevno koristim internet i ne mogu da zamislim život bez njega, nisu nešto prolazno i benigno nego dokazi za pravu biološku promjenu mozga.”

Žuna navodi da je sve ovo utoliko više što Carr nije jedan od onih internet skeptika i sajber konzervativaca koji se protive sveopštoj virtuelizaciji i digitalizaciji, već je pravi tehnofil.

On polazi od činjenice da medij nije pasivno sredstvo i razrađuje McLuhanovu postavku da se ne radi samo o komunikacijskim kanalima koji nas obrskrbljuju informacijama, nego nam i oblikuju proces mišljenja.

Na tom fonu knjiga istražuje razvoj ljudskog društva od prvih tablica s klinastim pismom, preko ručno ispisane pergamene, Gutenbergovih inkunabula do Twitter statusa od kojih svaka ima uticaja na ljudski mozak.

Naime, ni 20 god. otkako je Tim Lee napisao program za Web, a već nam se mozak znatno promijenio– sve više gubimo sposobnost linearnog/dubinskog čitanja/razmišljanja, nismo u mogućnosti da se duže skoncentrišemo na sadržaj i teže nam je da pročitamo bilo šta do kraja. Svi smo mi manje - više svjesni tih promjena, ali nismo konsekvenci koji će one imati, jer u konačnici vode ka stvaranju jednog drugačijeg ljudskog društva, zaključuje Žuna i dodaje da se ne radi tu ni o kakvoj hipotetičkoj, distopijskog pretpostvaci, nego činjenici zasnovanoj na ustroju mozga čovjeka koji čita mrežno, fragmentirane tekstove, ima rasutu pažnju – čovjeka po mjeri gugla.

Shodno tome, već godinama svjedočimo promjeni tradicionalnih medija, a od svih su najviše stradale novine. Ljudi ih kupuju sve manje iz godine u godinu i taj broj će se još smanjivati. Zašto? Zato što naš mozak više ne želi ono što nam nude linearne novine, on želi multimedijalnost i hiperlink. Sve veći broj tradicionalnih novina se gasi i zadržavaju samo web izdanje, a one koje još izlaze mijenjaju svoj izgled u odnosu na izgled web stranice.

Žuna navodi citat u kojem se ističe da su mnogi magazini izmijenili način preloma tako da oponaša ili barem odražava utisak i način korištenja web-stranica.

“Članke su skratili, uveli su uokvirene sažetke i natrpali stranice raznoraznim naslovima i podnaslovima tako da se lakše mogu samo prelistavati. (...) Većina popularnih magazina danas je "krcata bojama, prevelikim naslovima, ilustracijama, fotografijama i šokantnim citatima", piše Michael Scherer u časopisu Columbia Jounialism Revieiw.
 
BiH, iako digitalno zaostaje za Zapadom, nije izuzetak. Danas imamo puno više slika, više boja i ilustracija, više podnaslova koji presjecaju tekst, a članci su puno kraći. Naslovi puno 'skandalozniji'. Istovremeno, imamo medijskih portala i novina više nego ikad.

Žuna ističe da redovno prati online medije i da se trudi se da 'bookmark-iram' svaki na koji naiđem, međutim svako malo me iznenadi neki novi.

“Čini mi se da se po kvalitetu i nivou pismenosti izjednačavaju oni nekad 'ozbiljniji' i oni 'žući' i bojim se da na kraju između njih ni neće biti razlike u kvaliteti i vrijednost će se mjeriti brojem klikova i atraktivnosti oglašivačima.“

Za kraj Žuna navodi istraživanje web naučnika Jakoba Niesena koje autor navodi i koje pokazuje način na koji se oči kreću po online tekstu. Naime, tekst s ekrana se ne čita red po red kao u knjizi, nego oči prelaze puno brže po obrazcu koji podsjeća na slovo F (fast). Prema njemu, većina ljudi koji budu čitali ovaj tekst će se na njemu zadržati svega nekoliko sekundi, tj. pogledaće naslov, podnaslov, prve dvije-tri rečenice, slike i skenirati ostatak, kao što bih sigurno i ja uradila.