izvor: Politika/Frontal

Nekada prelijepa mlada partizanka, Sofija Loren jugoslovenske revolucije, koja je opčinila Josipa Broza Tita na prvi pogled, bila je jedina žena koju je maršal istinski volio. I, da se razumijemo, mnogo ljepotica je završilo u Titovom krilu, ali i poslije toliko decenija, Jovanka i svojom smrću ponovo okuplja na mobilizaciju sve narode i narodnosti, od Vardara, pa do Triglava.

Udovica Josipa Broza Tita je zbog toga bila daleko više od udovice doživotnog crvenog suverena SFRJ. Ona je bila udovica jedne zemlje koje formalnone postoji, ali koja nam se sve više javlja u sjećanjima. Jer, da je drugačije, Jovankina drama u posljednjem činu njene nevjerovatne sudbine, bila bi tek kratka, neprimjetna vijest negdje na dnu strana beogradske štampe. Ali, koliko se god trudili da zaboravimo i Jugoslaviju, i Tita, i nesvrstane, i „fiću”, i samoupravljanje, i Jovankinu punđu, i sav taj čudni i tako daleki svijet koji sadašnje nesposobne političke elite pokušavaju da negiraju, ismiju i omalovaže, Jovankina bitka za život u Kliničkom centru Srbije, odjeknula je kao bomba u regionalnim i svjetskim medijima.

Telegrami podrške i buketi cvijeća stizali su svakodnevno u beogradsku bolnicu, gdje je pod specijalnim nadzorom, najmisterioznija žena druge polovine 20. vijeka, vodila svoju posljednju ofanzivu.

Kao u finalu velike ljubavne, istorijske i špijunske drame, Jovanka je stigla u bolnicu gotovo na samrti, u svojoj 88. godini, potpuno zapuštenog zdravlja (rođena je 7. decembra 1924. godine). Toliko je bio star i njen muž, kada je preminuo u Kliničkom centru u Ljubljani, 1980. godine.Kao da je vremeplov vraćen 33 godine unazad: konzilijum vrhunskih ljekara u Beogradu obavještavao je naciju o zdravstvenom stanju Jovanke Broz, a dopisnici iz regiona i cijelog svijeta, slali su prognoze o mogućem ishodu bolesti nekadašnje prve dame, a i po njenoj smrti kopaju po detaljima njenog nadrealnog života, koji, kako vrijeme teče, ponovo poprima obrise političke misterije najvišeg ranga.

Poslije tri decenije, koliko je provela u kućnom pritvoru, pod nadzorom najprije jugoslovenske, a potom srpske tajne službe, najmoćnija žena Jugoslavije, poslije smrti njenog supruga, pretvorila se u zatočenicu zapuštene vile na beogradskom Dedinju, gdje je pod naoružanom pratnjom misterioznih obavještajaca, tadašnji komunistički, vojni i obavještajni vrh, bez ikakvog suđenja i presude, sproveo i stavio pod ključ. Te noći, nekoliko mjeseci poslije Titove smrti, odveli su je u spavaćici. Tada je mislila da je sprovode na strijeljanje, dok je njenoj sestri zaprijećeno da će je ubiti, ako progovori išta o tome. Oduzeta joj je sva imovina, oduzeta su joj sva lična dokumenta. Pokušali su da joj oduzmu i prijatelje. Samo joj nisu oduzete uspomene. Ona je bila posljednji arhivar i zadužbinar SFRJ, zemlje koja je do kraja sedamdesetih godina, ekonomski bila bogatija od mnogih današnjih članica EU.

Pitao sam se zato, sjećajući se da sam se Titovoj smrti prilično radovao, jer smo gubili mnoge časove u osnovnoj školi – za razliku od starijih koji su organizovano puštali suzu – odakle se crpi toliki medijski i politički značaj iz sudbine jedne zaboravljene starice, držane iza sedam brava i iza sedam beogradskih gora. Jovanka puni naslovne strane svjetskih medija, politički establišment Srbije razmatra načine kako da joj se država dostojno oduži, kako bi joj, makar poslije smrti, povratili status prve dame jedne nepostojeće zemlje. Ali, ponavljam pitanje zašto je sa toliko emocija, posljednja bitka Jovanke Broz pogađala običan svijet u svim bivšim republikama i pokrajinama. I, dedukcijom, lako dolazim do rješenja: Podsjeća li vas, drage i dragi moji, vaša sudbina, na Jovankinu?

Hajde da vidimo, zašto sam u pravu.

Osjećate li da ste živjeli nekada kao kralj ili kraljica, poput nje, a potom ste sve izgubili i za jednu noć pretvoreni u roba, u nepostojećem sudskom procesu, zarobljeni od nevidljivih čuvara? Sjećate se, naravno, da ste nekada „boinzima” Jata putovali na more kao običan radnik, ali najmanje na dvije nedjelje, ne osjećajući da će to naročito uzdrmati vaše finansije? Sjećate li se kako ste zidali svoje male vikendice-dvorce, da imate gdje da lješkarite vikendom, posmatrajući kako vaša dječica trčkaraju vašim rančem, dok ste vi, sigurni u svjetlu budućnost, znali kako ćete ih jednog dana zaposliti, kako će i oni nastaviti takav bezbrižan život, jer su vaspitavani da budu baš to – samo obični ljudi.

Potom su nas nove mesije ubijedile kako je to sve bila laž i sve nas redom, kao u Markesovom klasiku „Sto godina samoće”, prepustili razarajućem samouništenju. I, kao jugoslovensko pleme, bez mozga, porijekla i budućnosti, ma kako nam se prezime završavalo i ma kom se Bogu molili, mi nismo imali drugi izbor, nego da posmatramo kako se, što bi rekli beogradski mangupi, masovno „samoubijamo”.

Slično se dogodilo sa Jovankom.