autor: Frontal

Knjiga čiji je autor prof. dr Dragan Bataveljić "DRAGIŠA NEDOVIĆ — ŽIVOT I DELO — 1916—1966" osvijelila je privatni i stvaralački život kompozitora čija je sudbina htjela da stvori neke od najljepših narodnih pjesama, dok mu je ime skoro palo u zaborav. Knjigu je 2003. godine izdalo Udruženje estradnih umetnika i izvođača Šumadije "Kragujevac — koncert" a prenosimo vam dijelove iz poglavlja "O Dragiši"...

Tekstopisac i kompozitor Dragiša Nedović, rođen je 20. jula 1916. godine u Kragujevcu, gde je živio i radio sve do svoje smrti, 31. januara 1966. godine. Počeo je da stvara još kao dijete, čim je naučio da piše.

Dragišini roditelji su bili slabijeg imovnog stanja, pa je on, sa navršenih 16 godina, odlučio 1932. godine da krene pješice iz Kragujevca na put, da bi, kako je on govorio, "narod čuo njegovu muziku", noseći sa sobom "samo jednu staru, skršenu gitaru". Putujući kroz Srbiju, nastaju njegove pjesme: "Teško mi je Šumadiju ostaviti", "To je moja Šumadija", "Siromah sam druže" i druge. Ova posljednja je, na neki način, autobiografska i odslikava njegov životni put. Narod sa oduševljenjem prihvata nove pjesme. Put ga vodi dalje u Bosnu, gdje počinje da piše bosanske sevdalinke i tu nastaju njegove pjesme trajne vrijednosti, kao što su: "U lijepom starom gradu Višegradu", "Iz Bosne se jedna pesma čuje", "Prođoh Bosnom kroz gradove", "Bosanske me pjesme zaniješe" i brojne druge, a narod, na ovim prostorima, sa velikim žarom prihvata nov Dragišin stil. Poslije dužeg boravka u Bosni, po varošicama i gradovima, Dragiša nastavlja putovanje i stiže u Dalmaciju, gdje sada, inspirisan novim motivima — morem, brodovima i lijepim primorkama, odmah počinje sa pisanjem i komponovanjem, pa tu nastaju nova djela: "O lipa ti neznanko", "Kad si bila mala Mare", "O brodiću bijeli", koje Dalmatinci prihvataju sa velikim oduševljenjem.

Naime, ove pjesme brzo pronalaze svoje mjesto u muzici toga vremena i ubrzo postaju "izvorne", "kultne", što je bio osnovni razlog nepoznavanja i nepriznavanja autorstva ovih pjesama. Ništa bolja situacija nije bila ni u drugim krajevima bivše Jugoslavije, a posebno u Srbiji, gdje su mnoge pjesme, zbog svoje ljepote i vrijednosti i opšteg prihvatanja, smatrane "narodnim" pjesmama, čiji autor nije poznat. Time je Nedoviću bilo uskraćeno njegovo autorsko pravo na svojim pjesmama.

Poslije više godina, Dragiša se vraća u Srbiju i nastavlja sa pisanjem, sada sa velikim životnim i umjetničkim iskustvom. On je bio čovjek inspiracije. U određenom trenutku nalazio je motive za pisanje pjesama, pa je riječi, koje su tada navirale, zapisivao gdje, kada i na čemu je to mogao: sam ili u društvu, u kući ili kafani, ujutru ili uveče, na izletu sa porodicom ili prijateljima i kolegama, na kovertama od pisama ili običnim papirićima, na nekom kartonu koji se tu zatekao i slično. A poslije je sve to ponovo prepisivao, mijenjao, uljepšavao, pravio nove verzije i dovodio do savršenstva. Bio je pun mašte i novih ideja.

Dolazi rat, okupacija, a Dragiša sa velikim brojem Kragujevčana biva izveden na strijeljanje 21. oktobra 1941. godine. Međutim, kada je došao red na njegovu grupu, on, kao već poznati pisac, biva izdvojen i deportovan u Njemačku u Dormagen, gdje kao zarobljenik provodi 4 godine. Kada se vratio iz zarobljeništva, u svoj rodni grad Kragujevac, biva razočaran, jer saznaje da je veliki dio njegovih tekstova uništen. No, to ga ne obeshrabruje, već sa još većim žarom nastavlja da piše i komponuje. Pojavljuju se i drugi kompozitori sa sličnim stilom, Dragiša stupa u kontakt sa njima, a kao rezultat njihove saradnje jeste osnivanje Prvog udruženja kompozitora i pisaca pjesama i igara sa narodnim motivima.

Međutim, sudbina počinje da se poigrava sa Dragišom i on 1950. godine oboljeva od tuberkuloze, pa nastaje njegova tužna pjesma "Pluća su mi bolna, zdravlja više nemam", koja ubrzo biva zabranjena za javno izvođenje, s obzirom da je, u to vrijeme, veliki broj mladih ljudi oboljevao od ove opake bolesti, pa je ova pjesma izazvala nekoliko samoubistava. Naime, tada, za tuberkulozu nije bilo lijeka, sve do pronalaska penicilina, pa zahvaljujući tome Dragiša biva spašen, ali ne zadugo. Godine 1959. postaje srčani bolesnik. Sada zna da je tu blizu kraj i kreće da piše velikom žestinom, pa nastaju pjesme: "O mom životu", "Zašto pjesme pjevam", "Pjesma harmonici" i druge.

U zimu, 31. januara 1966. godine prestalo je da kuca njegovo srce. Umro je od infarkta srca, u svom rodnom Kragujevcu.

Stvaralački opus ovog Kragujevčanina je mnogo bogatiji nego što se zna. Naime, ne zna se tačno da li je Dragiša Nedović autor 400, 500 ili možda kako njegovi savremenici tvrde i čitavih 800 pjesama.

Za poštovaoce Dragiše Nedovića, navodimo samo neke najpoznatije pesme, koje su, do nedavno, smatrane narodnim:

"U lijepom starom gradu Višegradu", "Tekla reka Lepenica", "Krca, krca nova kola", "Smederevo, grade od starina", "Kome šumiš, oj Moravo", "Negde u daljini pogled mi se gubi", "Na Moravi vodenica stara", "Karanfil se na put sprema", "Šumadijo rodni kraju", "Kosio sam seno, dole kraj Morave", "Grošnica", "Bašto moja, puna li si cveća", "Siromah sam druže", "Harmoniko moja, suzom nakvašena", "Ajd' d' idemo Rado", "Jesen prođe, ja se ne oženi'", "Jutros mi je ruža procvetala", "Lepe li su nano, Gružanke devojke", "Stani, stani Ibar vodo", "Obraše se vinogradi", "Prođoh Bosnom, kroz gradove", "Pluća su mi bolna", "Stade se cveće rosom kititi", "Ja posadih jednu ružu belu", "Ja ne žalim oči svoje", "Ništa lepše od naše seljanke", "Lepo ti je biti čobanica", "Zasviraj mi, stara frulo", "Pesma harmonici", "Ako pitaš srce moje", "Tanko, Tanko Tankosava", "Vidiš majko ono gore selo", "Dragobraćo", "Ima jedno selo Beloševac", "Korićani (Sretoh Danu kraj vajata)", "Teci teci hladna Jesenice", "Tebi moja Šumadijo", "Što da žalim mladost svoju" i mnogo, mnogo drugih.

U razgovoru sa brojnim sagovornicima, koji su bili savremenici i bliski saradnici Dragiše Nedovića, dobio sam uveravanja da je on autor i pjesme "Tekla reka Lepenica". Sam Aleksandar, Dragišin sin, nije mogao pouzdano da kaže nešto više o ovoj pjesmi, ali mi je rekao da su mnogi njegovi prijatelji tvrdili da je ova pjesma, upravo, Dragišina. Međutim, ona nije pravno zaštićena, niti je on u zaostavštini posjedovao njen notni materijal. Ali, ako se pažljivije sagleda Nedovićevo stvaralaštvo, onda se može uočiti da je i ova pjesma njegova i da je doživjela sudbinu nekih drugih pjesama koje nije pravno zaštitio.

Kao što se iz navedenog, suviše kratkog, spiska nekoliko najljepših Dragišinih pjesama može vidjeti, on je bio svestran i svojevrstan umjetnik. Njegovi savremenici tvrde da je bilo slučajeva prisvajanja njegovih pjesama, prekrajanja tekstova i nepriznavanja autorstva na pojedinim djelima. Otuda je bio veoma nepovjerljiv prema ljudima, pa je svoje pjesme i melodije zapisivao, ne na papiru, nego, u svojoj glavi. Tako je i veliki broj nepoznatih pjesama, "jednog od najplodnijih stvaralaca naše narodne muzike", otišao sa njim u grob.

Njegovo ime je, od tada, pa sve do izlaska feljtona o njemu u "Glasu javnosti", uglavnom, bilo prekriveno velom zaborava. Kako je rekao autor ovog feljtona, novinar Dragan Alempijević: "Pored nacionalnog ravnodušja, pokazalo se da je bilo i ljudi koji su želeli da Nedović ode u zaborav, jer su još prije 27 godina prećutali veliku istinu o narodnom pjesniku. Njegove pjesme to jednostavno nisu dozvolile".