Intervju
Anet Bening glumica: I kritičari su osjetljivi na ono što ljudi govore o njima
Tajnu dugovječne uspješne bračne veze sa legendarnim glumcem, rediteljem i producentom Vorenom Bitijem, sa kojim je još od zajedničkog filma „Bagzi“, glumica Anet Bening (Topeka, Kanzas, 1958) će jednostavno objasniti kao spoj „finih svakodnevnih kompromisa, uz mnogoljubavi i četvoro djece“, a svoje glumačke uspjehe i u pozorištu i na velikom filmskom platnu kao „najbolji mogući način za samooslobađanje i iskazivanje saosećanja sa drugima, uz mnogo izazova“.
Uz jedan dodatak – šta god da igra, Beningova će uvijek iznjedriti i dozu komičnog i humornog.
Posinov film „Lice ljubavi“ imao je prije dva dana i evropsku premijeru u programu „Biseri“ na 61. San Sebastijan festivalu, gdje je i vođen ovaj ekskluzivni razgovor za „Politiku“.
Teško je napraviti dobru ravnotežu između drame i komedije?
Oh, izuzetno, i zato se takve stvari sve manje rade. Lakše je biti ozbiljan, teže je pronaći način da se kaže istina,a da se pritom zadrži smisao za humor u priči. Dakle, mora da se pronađe način da se vješto hoda po toj tankoj liniji, da se dobije na suštini stvari, na emocionalnom sadržaju koji je najvažniji za sve nas.
Odmah ste pristali na ulogu u filmu „Djeca su u redu“?
Srela sam u komšiluku rediteljku Lizu Čolodenko, dala mi je na čitanje nacrte scenarija, znala sam da će u filmu igrati Džulijen Mur i sve je to bilo neki zadovoljavajući kontekst. Smatrala sam da je humor zaista pravi ključ za priču o vezi dvije žene koje su poželjele zajedničku djecu.
I lik u ovom filmu je dokaz da uvijek birate i igrate kompleksne likove?
Volim likove koji imaju neku svoju autentičnu prirodu. Višedimenzionalnost. Volim kada je lik u scenariju „nacrtan“ kao ljudsko biće, da ima vrline,ali i mane, makar one diskretne. Svaki lik koji je „nacrtan“ širokim potezima, bilo negativno bilo pozitivno, uopšte nije zanimljivo igrati. Mali, fini detalji u karakteru, mentalitetu i prirodi lika, to je ono što je glumački izazov, jer glumac onda istražuje.
Imali ste ne tako davno i prilično emocionalnu reakciju na stav njujorške kritičarske scene povodom proglašenja Oskara za najbolju glumicu?
Ono što sam tada zapravo rekla, jeste to da kritičari i mi glumci, filmski poslenici, živimo u simbiozi, i da je tako oduvijek bilo. Naravno, kritičari imaju odgovornost da stvari stavljaju u kulturno-sociološki i politički kontekst, a naš posao je da uradimo najbolje moguće ono što radimo. Mi smo povrijeđeni kada nas ljudi ne vole, a oduševljeni kada nas hvale i obožavaju. To je tako normalno, jer je u ljudskoj prirodi. Nema glumca, reditelja ili umjetnika bilo koje vrste koji nema tu vrstu osjetljivosti. Tako je i sa onima koji pišu kritike. I kritičari su osjetljivi na ono što ljudi govore o njima.
Stiven Holden, kritičar „Njujork tajmsa“, povodom filma „Lice ljubavi“, kaže da ste Vi jedna od najvećih reaktivnih glumica našeg vremena i da je sve u Vašem veličanstvenom licu na kojem se registruje svaka radost i svaki strah. On to naziva licem našeg trenutka, terenom savršenstva.
Eto, to je kompliment zbog kojeg mogu da budem oduševljena nečijom filmskom kritikom! Kao glumica, naučila sam da život i sve oko sebe gledam kroz tuđe oči, da pratim viziju reditelja i pisca i da liku sa papira dam sve od svoje krvi i mesa. Prije svega, da dam što više saosjećanja. Tako je bilo i sa likom sredovječne Niki, koja je poslije gubitka muža izgubila i sva svoja interesovanja, sve do trenutka dok nije pronašla osobu koja mu fizički nevjerovatno liči. I tu je taj ulaz za saosjećanja. Taj proces počinje sa izazivanjem sopstvenih osjećanja i mogućih reakcija na datu situaciju i to se može desiti na mnogo načina: od istraživanja do pukih slučajnosti koji iznenada daju smisao onoga što moj lik treba da osjeća. Samorefleksija je prvi korak.
Šta Vam je bilo zajedničko sa Ištvanom Sabom?
Ljubav prema Čehovu. On je režirao mnogo Čehovljevih predstava u pozorištu, a ja sam u pozorištu igrala u „Višnjiku“. Čehov je,uz Bernarda Šoa,jedan od mojih omiljenih pisaca, volim njegove kratke priče. I Voren (Biti – prim. aut.) se divi Čehovu i rado ga predaje svojim studentima, uz Ibzena i Strindberga.
Voren Bitije strog profesor?
Voren je velikodušan, kooperativni profesionalac koji se brine o svima. Takav je i kao profesor i kao reditelj i producent. On razumije šta za glumca znači proces, razumije talenat i to koliko je krhka većina glumaca i kako postoji nevjerovatna slabost koja ide sa talentom.
Da li je to umio da prepozna i Miloš Forman kod koga ste imali jednu od svojih prvih velikih filmskih uloga?
On je bio nevjerovatan, mnogo sam od njega naučila i zato sam mu zauvijek zahvalna. Iako još tada već veteran, bio je toliko strastven i veoma specifičan u onome što je htio. Nije podnosio „šmiranje“ u glumi, a kod mene je toga početku snimanja „Valmonta“ sa Kolinom Firtom, bilo zaista mnogo. Samo bi uzviknuo: „Ne, ne! Prestani sa tim ’svi smo lijepi na ovoj slici’“ i počeo da me imitira. Forman će vas imitirati, podsmijavati vam se, a onda pokazati kako bi on htio da se to uradi,i to veoma efikasno, ali i zabavno. Obožavam Formana.