Tijana je umrla. Andjeli s njom. Saučestvujem u neizmjernom bolu roditelja, prijatelja, rodbine. Nisam je poznavao. Ni nju, ni njene roditelje, prijetelje, rodbinu. Za njen, medicinski veoma težak slučaj saznao sam spletom okolnosti. To je situacija u kojoj čovjek jednostavno ne može da kaže ne i da se ogluši o poziv za pomoć.

Iako su na klinici u Beču davali 2 posto šanse u uspijeh operacije, a kasnije i taj obeshrabrujući postotak opovrgli, američki Hjuston je dao nadu, naravno, uz astronomski visoku cijenu operacije. Milion Dolara. Ni više ni manje. Šta je milion dolara za život bilo kog djeteta? Ništa. Bezvrijedna gomila papira.

Mnoge moje kolege, nadahnute spašavanjem jednog dječijeg života , razletile su se u strelce po medijima, neki su uz to i dobrano odriješili kesu. Pare su poslije nekog vremena skupljene.

Na žalost, mala Tijana operaciju, saglasno prethodnim realnim medicinskim prognozama, nie izdržala .

Svi koji su učestvovali u akciji tuguju, ali imaju mirnu savjest. Dali su sve od sebe.

Astronomsku cifru, koju je Hjuston tražio, građani Srbije su skupili.
I skupila je siromašna Srbija i preko toga, za kompletno mukotrpno i dugotrajno liječenje male TIjane, u najelitnijoj i najskupljoj bolnici na svijetu.

Ali, Tijana nije uspjela. Osim tuge u srcu, osjećam se lijepo što živim među ljudima koji su saosjećajni i solidarni, brižni za tudju djecu, koji su od svojih malih penzija, svog skromnog života, odvojili dio za malu Tijanu.

Pa gdje smo pogrijesili?

Nigdje.

Sve smo uradili kako treba.

Osim što smo, pored stotine teško bolesne djece, spletom slučajnih okolnosti, odlučilil da pomognemo baš maloj TIjani, na žalost, bezuspješno.
Jer bolesne djece, kojoj treba pomoć, ima puno. Možda smo se odlučili za TIjanu, jer je njen slučaj bio najbeznadežniji, najteži.

A ko je taj koji može da procijeni kome je više potrebna pomoć, a kome manje?

Ta teška odluka mora da se prepusti profesionalcima. Iskusnim ljekarima, koji imaju ukupnu sliku zdravstvenog stanja nacije, i posao im je da odrede prioritete liječenja.

Da li smo, istom ovom akcijom mogli da spasimo neko drugo dijete? Ili desetoro druge djece? To su teška moralna pitanja, mislim da bi nama, ignorantima u nauci koja se zove medicina i zdravstvo, trebalo da bude strogo zabranjeno da se tako teškim odlukama bavimo.

Srbija ima zdravstveni sistem koji je dobar, samo mu nedostaje novac. Koliko bi za nas bilo sve bezbolnije, da humanitarnim i drugim akcijama zapravo punimo zdravstveni fond, i prepustimo ekspertima da barataju sredstvima na najadevkavtniji način?

Ili treba svaka popularna ličnost za sebe, po svom nahodjenju, taštini i sujeti da bira kom će djetetu pomoći, a kom ne.

Da se u toj dilemi igra malog, lokalnog Boga, koji je svojom odlukom nekoj djeci postao Andjeo spasitelj, a drugoj djeci, automatski, koja nisu dobila njegovu pomoć, tim činom postao dželat?

Tijana je, nadam se u Raju. Mi ostali, koji smo ostali da se pržimo u paklu zemaljskih dilema, treba samo da se pitamo, šta je to što nas tjera da glumimo Bogove, da odlučujemo kom ćemo djetetu pomoći, a kom nećemo pomoći uopšte?

Koliko je djece, dok smo se nadali za TIjanino zdravlje, umrlo bez neophodne skupe medicinske pomoći, a za njih je možda bilo neke šanse?

Možda je ipak jedino rješenje da kao i sav civilizovan svijet, novac uplaćujemo u zdravstvei fond, redovno, s odgovornošću i ljubavllju,
Iako tako naše “uzdarje” nije personalizovano i vidljivo., nego je upućeno jednako prema svoj djeci koja su rodjena , kao i onoj koja se upravo radjaju, koja nemaju još ni ime.

Zdravstvo je ipak ozbiljna i kompleksna nauka, pa je ispravno da stručnjaci treba da odrede šta od tih para i kada treba da se ulaže u liječenje, preventivu, edukaciju.

Dinar u preventivu daje više nego sto dinara u liječenju.

Tijana , budi naš Andjeo i pokaži nam ispravan put. Gradjani su pokazali visoku svijest, empatiju i solidarnost. Nauči nas, ili nam bar šapni, da počnemo da gajimo povjerenje prema našim ljekarima i zdravstvu uopšte, koje je dobro zahvaljujući nadčovjećanskim naporima ljudi koji u njemu rade. Nauči nas da naše humanitarne akcije usmjerimo
svi u istu kasu, kasu zdravstva.

Jer ta institucija , sa armijom ljekara, doktora, profesora, sestara, hirurga i zdravstvenih stratega ipak najbolje zna da procjeni kako se domaćinski vodi ovaj škakljivi, suptilini , a najvažniji zadatak u drzavi. Kako se čuva zdravlje Nacije.

Ja ne znam sta ćete danas vi da radite. Ja znam. Upaliću svijeću za malog Andjela, našu TIjanu, i provjeriću koliko sam novca dužan zdravstvenom fondu, da to hitno izmiriim, u nadi da će to maker malo umiriti moju uzburkanu savjest, u nadi da ce dinar, koji dam u zdravstvo najbolje naći put do svakog djeteta kome je potrebna pomoć.

Americi, Hjustonu, Beču, svaka čast. I njihovoj medicini. Podsjećam da su naši doktori, do prije koju godinu u sred Beograda vršili najkompleksnije transplatacije srca.

Pacijent nije trebao da izbroji million, već samo, na šalteru, prilikom prijema, da preda ovjerenu knjižicu.

Tijana, osvijetli nam put.

(Link na Fejsbuk profil Ramba Amadeusa)