U septembru prošle godine, u govoru koji sam držao na Fakultetu za međunarodne studije Univerziteta John Hopkins u Washingtonu, DC, govorio sam o sporosti političkog procesa ovdje u Bosni i Hercegovini, zapažajući da  prečesto izgleda da se to kretanje može opisati kao “dva koraka naprijed, korak nazad”.  Nažalost, sada vjerujem da je dinamika napredovanja  na putu BiH prema NATO i EU stopirana čime se građanima uskraćuju prednosti koje pruža puna integracija u Evropu.  Nazadovanje mi se čini osobito izraženo kada razmišljam o nedavno predloženim izmjenama  tri važna  zakona.  Ono što me zabrinjava nije samo sadržaj predloženih promjena za sva tri zakona, nego i način na koji su te promjene predložene.  Mnogi građani ove zemlje, posebno oni iz medija i nevladinog sektora,  iskazali su svoju zabrinutost  i tražili da im se pridružim i da u javnim istupima govorim o tome i pokušam skrenuti  pažnju javnosti na ove ozbiljne probleme.

Nema sumnje da su zakoni o javnim nabavkama u BiH neadekvatni i da ih je potrebno reformisati.  Oblast javnih nabavki je često izvor prevara i korupcije u mnogim zemljama, pa ni BiH nije izuzetak.  Moje kolege iz EU vam mogu potvrditi da je BiH jedina zemlja u regiji koja još uvijek nije prevela u zakon direktive o javnim nabavkama EU koje postoje već 10 godina.  Zakoni o javnim nabavkama BiH moraju biti reformisani na način koji će poboljšati transparentnost i jasnije utvrditi odgovornost.  Iako ima nekoliko prijedloga za promjenu postojećih zakona o javnim nabavkama, vjerujem da je proces revidiranja javnih nabavki najbolje započeti od nevladinog sektora i posebno od EU koja ima eksperte za ovu oblast, te da bi bila greška ograničiti diskusiju na urede političkih stranaka.  Ovi nezavisni stručnjaci zagovaraju sljedeće: 1) da se otvori proces, 2) da se osigura da državni dužnosnici  koji rade na nabavkama imaju potrebne vještine i obuku, 3) da se ti pojedinci i njihove organizacije smatraju odgovornim za svoje odluke, 4) da se decentralizuje žalbeni proces i da se, po prvi put, 5) uvedu anti-korupcijske mjere i sankcije za kršenje zakona.  Do sada je predložen određen broj manje korisnih promjena za zakon o nabavkama. Mislim da bi vlasti mogle i trebale uvažiti mišljenje i stručnost iz nevladinog sektora čiji je cilj da se kvalitetne promjene naprave već sada, u prvom pokušaju  – što je praksa u većini demokratskih zemalja  – te da se pomogne BiH da ostvari napredak u pogledu usklađivanja svog zakonodavstva sa standardima EU.

Istovremeno,  još jedan set predloženih izmjena zakona o sukobu interesa koji je od vitalnog interesa u borbi protiv korupcije nalazi se u Parlamentu BiH.  Kao što je slučaj sa zakonom o javnim nabavkama,  kad se primjenjuju jaki i transparentni zakoni o sukobu interesa, oni postaju moćno oružje u borbi protiv korupcije.  Ali, ono što sam čuo o nacrtu prijedloga izmjena ovog zakona  nije obećavajuće. Nažalost, proces izrade prijedloga se nije odvijao uz odgovarajuće konsultacije sa relevantnim institucijama ili javnošću.  Prema nacrtu izmjena predlaže se uspostava komisije koja je sastavljena uglavnom od parlamentaraca koji odlučuju o tome da li su njihove kolege potencijalno u konfliktu interesa.  S obzirom da institucije u BiH još uvijek nemaju čvrstu strukturu, to bi moglo biti problematično jer komisija ne bi bila nezavisna.  Tekst prijedloga koji omogućuje prekid istrage o konfliktu interesa ako dužnosnik “eliminiše” razloge konflikta  izgleda kao da je sročen da bi olakšao život parlamentaraca, a ne da bi sudionike u vlasti smatrao odgovornim za njihove aktivnosti.  U dijelu Oklahome, odakle ja dolazim, kažu “ne treba pustiti lisicu da čuva kokošinjac”.   Ja mislim da je ta poruka primjenjiva i ovdje, u BiH.  Prečesto sam vidio da političari iz jedne etničke grupe stanu u zaštitu političara iz drugih grupa kako bi, zauzvrat, dobili sličnu “zaštitu” za svoje političare.  Ova korumpirana praksa ne bi se trebala nastavljati u bh. parlamentu.  Nadam se da će se parlamentarci sjetiti da je njihova uloga da štite opšte dobro i da će pojačati svoje napore na eliminaciji problema konflikta interesa, umjesto što ga pokušavaju gurnuti pod tepih.  

Konačno, novinari, aktivisti civilnog društva, čak i predstavnici bh. vlasti mi kažu da ih ozbiljno brinu  predložene promjene zakona o slobodnom pristupu informacijama.  Oni kažu da bi ove promjene zaustavile napredak koji je postignut kada je riječ o otvorenosti i transparentnosti i da bi one bukvalno naopačke izvrnule sadašnju filozofiju otvorenosti, te da bi objavljivanje informacija o vlastima postalo izuzetak, a ne pravilo.  Ovo bi potkopalo osnovni princip interesa javnosti i zakon bi lišilo osnovnih načela.  Neki predloženi amandmani bi također pojednostavili proceduru odbijanja zahtjeva za dostavljanje informacija i prekinuli bi dosadašnju praksu da se slučajevi obrađuju pojedinačno.  Zakoni o slobodnom pristupu informacijama su svugdje kompleksni i zahtijevaju da se uspostavi ravnoteža između prava na privatnost pojedinca i prava javnosti na pristup informacijama.  Javna debata o ovom važnom pitanju ograničena je na dostavljanje komentara na web stranici Ministarstva pravde u jednom ograničenom vremenskom periodu, što samo po sebi dovodi u pitanje želju za istinskom debatom.

Svaki od ova tri slučaja je sam po sebi problematičan.  Zajedno, ovaj set predloženih promjena, čini se, nagovještava širu negativnu priču o sistemskom degradiranju demokratskih institucija i principa u BiH.  Zašto politički lideri i vladini zvaničnici kažu da se žele boriti protiv korupcije, a potom predlažu zakone koji olakšavaju nepotizam i koji omogućavaju da se problemi sa javnim nabavkama nastave?  Zašto govore da žele modernu demokratiju, a predlažu zakone koji umanjuju transparentnost i javnosti ograničavaju pristup informacijama o osnovnim aktivnostima vlasti?  U vrijeme kada BiH treba da radi na osiguranju većeg stepena demokratije, nije ni čudo da su građani BiH očajni dok posmatraju kako njihovi parlamentarci zemlju vode u pogrešnom smjeru.  Predložene promjene podrivaju nastojanja da se ojačaju i depolitiziraju bh. institucije i istovremeno predstavljaju napad na prava svih građana da budu informirani i da na osnovu tih informacija donose odluke.  U proteklom periodu je bilo dosta deklarativne podrške i iskazanih dobrih namjera u borbi protiv korupcije.  Bilo bi korisno ako bi se politički lideri dogovorili da ispoštuju postojeće mehanizme zaštite i ojačaju one koje treba ojačati.  Na kraju krajeva, u demokratskom društvu vlasti moraju služiti građanima, a ne političkim strankama.