Kada je prije četiri godine diplomirao na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu u Banjaluci, nadao se da će kao student generacije biti jedan od onih koji će svoje dalje usavršavanje i karijeru nastaviti upravo kao fakultetski kadar, kako bi, ističe, doprinijeo daljem jačanju i naučno-istraživačkom radu ove institucije. Međutim, to se nije desilo. Naprotiv, od tada pa do danas traži svoje „mjesto pod sunce“,  ne odsutajući od toga da čovjek može i treba svojim trudom, radom i znanjem da se izbori u profesionalnoj sferi života.

„Trenutno ne radim od sredine septembra, i evo to je već sedam mjeseci. Radio sam u privatnom projektantskom birou od aprila 2011. godine, kao zamjena za kolegicu na porodiljskom, ali nevezano za to, uslijed smanjenog obima posla, smanjen je broj radnika i više nije bilo uslova za moj ostanak. Posao sam dobio sasvim regularno preko konkursa, tri kruga razgovora, testa sposobnosti i tri mjeseca probnog rada. I to sve za prilično loše uslove, pola radnog vremena i platu od 200 KM na koje sam bio prijavljen“, počinje svoju priču Kuvač.

Sa preko stotinu do sada poslanih aplikacija, imao je slabo uspjeha. Kaže da je rijetko uopšte dobijao bilo kakve odgovore od poslodavaca, a i kad bi ih dobio, da su to u većini slučajeva bila obrazloženja u smislu da nema iskustva u toj nekoj oblasti, jer su konkursi obično raspisani za ljude koji već rade na tim pozicijama.

Njegovo prvo radno iskustvo vezuje se za danas Novi urbanistički zavod, koji je po Igorovoj lošoj sreći, baš u vremenu kad je tamo odrađivao pripravnički staž prolazio kroz krize i otišao pod stečaj, da bi ga kasnije otkupila Vlada RS i preimenovala.

„Tadašnja direktorica Zavoda je bila moja asistentica sa Fakulteta i ona me je, zajedno sa grupom kolega, kao jednog od najboljih studenata zvala da dođem tu da radim, da odradim pripravnički staž, u nadi da će taj Urbanistički zavod dalje da se razvija, da preraste u istraživački institut, stvarno sa nadom i najboljim namjerama da će to biti dobro rješenje. Mi smo se tad svi nadali, čak i u porodici, da je to konačno rješenje jednog velikog životnog problema. To je stvarno bilo divno radno mjesto, za poželjeti. U jednoj velikoj organizovanoj instituciji sa divnim ljudima. Međutim, ubrzo je nastupila kriza i neka druga dešavanja oko Zavoda, tako da nakon isteka pripravničkog staža, tu više nije bilo mjesta, firma je ubrzo otišla pod stečaj i priča se završila“, kaže Kuvač.

Njegova najveća nada koju je polagao na zaposlenje na fakultetu ubrzo po diplomiranju se pokazala uzaludnom.

„Dok sam studirao i išao na fakultet mislio sam da sam, kao najbolji student generacije, sasvim pozvan da tu radim,  da je sasvim normalna stvar da se najbolji studenti zadrže na fakultetu i da dalje doprinose naučno-istraživačkom radu. Međutim do sada nije bilo takve prilike iako sam ja konstantno pokušavao. Više puta sam se prijavljivao na konkurse za saradnike, nudio se i kao volonter, međutim ni tad nisam uspio“, objašnjava Kuvač i dodaje da ne poznaje ni jednog studenta generacije koji je pozvan da ostane na fakultetu, dok u međuvremenu čuje da se tamo dovode drugi ljudi, za koje se onda naknadno raspisuju konkursi, na kojima oni naravno uvijek imaju prednost jer im se boduje iskustvo u nastavi, koju drugi kandidati, bez iskustva rada na Fakultetu, nemaju. 

Zaključuje da nažalost fakultet ne obraća dovoljno pažnje na svoje najbolje studente i da je njegovo pitanje: „Zašto uopšte promovišu tu kategoriju najbolji student, zašto oni primaju stipendije Fondacije Milan Jelić, dobijaju preporuke i zahvalnice, čak i preporuku  da ukoliko te zapošljava neko preko Biroa da imaš apsolutnu prednost kao neko za koga je već plaćeno da bude zaposlen?“.

Što se tiče Zavoda za zapošljavanje za njega kaže da više liči na zavod za evidenciju nezaposlenih nego na Zavod za zapošljavanje. „Moja obaveza je da se svaki mjesec prijavim tačno taj dan, i ako slučajno zakasnim brišu me sa biroa 6 narednih mjeseci i gubim pravo na zdravstveno osiguranje.“

Ne pripadam klanovima...

„Ja ne čekam konkurse niti se nadam da ću se preko njih zaposliti, jer nemam političke niti neke druge veze, nisam rođen u Banjaluci, ne pripadam klanovima Glamoč, Drvar, Hercegovina i slično. Stvarno mi je krivo što se te Sarajlije nisu malo bolje organizovale ovdje (smijeh)“, skicira Igor svoje viđenje i dodaje da je bez obzira na to, obišao sve projektantske kuće, predao molbe gdje god je mogao, i uglavnom je svugdje dobijao isti odgovor, da je pohvalno što je došao, da su zainteresovani za saradnju i sl., ali da trenutno nema mjesta i da onda čuje da je na tom mjestu zaposlen neko drugi, naravno preko neke druge linije.

„Mislim da se poslodavci plaše uspješnih mladih ljudi za koje valjda misle da će negativno uticati na taj neki njihov sistem poslovanja, mada bi ga po mom mišljenju samo mogli unaprijediti. Ne vidim kako bi ga mogli ugroziti i zašto bi to uopšte radili. Konačno mi se čini da je ovo društvo mediokriteta i da oni ljudi koji se bar malo izdvajaju iz mase po bilo čemu, jednostavno nisu prihvaćeni, ni poželjni“, kaže nam on.

Kada govorimo o količni dokumenata potrebnih da se uopšte prijavi na neko radno mjesto Kuvač kaže da državne institucije zahtijevaju kompletnu dokumentaciju u koju spadaju ovjerene kopije ili originali cijelog niza različitih dokumenata, čije prikupljanje podrazumijeva ogroman utrošak vremena i energij.

„Svaka prijava za posao oduzima otprilike dva radna dana. Kod privatnika to nije slučaj, jer oni rijetko i raspisuju konkurse. Bar u ovom arhitektonsko-građevinskom sektoru oni već imaju gomilu predanih biografija na čekanju, i kad im se ukaže potreba samo pregledaju to što imaju i pozovu ljude na razgovor. Uglavnom se već na razgovoru vidi koliko je neko zainteresovan i koliko se ko uklapa u to radno mjesto. Priznajem da su meni ti petominutni razgovori stvarno besmisleni jer se čovjek za to vrijeme ne može čak ni opustiti i sabrati misli, a kamoli da se na osnovu tih pet minuta izvede neki generalni zaključak“, ističe Kuvač.

Online i druge aktivnosti

Često se ranije, a i danas čuju opisi mladih kao pasivnih i onog dijela stanovništva koje se ne bori za sebe i za promjene na bolje. Igor je i po tome drugačiji, i kao kaže trudi se da bude proaktivan.

„Da, ja sam stvarno stalno angažovan, aktivno tražim posao, ne čekam konkurse niti bilo kakve veze. Shvatio sam da jedino mogu sam nešto da učinim, da i dalje  svojim radom i trudom mogu nešto da promijenim i postignem. Trudim se da sam u toku sa svim događajijma, da se i dalje usavršavam, da stičem neka neformalna obrazovanja čak i iz drugih oblasti jer mislim da mi sve to samo može biti od koristi. Učestvujem u arhitektonskim, urbanističkim i dizajnerskim konkursima, na radionicama i seminarima, objavljujem stručne radove, uređujem lični blog, pišem kolumnu... “, objašnjava i ističe da su ga svi već upoznali, da svi znaju njegovo ime i prezime, da znaju šta radi i da će valjda jednog dana trebati nekome. „Bavljenje arhitetkturom u današnje vrijeme uopšte ne mora biti tako usko profilisano, kao što se misli ili je prije bio slučaj. Arhitekte se danas  mogu baviti velikim brojem stvari na širokom polju djelovanja“, smatra on.

Ostanak vs. odlazak

„Ja nikad prije nisam razmišljao u tom pravcu da bih išao negdje vani jer sam na neki čudan način vezan za zemlju, za porodicu, jer sam već više puta počinjao iz početka. Uvijek sam mislio da je najnormalnije da u svojoj državi završim fakultet, da budem najbolji student, da se zaposlim, radim i da unaprijeđujem život u svojoj zajednici. Nisam nikad zamišljao kule i gradove nego samo jedan pristojan život za sebe i svoju porodicu. S obzirom da se to nije desilo, i ne vjerujem da će se u skorije vrijeme desiti, ideja o odlasku mi uopšte više nije tako strana“, pojašnjava svoje viđenje Kuvač.

Ističe i da ga svi zatrpavaju pitanjima kao što su: što ne radiš, zašto ne radiš, kako ne radiš, u stvari svi se čude zašto nema posao.

„I onda sam ja najčešće u situaciji da druge „tješim“ zato što ne radim i da se zbog toga  opravdavam. I gdje god dođem svi me pitaju šta ti još uvijek radiš ovdje i zašto ne ideš odavde. Bilo da su u pitanju prijatelji, rođaci ili neki potencijalni poslodavci, svi me uvijek „savjetuju“ da idem i čude se kako već nisam otišao“.

Igor kaže da se pita zašto baš on mora da ide, da opet kreće iz početka i da napušta „sve“ ono što ima ovdje. Zašto u vremenu kada bi u narednih pet godina, na vrhuncu svog radnog elana i snage trebao izgraditi neku poziciju, mora sve da napusti i negdje drugdje kreće ispočetka, dok ovdje ostaju „mediokriteti“ koji uživaju u vremenu i prostoru koje im je poklonjeno.

„Republika Srpska jeste odlično mjesto za život i ja to zaista mislim, ali naravno samo ukoliko čovjek radi i ima sredstva za život“, zaključuje Kuvač.

(Frontal)