Piše: Andrea Matić

Nijedan klub u ovom životu neće moći biti moj koliko je „Borac“ – ni onaj u kojem sam igrala, ni svi oni drugi za koje navijam, jer sam „Borac“ voljela prije nego što bilo šta počinje da se voli. Galama, trka, lupanje lopti na treningu, gužve na utakmicama, ti veliki ljudi koji te protresaju, prevrću, bacaju te iznad obruča, glasni semafor u dvorani, crveno-plave zastave..

A onda je u nekom trenutku došla „Igokea“. Koliko se volio „Borac“, toliko se nije voljela „Igokea“. Poneko u društvu je mislio da je mrzi. Možda je i mrzio. Ko bi to znao. Nema razloga da se pravim luda – naravno da se govorilo o „seljacima“ iz Aleksandrovca, o livadama na kojim treniraju, o njihovoj „krkanskoj“ prljavoj igri, o njihovim ružnim dresovima, patikama, glavama, nogama, zglobovima... Nema razloga da preuzimam tu krivicu – za mene je to ipak bilo isključivo pitanje košarkaškog rivalstva: za „Borac“ se navijalo „do kosti“, bilo je prirodno da se kroz kosti navija protiv „Igokee“.

A onda se 2012. „pojavila“ ta neka nova „Igokea“ – klub koji pobjeđuje sve redom u ABA ligi, klub za koji se tiho, pa sve glasnije govorilo da bi mogao da dovede Evroligu 20km od Banjaluke. Ja sam počela da navijam za tu „Igokeu“. Iz utakmice u utakmicu – od protivnika do protivnika. Čak i protiv moje „Zvezde“ – jedne od tri organizacije čiju sam člansku kartu potpisala (druge dvije su: FK „Rekreativo“ i video klub „3S“). I to - protiv moje „Zvezde“ zbog koje sam proplakala „Artiljero“, protiv moje „Zvezde“ koja je poslije toliko godina bila na pragu da napravi (i napravila je, srećom) nešto vrijedno pomena. Ja, zakleta „ciganka“, 19. januara 2013. godine u Laktašima navijala sam za „Igokeu“.

Ja, doslovno dijete „Borca“, navijala bih i protiv „Borca“ da se (kojim naučno-fantastičnim slučajem) našao na putu „Igokee“ u ABA ligi. Svi „lešinari“ i lešinari, prije nego što počnu da mi se sjećaju majke zbog ovog priznanja, neka dobro razmisle uz kakav kadrovski talog stoje i šta rade našem „Borcu“, godinama žmireći na zločin prema sportu (za ovaj zakonom tretiran ne mogu da tvrdim, ali smijem da sumnjam) koji pravi nekoliko ljudi u KK „Borac“ Banjaluka.

I „Igokea“ je izgubila. Od Partizana. 57:63. Naravno da sam bila bijesna. Da ne budem licemjerna i nepoštena prema vjernijim „Igokeinim“ navijačima od mene – i onim koji 30 godina vole taj klub, i onim smiješnog naziva „Igosi“, pa i onim koji su to postali po službenoj dužnosti – za „Igokeu“ sam navijala velikim dijelom želeći da gledam „Barselonu“, „Kaha Laboral“, „Efes“, „Makabi“ i dr. u Laktašima ili Banjaluci, svejedno je. Ne smijem biti licemjerna ni nepoštena ni prema navijačima protiv „Igokee“, prema svom banjalučkom društvancetu iz košarkaškog života – Evroliga nije jedini razlog zbog čega sam svim srcem navijala za „Igokeu“ ove sezone. Lijepa mi je ta igra, sviđa mi se energija tih igrača, uživam u onom što radi Jorović, Edvards (kad mu je žena tu :), Dozet... Možda nekad djeluje malo smotano i možda nema neki košarkaški pedigre, ali taj Bajić je stvaro dobar trener. Ta ekipa igra košarku, uživa u njoj, u svojim rezultatima i ima zdravu motivaciju.

Mene je to kupilo. Moje navijačko srce prokrvarilo je juče kad je „Igokea“ ostala bez Evrolige. Pogodilo me je to, ali mi nije dugo trebalo da me pogodi još nešto – spoznaja da se moj navijački bijes umnogome razlikuje od gnjeva i frustracije koji se izlučuju u mom okruženju sve ovo vrijeme „Igokeinog“ značajnijeg prisustva u našim svakodnevnim životima. Ja nisam bila bijesna na Milorada Dodika što je prodao, predao ili poklonio Evroligu Partizanu. Sve i da može biti tačno, takve me stvari ne interesuju. Odbijam da vjerujem da postoji mogućnost da čovjek koji je ni iz čega stvorio najbolji klub u ovom djeliću svijeta, koji ulaže ogromnu ljubav, vrijeme, pa i novac u taj tim, može da izda svoj klub iz bilo kog od svih materijalnih ili nematerijalnih iskušenja ovog vremena i svijeta. Po cijenu da sam naivna i neobavještena, potpisujem da u takvu prljavštinu nikad ne povjerujem.

Nažalost, ta gnusna spekulacija nije jedini čin još jedne u nizu malih tragedija našeg prostora. Mi u Republici Srpskoj (možda je to i drugdje na Balkanu, ali mene to „drugdje“ ne zanima) zaista imamo veliki problem s granicama našeg. Može li „Igokea“ biti klub svih nas? Može li „Igokea“ biti klub nas iz Banjaluke? Ili samo Aleksandrovac i Laktaši polažu pravo na njega? Može li „Igokea“ biti klub nas koji nismo u SNSD-u? Ili je to, ipak, samo klub Milorada Dodika? I nije li Milorad Dodik predsjednik svima nama? I koliko je sve to važno?

Važno je. I ja sam prisvojila „Igokeu“. I ne mogu da vjerujem da se bavimo spekulacijama koje potkopavaju nešto što je mnogo više naše nego što je bilo čije drugo, umjesto da smo branili to nešto i bunili se protiv sve nepravde koja je učinjena „Igokei“ za prethodnih mjesec-dva. Mi smo se, naravno, bavili tim da „Igokea“ ima neograničen budžet u trenutku „kad ljudi gladuju“ i tu smo galamili da su nam glasnice popucale kad je trebalo da dignemo glas protiv snobizma i bezobrazluka Evrolige, koja je tražila hotele, vile, aeodrome, heliodrome, avione, kamione i sve ostale stvari koje nemaju veze sa standardima koji utiču na kvalitet košarke koja se igra u Laktašima.

Treba da nas je sram. Ogriješili smo se o „Igokeu“ ovaj put. Kome to ništa ne znači, ogriješili smo se o sport. Učinili smo grijeh sami sebi jer smo još jednom etiketirali naše ili bar naše komšije, a ućutali smo se kad su veliki, daleki i strani iz nekih elitnih klubova (organizacija) po prepoznatljivom scenariju odlučili da bi mogli malo da nas ugnjetavaju – nisu odavno.

I nije ovo izliv paranoje i defetizma karakterističan za Republiku Srpsku. Naprotiv, ovo je poziv na učešće u ovom svijetu i vremenu – na to da se trgnemo, formiramo stavove koji sežu malo dalje od dnevnih interesa, otvorimo um, postanemo ljudi dobrih namjera i počnemo da se borimo za ljepši i bolji život. Ta „Igokea“ samo je ilustracija naših prilika. Ima ih na svakom koraku. I sve ih jednako besramno i bezumno gazimo.

(Frontal)