U toku su probe za novu predstavu „Art“ u Gradskom pozorištu Jazavac?

Početkom prošlog mjeseca počeli smo rad na predstavi ART čija će premijera biti 28. aprila u Gradskom pozorištu Jazavac. Rađena je po tekstu Jasmine Reze i u režiji Slobodana Perišića, a igraju i moje kolege Boris Šavija i Branko Janković. Ovo je sigurno podjela koja obećava dobru predstavu. Gradsko pozorište Jazavac ovom predstavom nastavlja rad i potenciranje ideje da sarađuje sa domaćim stvaraocima: scenograf je Marko Bilbija, kostimograf Jelena Vidović, kompozitor Petar Bilbija, lektor Milorad Telebak, a dizajn promotivnog materijala radi Saša Đorđević.

Sve ovo ne bi bilo moguće bez onog što nam većina novinara izbaci kad govorimo o predstavama – podrške ljudi koji u ovom vremenu kad svi bježe od kulture kao đavo od krsta pomažu naše predstave – prije svih Mikrofina, Metromedie i Grada Banjaluka.

Na koji način ste doživjeli i kako gradite ulogu u ovoj predstavi?

ART je sad već čuveni komad koji je preveden na desetine jezika. Igran je i u Srbiji i ja još pamtim tu predstavu iako sam je gledao prije petnaestak godina. Komad govori o prijateljstvu trojice ljudi koji dolaze u sukob oko jedne slike. Njihovo prijateljstvo u tom trenutku dolazi pred jedan test. Ja igram jednog od njih trojice, čovjeka sa maskom tvrdoglavog tradicionaliste, a u suštini je to jedan tip koji se boji da ne ostane sam. Sve ovo reditelj Slobodan Perišić postavlja kroz jednu veoma duhovitu prizmu tako da će se publika sigurno prepoznati u mnogim situacijama i replikama ove predstave.

Po čemu je za vas specifična predstava „Art“ i koliko vam je bliska tematika?

Nakon dugo vremena radim nešto što me istinski zanima. Tema o kojoj govori ova predstava meni je bliska jer sam i sam u nekim godinama kad moji prijatelji i ja sami krećemo nekim svojim putevima, dolaze brakovi, djeca, novi poslovi...neki odlaze zauvijek. S druge strane, postoji i jedna stvar koja mi je značajna na širem planu. Gradsko pozorište Jazavac u poslednjih nekoliko godina radi u otežanim uslovima. Zajedno sa svim kolegama koji rade na ovoj predstavi i osnivačima Jazavca prihvatili smo se ovog posla sa entuzijazmom ne želeći da dozvolimo da se u ovo vrijeme kad se za kulturu brine samo deklarativno ugasi jedna pozorišna scena u našem gradu koji ima skoro 300.000 stanovnika i samo jednu večernju pozorišnu scenu. Evropski prosjek je jedna scena na 50.000 ljudi. Po meni, ovakve pozorišne kuće koje su koncipirane po principu trupa su budućnost pozorišta.

Koliko je saradnja sa velikim imenima naše glumačke scene doprinijela razvijanju vaših glumačkih sposobnosti?

Sigurno da je to iskustvo imalo pozitivan uticaj na mene. Bilo je tu divnih i velikih, plemeniitih ljudi. Ali i onih drugačijih. Meni je bitniji uticaj ljudi sa kojima radim svaki dan, sa kojima sam odrastao, završavao akademiju i svakodnevno preispitivanje i razgovor sa njima. Moj kod je duboko u Krajini. Da se razumijemo, dragocjen je uticaj svih impulsa koji dolaze sa raznih strana, ali dok ih ja ne propustim kroz sebe, oni nemaju značaj za mene.

Postoji li trenutak koji smatrate presudnim za svoju karijeru?

Trenutak kad sam dao ostavku na mjesto umjetničkog direktora Narodnog pozorišta RS. To je trenutak kad sam, po mom mišljenju, stao u odbranu mog posla i profesije ne želeći da idem protiv njih. Za mene je Narodno pozorište RS drugi dom i nisam htio da jedan uspješan period na koji sam ponosan uprljam na bilo koji način. Nakon toga, osjećam se puno slobodnije i imam puno više vremena da se posvetim isključivo glumi.

Na koju ulogu ste najviše ponosni?

Činim sve da budem ponosan na svaku koju radim. Nekad mi uspije, nekad ne.

Ako se osvrnete na pozorišnu i ukupnu kulturnu scenu Banjaluke, kako je ocjenjujete?

Što se pozorišta tiče, jedino što je dobro jeste pojava više formalnih i neformalnih trupa koje se bave pozorištem kao i konstantan rad i borba onih koji već egzistiraju (DIS, Studentsko pozorište). Izdvojio bih Nevid Teatar koji je nešto sasvim novo za naše prostore. Nadam se da će ekipa koja stoji iza ove priče istrajati. Odnedavno se u Banjaluci organizuju i stand up večeri sa domaćim komičarima. Sve su to stvari koje treba podržati. Imam osjećaj da je u gradu svakog dana sve više bendova koji ozbiljno rade. Za razliku od drugih većih gradova u okruženju, čini mi se da nedostaju umjetničke organizacije koje bi zahtjevale više prostora i sredstava za rad svojih eventualnih članova. Ono što je za pohvalu da naprimjer, na Starčevici postoji galerija (mada nam je bitnija nova škola), pozorište u Mejdanu, biblioteke u više naselja, prostor za mlade u Novoj Varoši...

Iz vašeg ugla, koliko se daje šanse mladim glumcima u Banjaluci?

Akademija upisuje glumce svake druge godine, a u RS imate tri profesionalna pozorišta: Narodno, Dječije i odnedavno prijedorsko pozorište. Godišnje ode u penziju jedan ili dva glumca, a u jednoj klasi izađe po osam novih u prosjeku. I? Kuda sa mladima? Pritom, studenti su većinom djeca koja su došla iz Srbije i ne pada im na pamet da idu u manje gradove u RS i da se tamo bore. I ja ih ne krivim, oni traže najbolje za sebe. I tu dolazimo do odgovora na vaše pitanje: nema mjesta za mlade, šansa se daje neselektivno, redom ili prema ličnim simpatijama kad je riječ o pozorištima. Ne bi me čudilo da uskoro zažive i privatne Akademije koje školuju glumce...Postavlja se pitanje zbog koga postoji Akademija: zbog profesora ili studenata? I zašto niko neće da se pozabavi tim pitanjem već godinama?

Možete li izdvojiti neku predstavu, u kojoj vam je bilo najdraže glumiti?

Ima nekoliko predstava koje su mi značile kao čovjeku i kao glumcu. Neke od njih su još žive kao npr. Krivica, Kuhinja, Narodni poslanik, a neke više ne igraju: Gospođa Olga, Gospođica Julija, Kući, Gavrilo, Balon od kamena...Drage su mi uspomene na ljude sa kojima sam radio te predstave i teme koje su se obrađivale u tim predstavama.