Kakvi su planovi kluba u narednom periodu?

Planovi kluba u narednom periodu su vezani za ishod završnice lige. Ukoliko uđemo u Premijer ligu Bosne i Hercegovine, neophodno je da se pojačamo sa nekim igračima. Ja svake godine imam mnogo poziva, mailova, jer ima dosta ljudi koji bi došli ovdje da igraju, zbog grada, kluba i mene lično, ali finansije su tu prva stvar i problem. Pošto mi trenutno nemamo para za tako nešto, onda ne možemo ni da razmišljamo o tome. Sve zavisi koliko će proračun budžeta grada biti za odbojku i da li ćemo uspjeti da nađemo neke sponzore. U slučaju da ostanemo u ovoj ligi, ne vjerujem da će se išta promijeniti. Za ovu ligu ovakav sastav igrača je savim dovoljan. Dovoljno govori činjenica da smo samo jednu utakmicu izgubili ove godine. Vjerovatno će doći do nekih promjena u smislu da će nam se priključiti neki mlađi igraci, iz okoline Banjaluke, ili neko od momaka ko dolazi studirati ovdje.

Ko čini klub u ovom trenutku? Uprava?

Klub u ovom trenutku čine svi ljudi koji su nekad ili još aktivno vezani za odbojku. Uprava kluba je sastavljena od ljudi koji su nekad igrali i od trenutnih igrača kluba, tj. nema nikoga mimo nas odbojkaša. Tako smo dogovorili još prije tri godine kada sam preuzeo ulogu trenera, da će tako biti dok se ne promijeni situacija u klubu. Tačnije, tek kada se pojave ljudi koji su zainteresovani da ulažu u odbojku i u ovaj klub, tada možemo da razmišljamo i o rekonstrukciji uprave.Trenutno  je ovakvo stanje najbolje jer  jako brzo rješavamo sve stvari po pitanju papirologije i administracije zato što smo mi, prije svega, svi prijatelji, tako da nema zavlačenja, nejavljanja i slično. Kad nema para, ovako je bolje - kad bude para, vjerovatno će biti drugačije, potrudićemo se da zadržimo taj odnos kao i do sada inadam se da će doći do toga jednog dana.

Kakva je atmosfera među igračima u OK „Borac“?

Atmosfera među igračima je stvarno odlična i ko god dođe na utakmicu i ko ih zna mimo dvorane, zna da oni većinu vremena provode zajedno, da se druže. Nema nikakvih problema, niti ih je bilo u ove 3 godine koliko sam ja trener. Bilo je nekih sitnica -na primjer, ako je neko imao loš dan zbog škole ili fakulteta, ali da je bilo nekih problema između njih, onih međuljudskih, to ne.

Da li OK „Borac“ ima mlađe kategorije I koliko su vam važne?

Imamo mlađe kategorije, sve uzraste, i s njima radi Mišo Marijanović. Tu smo takođe imali problem oko mjesta održavanja njihovih treninga, ali smo to uspjeli riješiti uz pomoć škole „Dositej Obradović“ u Obilićevu.Oni tamo treniraju, ali  je sve to nedovoljno za rad s mlađim kategorijama.Trebalo bi nam bar još 3-4 termina mimo toga. Drugi problem je brojnost djece, jer za većinu muške djece, odbojka nije na prvom mjestu. Ako ne uspiju nigdje, onda probaju da vide kako je to u odbojci. Većina ih prvo ide u fudbal, svi koji malo izrastu kad su mlađi već ih je neko pokupio u košarku, oni koji su malo jači, odu u rukomet, tako da je jako sužen izbor. Nešto od te djece dođe preko školskih takmičenja u odbojci. Ima slučajeva da neko od tih klinaca ozbiljnije počne trenirati, ali to je sve mali broj. Imamo kadete i juniore, rade trenutno zajedno, i pionire, s kojima se pokušava posljednje dvije godine. Ima ih sve ukupno oko 30. Takmičimo se u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji, tako da po ekipi sigurno ima 12 igrača.

Da li u Banjaluci postoji “rasadnik talenata”?

U Banjaluci ne postoji „rasadnik talenata”, što je jedan od velikih problema. Prije je po školama bilo tako da je u svakoj školi bio nastavnik koji je forsirao određenu granu sporta. Na primjer, škola “Ivo Andrić” je imala rukometnog nastavnika, odakle je većina rukometaša koja se pojavljivala kasnije. U drugoj  školi  je bila nastavnica koja je forsirala odbojku iiz te škole je došlo najviše odbojkaša. Sada tog nema, sada se  nastavnicima ne da trošiti vrijeme na to, i čuo sam da većina njih čak traži i finansijske nadoknade za to.Problem je što djeca iz osnovnih škola pomalo probaju sve sportve, ali niko ništa konkretno i onda uđu u srednju školu kada ih već počnu interesovati druge stvari, izlasci i ostalo. Zato uopšte nema toliko djece koja se bave sportom. A drugi problem je što i ta djeca koja odluče da probaju neki sport, moraju da plaćaju članarine. Kod nas su cijene i najpovoljnije, članarina je 25-30 KM, dok je kod ostalih i do 40, 50 KM.  Sad su postale aktuelne teškole sportova i to je otišlo na stranu ličnog interesa, tj. da se zarade nekakve sitne pare. Nemoguće je zaraditi puno para na članarinama, ali to je osnovni razlog. Ne vodi se više računa o talentima, već da što više djece trenira i da bude što više članarina, da se zaradi.

Gdje OK „Borac“ trenira? Da li ste zadovoljni uslovima?

OK „Borac“ trenira u dvorani „Obilićevo“, zato što smo u ligi Republike Srpske. Prošle godine kada smo igrali u Premijer Ligi trenirali smo dva termina u dvorani „Borik“, tri u dvorani „Obilićevo“. Utakmice smo takođe igrali u dvorani „Borik“. Uslovi u dovorani „Obilićevo“su zadovoljavajući. Najbitnije je da su dvorane tople, čiste i uredne - imamo toplu vodu za razliku on nekih prvoligaša koji nemaju ni tuševa, ni  grijanja.

Kakve su posjete vašim utakmicama?

Posjete na utakmicama su bile prilično dobre. Vezane su za uspjeh. Kako smo mi dobro igrali, tako su i posjete bile veće. Kada smo ušli u Premijer ligu ispočetka je sve bilo ok, ali kako su se gubile utakmice, tako je i posjeta opadala. Sad je opet standardna posjeta, polovina dvorane „Obilićevo“ bude popunjena, što je u redu ako poslednje tri godine gledamo. Dođe dosta naših prijatelja, rodbine i ostalih ljubitelja odbojke.

Koji su najveći problemi/izazovi odbojke i sporta u Banjaluci?

Najveći problem što se tiče odbojke je i najveći problem svih sportova, a to su finansije. Odbojka se u gradu Banjaluka tretirameđu ostalim sportovima. Postoji 1. i 2. kategorija po 10 klubova i ostali sportovi. Čitava odbojka je među ostalim sportovima, ne samo OK „Borac“.

Kada dođe do finansiranja, klubovi od interesa za grad, kako oni kažu, kao FK „Borac“ i KK „Borac“, imaju posebne cjenovnike iposebne količine se odvajaju za njih, a mi smo u budžetu za ostale sportove.

Mi i ostalih 150 klubova dobijemo taj dio budžeta. Recimo, prošle godine čitav odbojkaški sport je dobio 30 000KM, a imaju 4 kluba u Banjaluci. Dok se taj odnos ne promijeni, biće ovako kako jeste. Sponzori se jako teško nalaze i situacija je takva da niko ne želi da baca pare. Dok se ne promijene načini finansiranja sporta od strane grada Banjaluka i Ministarstva porodice, omladine i sporta, i treće što bih ja stavio na prvo mjesto, dok se ne promijeni zakon o sportu, neće biti poboljšanja u odbojci i sportu uopšte. Dok se ne naprave neke vrste povlastica za firme koje, što se pominje već par godina, na primjer, da pojedine firme koje učestvuju u finansiranju sporta budu oslobođene plaćanja dijela poreza, ili da dio para koji  ide od lutrija ili kladionica da se odvaja  za sport... Bilo je tu puno prijedloga, ali nijedan nije realizovan. Dok smo mi svi tretirani kao udruženje građana, to je jako teško.

Imate li podršku od  ministarstva, države, sponzora?

Od Ministarstva porodice, omladine i sporta u posljednje 3 godine smo dobili 1000 KM, na račun naših troškova.Od države nismo ništa. Sponzori su nam uglavnom naši prijatelji koji imaju  firme.

Da li smatrate da zaslužujete veću medijsku pažnju?

Niko ne zaslužuje neku medijsku pažnju dok ne napravi nešto veliko, a to nešto se ne može napraviti zbog gore navedenih problema. Ne može se ni pričati o tome i bilo bi lijepo da je nas više po novinama, ali dok ne praviš neke rezultate nema ni razloga da budeš. Kada bi imali veći budžet, tada bi imali i bolje rezultate, ušli u Premijer ligu, pa napredovali do vrha tabele, pa što da ne i ulaska na evropsku scenu, a s tim bi došla i medijska pažnja.

Karijera Saše Rendića?

Kao najbolji igrač Republike Srpske iz Banjaluke odlazim u Beograd u „Zvezdu“, tamo sam bio godinu dana. Zatim u „Budvansku rivijeru“, gdje je klub uz moju pomoć i još par novih igrača iz druge lige prešao u prvu, zatim bili među 4 ekipe i treću godinu za redom bili osvajači kupa. Iz Budve sam otišao u Sloveniju, u Bled. Ekipa je bila prosječna i plan je bio da budemo među 4, a mi smo te godine bili prvaci države. Nakon toga u „Salonit“, takođe u Sloveniji. Nakon toga sam otišao u Holandiju gdje sam proveo 5 godina. Ekipa je u tom periodu bila u vrhu, ali nismo uspjeli osvojiti prvo mjesto. Posljednje dvije godine sam proveo u Francuskoj, u Nici.

Ja nisam imao želju da budem trener. Moja lična želja je bila da, kada se vratim u Banjaluku, radim sa klincima. To mi je interesantno. Ali pošto je tada situacija s Borcem bila loša, pred raspad kluba, momci su me molili mjesec dana da počnem da radim s njima, jer su imali želju da naprave nešto ozbiljnije. Uz pomoć mojih kolega, uspjeli smo da opstanemo, i dalje se borimo. Najviše bih volio da sve funkcioniše u klubu kako treba, da imaju dovoljno novca, da igraju Premijer ligu, a da se ja posvetim klincima.

(Frontal)