Intervju
FRONTAL INTERVJU - Jadranka Stojaković: Moć muzike na djelu
Kantautorica i slikarka Jadranka Stojaković, koja je trenutno smještena u domu za stare “Caritas” u Banjaluci, bez obzira na stanje puna je energije i strasti prema poslu. Ostvarila je nevjerovatnu karijeru, dugo godina živjela u Japanu, a nakon pada na bini 2009. godine dijagnostikovana joj je bolest motornog neurona, koja joj otežava kretanje. “Sve smo mogli mi”, “Što te nema” su njene nezaboravne, skoro pa antologijske pjesme koje svi znaju. One su podsjetnik na mladost, na prve ljubavi, na zaljubljivanje, na prijateljstva.
Nedavno ste promovisali svoj novi kompilacijski album “Boje zvuka” koji predstavlja krunu vaše karijere. Da li je bilo teško napraviti izbor pjesama?
To je prijesjek skoro 40 godina mog stvaralaštva. Bilo mi je teško da se odlučim koje pjesme uvrstiti u izbor od 45. Morala sam se prisjećati nekih koje su nepravedno zaboravljene, ali zato su mi i Maja Tatić i Slobodan Vidović sugerisali na neke, da ih ne zaboravim. Ipak je 23 godine života u Japanu učinilo svoje, jer nisam ja tamo pjevala samo svoj repertoar koji je bio znan nama, onih 5-6 ključnih pjesama kao što su “Sve smo mogli mi”, “Što te nema”, “Ima neka tajna veza”, a koje su i mogle proći u svijetu bez ikakvih prepreka. U svakom slučaju trudila sam se da napravim dobar balans između onoga što se dobro slušalo i nekih mojih pjesama kojima se ja kao autorka uvijek mogu pohvaliti, ali nisu dobro prošle u medijskom smislu, čisto zbog toga što sam možda neke stvari radila prije vremena. Takozvani album uspomena, sastoji se od 3 CD-a i DVD-ja sa koncerta 2009. godine u Banjaluci.
Vaša likovna strana umjetničkog interesovanja ostala je pomalo u sijenci muzičke karijere, iako ste po obrazovanju slikarka?Po obrazovanju dali su mi fino sve moguće papire i srednju školu sam završila za primjenjenu umjetnost i Akademiju primjenjenih umjetnosti, ali to sam sve nekako radila, ja sam tad u stvari pjevala da bi se školovala. A onda kada se ispostavilo da ja bez muzike nikako ne mogu, pozvali su me u Japan i tako sam razvijala situaciju da sam u stvari napravila par dobrih uspjeha i ovdje i stalno sam negdje šetala po svijetu, tako da se nisam mogla odreći ni jednog ni drugog. I dan danas crtam koliko mogu i koliko stignem, u stvari koliko mogu da sjedim. Prošle godine u aprilu bila je izložba mojih umjetničkih radova u Laktašima, prva nakon što sam se vratila. Dok sam bila u Japanu izlagala sam skoro svake dvije godine. A posljednja izložba koju sad održala ovdje bila je u Banskom dvoru 1981. godine.
U vrijeme vaše najveće popularnosti 1988. preselili ste se u Tokio?Za to su krive Olimpijske igre u Sarajevu. Ja sam snimila jedan LP, koji je bio namijenjen da se djeli gostima, na kome su bile naše stare narodne pjesme obrađene na moderan način, koje sam ja prilagodila, izaranžirala. Japanski novinar je donio taj moj LP i dao prijateljima koji se bave show biznisom, njima se dopalo i ubrzo sam dobila poziv na festival. Još tri puta su me zvali na gostovanje, nisam imala pojma da ću i ostati. Najveći problem mi je bio jezik, jer oni slabo govore engleski. Trudila sam se da idem u školu da naučim japanski, trebalo mi je puno vremena. Na japanskom sam vodila svoj program, jer oni vole da im se priča, da ima interakcija sa publikom, da upoznaju pjevačicu.
U Japanu ste izdali i svoj prvi album?
Priprema za prvi album je bila dosta naporna za mene, jer nisam navikla da se toliko dugo radi na jednoj stvari, kako se kod nas sve radi na brzinu, brzo se odluči i brzo se sve napravi. Međutim tamo su potpuno druge relacije. Iza mene je stajala najveća diskografska kuća “Toshiba EMI”. Oni imaju drugi sistem rada, prvo provjere pjesme, naprave demo snimke, izbor pjesama, provjere kod publike, pa tek onda kreće cijeli proces snimanja. Tako da je to bilo oko godinu rada, pa je tek onda došlo do tog prvog albuma. Moja muzika je bila netipična za njihovo podneblje. Prihvatili su me kao iz neke “Mjau-mjau” zemlje, znali su samo neke osnovne informacije, za Tita, za Jugoslaviju i Olimpijske igre u Sarajevu. Prvi utisci su bili kako treba, jer su me provjeravali prvobitno na festivalima, tako da kada pjevate ispred 300.000 ljudi, po aplauzu znate kako vas je publika primila. Imala sam sreću da se na prvu zaljubimo jedni u druge.
U “zemlji izlazećeg sunca” vas je zadesio i razorni zemljotres koji se dogodio 2011. godine, kako ste ga preživjeli i da li ste u to vrijeme pomišljali da se vratite?
To je bio i kraj moje karijere u Japanu. I prije zemljotresa sam ja mislila da rezervišem kartu za april mjesec, da bi pokušala ovdje na neku vrstu rehabilitacije, budući da sam bila zauzeta do posljednjeg trenutka, sve do zemljotresa sam imala koncerte. Već sam tada bila pola u kolicima, pola sam malo mogla da hodam. I onda kada se desio taj zemljotres, ja sam istog časa, rezervisala kartu. To je jedan užasni dan, kada ste polupokretni, a dešava vam se takva situacija. Ja sam shvatila da je najbolje da dižem sidro i da se uputim ovamo.
Koliko vam nedostaje Japan i da li ste uspjeli da se ponovo adaptirate na naše uslove?
Na sve se čovjek može adaptirati. Pogotovo kada odem u takvu zemlju kao što je Japan koja je kao druga planeta. Najteži problem sam imala sa hranom, jer kada naviknete na jednu hranu, teško se priviknete na drugu. U BiH sam se vratila 2011. godine, ali veze sa Tokijom i dragim prijateljima koje sam tamo stekla ni danas nisu prekinute.
U kojoj mjeri bolest, utiče na vaše stvaralaštvo?
Barijera postoji u tome da ne mogu dugo sjediti u kolicima. Duže od jedne pjesme je već problematično, jer imam problem sa zadnjom ložom. A što se tiče glave tu sam još dobro i sve funkcioniše kako treba.
Odakle sežu vaši muzički počeci?
Okolina je u stvari kriva za sve i familija, svi su nešto tamburali, i crtali. Majka je bila prosvjetni radnik i nije nešto pjevala, ali zato baba jeste. Dok je ujak svirao nekoliko instrumenata, a završio je školu za primjenjenu umjetnost kao i ja, tako da sam ja bila okružena ili jazz muzikom ili nekim sevdalinkama. Rasla sam u Sarajevu, pa je najveći uticaj bio ono što se slušalo u kući. Ujak mi je dao neku usnu harmoniku, znala sam notni sistem još prije nego što sam došla u osnovnu školu. Imala sam baš strogog ujaka, koji je namjeravao da napravi od mene pravu umjetnicu, što se i desilo. U 18. godini sam otišla kod njega i sa njegovom grupom obišla cijeli svijet.
Sarađivali ste sa dosta velikih imena domaće muzičke scene?
Karijeru sam započela u grupi “Kombo 6”, dok sam prvi samostalni nastup imala na festivalu “Mladi pjevaju proljeću” 1968. Šetali smo se po turnejama duž cijele bivše Jugoslavije, ali i po Rusiji još u to doba imali smo dobru kulturnu saradnju sa raznim zemljama. U tom građenju mostova, ja sam bila jedina kantautorica koja je svirala gitaru nešto ozbiljnije, pa sam dobro došla u te programe. Nema gdje me nije bilo. Sa Ismetom Dervoz pjevala sam prateće vokale Indexima. Često sam bivala na sceni s Čolom i Montenom. Išli smo na turneje po Rusiji, to nam je donosilo više novca.
(Frontal)