Nedavno je, na beogradskom sajmu knjiga predstavljen tvoj prvi prozni rad “Šum panonskog mora“. Koliko si dugo stvarao ovu knjigu, i u kratkim crtama opiši nam njen sadržaj?

Veći dio mog dosadašnje hudog života stao je između korica ove knjige. Određeni dijelovi u njoj su dnevnički zapisi, i kako je trajalo moje pisanje, naporedo, mislim na poeziju, ja sam se ovoj prozi uvijek vraćao kao najličnijem i najsuštinskijem imenitelju one nostalgije koju svjedočim u svakom mom tekstu. Nostalgija je najbolji imenitelj senzibiliteta ovog lirskog romana, ona vrsta nostalgije koju Horkhajmer obrazlaže kao "duh koji gaji nadu u budućnost", poslije gubitka i preživljenih trauma. Knjiga obiluje reminiscencijama na protekli građanski rat, na gubitak brata u tom pogromu, ona je istovremeno hronika tih dana, ali i dijalog sa umjetnošću i stvarnošću i svim njihovim važnim fenomenima. To je vjera u knjigu koja je ostrvo, kula i svjetionik, ostrvo kao način izdvajanja iz ratne stvarnosti, kula kao način odbrane, a svjetionik kao mogućnost da se nekom odašalje poruka. U tom romanu su i moji zapisi sa putovanja, izmaštano i stvarno ovdje su u istoj ravni u metanoji jedne lične Odiseje. Kao metafora za roman mi je poslužilo nekadašnje Panonsko more koje nosi pečat tragike u svom nestajanju. Knjiga je pisana desetak godina, a njeno sažimanje u konačan tekst tražilo je skoro sve noći jedne godine, budući da sam je pisao noću. Završena je u kampusu gdje sam stanovao, u Banjaluci, a to sam i napisao na jednom mjestu u knjizi da je takva vrsta presazdavanja rijetka na Balkanu, iz vojnog objekta u obrazovne svrhe. Zanemario sam pisanje magistarskog da bih završio ovu knjigu.

Roman je u stvari ugledao svjetlo dana preko književnog konkursa izdavačke kuće Mono i Manjana. Koliko si zadovoljan urađenim, da li je knjiga distribuisana i u RS?

Dugo sam odlagao slanje rukopisa na neki konkurs, dok nisam saznao za konkurs prozne grupe P70 i Mono i Manjane čije me je ime privuklo, „Poziv na putovanje“, zvučalo mi je  kao dobar poziv čitaocu da se otisne na putovanje burnim stranicama mog romana. Sama ta biblioteka „Putevi“ je sjajno koncipirana, u noj su pored autora grupe P70 i neka imena poput Gorana Petrovića, Voje Čolanovića i ovogodišnjeg dobitnika Ninove nagrade, Aleksandra Gatalice, pa sam rekao sebi, zašto da ne pokušam da se nađem u tom društvu. Knjiga je štampana pred kraj godine, došlo je do kašnjenja jer se u međuvremenu Mono i Manjana sa Alnarijem udružila u Vulkan izdavaštvo. Ja sam vrlo zadovoljan, dizajn knjige je odličan, sad slijedi onaj marketinški dio i put pred čitaoce. Knjiga se zasad može kupiti samo u Vulkan knjižarama, a u Republici Srpskoj je još uvijek nema.

U jednom intervjuu si istakao da je tvoj roman spoj ličnih pogleda i iskustava. Da li kao stvaralac često unosiš svoje stavove, viđenja, pa i autobiografske elemente?

U toj knjizi ništa nije slučajno, sve je namjerno, to sam rekao i prilikom dodjele nagrade na beogradskom sajmu, kao završna manifestacija istog. Ako bi se mogla dati neka definicija pisanja onda je svako djelo autobiografija, ispisana kroz prizmu ličnog iskustva. Na stranu ona postmodernistička odvajanja autora od teksta. Knjiga sama po sebi je mrtav predmet koju tek čitaočev um oživljava. Slojevito, polimorfno djelo, „Šum Panonskog mora“, napisano u formi romana-mozaika kao hibridnog žanra, koji se u nekim segmentima bliži antiromanu je gustotkano štivo, naročito zbog dinamike pričanja, esejizacije i fluidnosti forme. Koncipiran kao lavirint sa onoliko ulaza koliko ima poglavlja, koja su napisana tako da mogu biti posve zasebne priče a koje ipak spaja jedna određena crvena nit. Roman je blizak onom čuvenom Montenjevom zapažanju da "pisac ne slika biće nego stanja prelaska", u protejskom tkivu teksta. Ipak bavi se dvjema stvarnostima, onom u kojoj se sjećam burnog odrastanja u malenom gradiću u predratnoj i ratnoj Bosni, i onom koja joj je poslijedovala a koja je oslikana kao potraga za obnovom spaljene biblioteke. Temporalnost ovog romana se bazira u pripovjedanju na dva nivoa, dakle, koji se kao u filmskoj dijegetici, neprestano smjenjuju, što je blisko tvrdnji Sola Beloua da "moderni pisci danas pišu na način na koji režiseri montiraju filmove". Tako fluktuirajuća dimenzija knjige ostvaruje se stilizovanom sintaksom, brojnim parabolama i metonimijama. Sve to dato je kroz autobiografske crte, i ovaj roman me predstavlja ogoljenog do suštastva.

Riječ kriza je postala najkorištenija u posljednje vrijeme. Kako se kriza odražava na književnost, kako književnost može ili treba da odgovori krizi, i smije li i može kriza uticati na stvaralaštvo?

Nikada veći protok informacija nije bio na svijetu do ovog doba u kojem živimo. Da bi nešto dobilo oblik koji će trajati, što neće ostati simulakrum, mora da uzima najbolje od mjesta u datom vremenu. Tek tako misija umjetnika postaje opravdana, da bi se ubrzanje tog istog vremena o kojem pričaju astrofizičari usporilo. Prust kao da je predvidio ovo doba, pa se tako naziv njegove sage „U traganju za izgubljenim vremenom“ može uzeti kao obrazac svijeta koji danas živimo. Kriza pisanja dolazi upravo od ovog temporalnog efekta. Ljude treba vratiti njima samima. Otuđenje od logosa i duhovnog svijeta vodi nas u doba mašina, doba gdje će napisano imati vrijednost samo u jednom trenutku sadašnjosti. Stvaralac je poput hodača po žici, na njemu je da prenese dio sebe na drugu stranu, ili je nalik brodolomniku koji će naći obalu spasonosnog ostrva samo ako ima dovoljno snage da do nje dopliva. Sreća je varljiva kategorija. Ono što je napisano ostaje, sve ostalo nestaje, Stari Latini imali su formulu i za digitalnu eru. Kriza danas je prije svega u čitaocu, on je otuđen od teksta, a kritičar možda još i više jer je izgubio kompas u odnosu tradicije i savremenosti, a prije svega izgubljena je pozicija nekoga ko treba da preporuči nekom nešto, a sinhrono vrijeme pretpostavlja da mi sami kao individue favorizujemo.

Iz Banjaluke si se preselio u Kragujevac. Da li si se navikao na novi grad, ima li sličnosti?

Ja sam u dobrovoljnom egzilu, volim tako da definišem stanje u kom se nalazim. Nalik Ovidiju, koji je prebjegao na Pont da bi sačuvao sebe i svoje djelo. Nalik sam i Sofisti, pa sve svoje vučem sa sobom. Ta dva grada su vrlo slična, po nekom lirskom sentimentu, i po konfiguraciji urbane sredine. I jedan i drugi grad daju dobru esenciju za pisanje. Oba grada imaju srce za egzilante, ta vrsta plemenitosti je danas preko potrebna.

Da li je u planu promocija novoobjavljenog romana, kako u Srbiji tako i kod nas?

U planu mi je da napravim nekoliko promocija u Srbiji, a rado bih došao u Banjaluku, kad bi me neko pozvao jer je ova knjiga svjedočanstvo jednog odrastanja, svjedočanstvo o jednoj generaciji koja je postradala u ratu i od koje su ostali stihovi ispred Mašinskog fakulteta.

Više o stvaralaštvu Radomira D. Mitrića možete pročitati na njegovom blogu

Frontal