FRONTAL: Pošto je značaj usmenog izražavanja u jednom društvu neupitan, šta biste rekli, koliko je razvijena kultura govora u našem javnom prostoru?

RISTIĆ: Razvijena kultura govora u jednom javnom prostoru podrazumijeva egzistenciju bar jednog uslova, a to je postojanje i poštovanje same kulture uopšte. S obzirom na to da je kultura u nizu bitnih pitanja u našem društvu veoma često na margini, samim tim ni kultura govora ne može da bude razvijena u svom punom kapacitetu. Ako konkretno govorimo o javnom prostoru, on je samo refleksija onoga što se dešava na, uslovno rečeno, nižim nivoima, u međuljudskim i kolektivnim odnosima. Međutim, dok u tim odnosima (ne)kultura govora ostaje privatna stvar, u javnom prostoru svaka izrečena riječ ima svoju težinu. U društvu koje kod svojih članova nije do kraja izgradilo stav o važnosti kritičkog mišljenja, to može da bude i opasno. Nažalost, nisam sigurna da su u dovoljnoj mjeri toga svjesni učesnici u političkom životu, ali ni mediji i svi drugi kojima je u opisu posla nepristrasno i objektivno izvještavanje o važnim temama za jedan kolektivitet.

FRONTAL: Kao asistent na Pravnom fakultetu i kao neko ko se bavi retorikom, javnim nastupom i javnim govorima, za pretpostaviti je da pratite domaće parlamente. Iz koje države u regionu su parlamentarci na najvišem, a iz koje na najnižem nivou po ovom pitanju?

RISTIĆ:  Rasprave u parlamentima regiona pratim koliko mi to obaveze dozvoljavaju, ali ne bih mogla sasvim jasno da izdvojim neku od država kao primjer kvalitetnog parlamentarnog govorništva na visokom nivou. Uprkos tome što su se neke od država regiona uključile u  evropske procese i što su u parlament ušli ljudi sa iskustvom rada u mnogim važnim inostranim organima, ne bih rekla da su demokratski kapaciteti u tim državama značajno porasli, niti da je kvalitet rasprava o bitnim političkim temama porastao u onoj mjeri u kojoj se to razumno moglo očekivati. Pogrešno bi bilo reći da ne postoje pojedinci koji hrabro, ali odmjereno i argumentovano istupaju sa svojim stavovima, ali je u cjelini slika koju možemo da vidimo na televizijskim ekranima i dalje ista. Nakon kraćeg osvrta na teme koje su na dnevnom redu, fokus raspravljanja često se premješta na prebacivanje odgovornosti sa jedne političke opcije na drugu ili još gore, na vrijeđanja na ličnoj osnovi, dok se o samim temama ne raspravlja dovoljno kritički, uz iznošenje logičnih argumenata i kontraargumenata. Imajući to u vidu, nije iznenađujuće što sve veći broj građana država u regionu polako gubi povjerenje u funkcionisanje najvažnijih političkih poluga jedne zajednice.

FRONTAL: Nedavno ste održali predavanje “Značaj retorike u savremenom svijetu”. Kakav je bio odziv, da li je među učesnicima bilo i mladih političara, aktivista, narodnih poslanika ili odbornika?

RISTIĆ: Predavanje o kojem je riječ nastalo je kao rezultat entuzijazma i saradnje sa Udruženjem “Sofia” koje se na jedan interesantan i za naš prostor možda neobičan način bavi aktuelnim društvenim temama. Pored niza aktivnosti, Udruženje nekoliko puta godišnje organizuje i jednu vrstu okruglih stolova, u kojima zainteresovani učesnici diskutuju o različitim temama, sa posebnim akcentom na filozofski aspekt tih tema. Na predavanju na kojem sam imala čast da budem pozvana kao predavač, tema je bila retorika, a u skladu sa dosadašnjom praksom, raspravljalo se o određenim filozofskim i etičkim konceptima ove oblasti. Shodno tome, među učesnicima su se uglavnom našli oni koji kontinuirano prate rad Udruženja i koji se interesuju za ovo polje retorike, dok mladih političara i aktivista nije bilo. Ipak, moram naglasiti da je na radionicama javnog nastupa i retorike na kojima sam ranije imala priliku da učestvujem veliki broj njih uvijek bio prisutan i motivisan da aktivno doprinese ostvarivanju ciljeva radionice.

FRONTAL: Kako se, na jednostavan način, može popraviti kvalitet govora u javnom prostoru Republike Srpske? Šta treba da se uradi i na koga treba da se ugledamo?

RISTIĆ: Bojim se da jednostavan način za takvo nešto ne postoji. Unaprijeđenje kvaliteta govora u našem javnom prostoru zahtjevalo bi suštinsku promjenu pristupa ovom pitanju, koja bi u prvom redu podrazumijevala rad na izgradnji kolektivne svijesti o tome zašto nam je kultura govora kao društvu važna. To je izuzetno mukotrpan, ali dugoročno koristan proces koji bi neminovno morao da obuhvati sve bitne karike u društvenom lancu - od nas samih kao pojedinaca i rada na sebi do svih onih čiji poziv od njih zahtijeva poznavanje principa retorike i besjedništva i često pojavljivanje u javnom životu.

Na prvom mjestu, to su vaspitači i prosvjetni radnici koji imaju to zadovoljstvo, ali i odgovornost da mladima prenesu svoja znanja o važnosti kulturnog i lijepog izražavanja. Ništa manja odgovornost nije ni na političkim akterima, s obzirom na to da su oni u javnom životu najzastupljeniji i da svojim izjavama često određuju smjer kretanja jedne zajednice. A najteži zadatak leži upravo na medijima koji predstavljaju sponu između učesnika u javnom životu i širokih narodnih masa do kojih dolaze njihove poruke.

Upravo zbog toga, mediji bi trebalo da budu svjetionici kvalitetnog i kulturnog govora, pravilnog i jasnog izražavanja, bez prenošenja uvredljivih poruka, vulgarizama ili drugih vrsta neprimjerenog sadržaja.

Ranije sam govorila o tome kako smatram da je retoriku kao obavezan predmet potrebno uvesti još na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja, a takvi primjeri već postoje u školama Sjedinjenih Američkih Država i nekim zemljama Zapadne Evrope. Na našem prostoru, izdvojila bih posebne klubove pri pravnim fakultetima koji isključivo zahvaljujući svom entuzijazmu nastoje kod mladih ljudi razviti potrebu za slobodnim i lijepim izražavanjem.Jedan od njih je i Centar za retoriku i govorništvo “Institutio Oratoria” koji pod rukovodstvom prof. dr Nikole Mojovića više od 20 godina djeluje na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.

Svake godine uoči Vidovdana ovaj Centar organizuje veliko takmičenje studenata u besjedništvu koje je postalo značajan događaj i na kulturnoj mapi grada Banjaluke.

S obzirom na okolnosti izazvane pandemijom, nije bilo mogućnosti da se takmičenje organizuje u prethodnom periodu kako je bilo planirano, ali se nadamo da će nam okolnosti sada ići “na ruku” i da ćemo u skladu sa epidemiološkim mjerama moći da organizujemo ovaj događaj do kraja godine.

Naši mentori i studenti marljivo rade sve što je u njihovoj moći da tako i bude, uprkos tome što mnogo toga nažalost ne zavisi samo od nas. To neodustajanje i taj polet mi vidimo kao našu malu, ali predanu borbu za očuvanje retorike i kvaliteta govora u našoj zajednici.

Frontal