Ekonomska statistika koja pristiže je neuobičajena, od prijava po osnovu nezaposlenosti do prodaje u ugostitelјskom sektoru. Gotovo je nemoguće da većina lјudi radi ili troši onoliko koliko su nekada. Drvo ne cvjeta kada je mraz napolju, a zamrznuta ekonomija ne donosi prihode.’’

U kolumni za britanski Gardijan, stručni savjetnik Banke Engleske, Federalnih rezervi i profesor ekonomije na Londonskoj školi ekonomije (LSE), Rikardo Reis osvrnuo se na odgovore različitih država na krizu izazvanu COVID-19.

Posmatrajući podatke koje je objavio Međunarodni monetarni fond (MMF), to jest, politike koje su uvele pojedine zemlje u borbi sa COVID-19 u posljednjih nekoliko sedmica, profesor Reis je zaključio da bi ’’prvi prioritet ovih politika trebalo da bude podrška zdravstvenom sektoru, brzo povećanje kapaciteta kreveta, osoblјa i respiratora, mobilizacija proizvodnje dragocjene opreme kroz poreske olakšice, javne nabavke ili direktna kontrola države i podsticanje inovacija u liječenju i vakcinama’’ .

Pored ovog neposrednog prioriteta, odnosno podrške zdravstvenom sektoru, ističu se i ostala tri cilja ekonomske politike, smanjiti uticaj krize na živote ljudi, održati proizvodni kapacitet i spremiti se za brzo stimulisanje ekonomije.

Prema riječima profesora Reisa, da bi sačuvale dobrobit, suočivši se sa katastrofom koja pogađa sve, vlade moraju obezbijediti socijalno osiguranje kako bi se pomoglo najugroženijim. Odluka sa kojom se političari jeste da li da koriste postojeće mehanizme socijalnog osiguranja ili kroz lične novčane transfere. Većina evropskih zemalјa je iskoristila postojeće mehanizme, proširujući naknade za nezaposlene i socijalne naknade uz ublažavanje kriterijuma podobnosti. U SAD su se odlučili, s obzirom na slabiji sistem socijalne zaštite, na direktne novčane transfere, s tim da oni nisu usmjereni samo na one kojima su potrebni, pa tako postaju veoma skupi, dok prevelika davanja za nezaposlene podstiču više otpuštanja i napuštanja posla nego što je potrebno.

Još jedan kompromis je da li usloviti državnu pomoć prihodom kojeg pojedinac ostvaruje, s tim da takve provjere zahtijevaju više vremena i stvaraju birokratske prepreke koje usporavaju isplatu. Vlada Velike Britanije je otišla najdalje u pogledu tih mjera, dajući samozaposlenim 80% njihove prošlogodišnje dobiti kao novčanu pomoć, bez obzira na njihovo trenutno poslovanje.

Drugi cilj je održati ekonomiju kako bi ona bila spremna kada dođe do popuštanja restriktivnih mjera, odnosno da održe proizvodne kapacitete, jer postoji strah od zatvaranja pojedinih firmi zbog nemogućnosti plaćanja tokom restriktivnog perioda. Kao posljedica toga javlja se gubitak tržišta, što dovodi do produbljivanja recesije. Ukoliko je period restrikcije kratkotrajan, najbolja mjera je zaustaviti pad poslovne aktivnosti.

Kako bi postigli ovaj drugi cilj, skoro svaka država je odgodila neke ili većinu poreskih obaveza. ’’To je efikasan i jednostavan način da vlada kreditira privredu’’, navodi profesor Reis. Međutim, druge politike uključuje velike kompromise, kao što je moratorij na vraćanje kredita, ali i kupovina državnih obveznica od strane centralnih banaka kako bi smanjili kamatne stope. Pored toga, centralne banke su se upustile u davanje rizičnih kredita komercijalnim bankama, ali i kompanijama, što za posljedicu može imati devalorizaciju valute.

Takođe, postavlja se pitanje da li državna pomoć u održavanju likvidnosti treba doći u vidu kredita ili granta. Prema riječima Reisa, Njemačka je to učinila putem kredita, ne ograničavajući iznos koji određena firma može da pozajmi, dok se Danska odlučila za grant, pokrivajući 90% troškova plate zaposlenih, kao i bolovanja, stanarinu i druge fiksne troškove njihovih zaposlenih.

Postavlja se pitanje ko bi na kraju trebalo da vrati sav novac koji kompanije dobijaju, da li onaj koji prima pomoć sada, vraćajući je tokom narednih nekoliko godina iz svojih prihoda, ili svi poreski obveznici ravnomjerno, naročito buduće generacije koje će naslijediti ogroman javni dug.

’’U većini zemalјa odgovor se nalazi negdje između, jer neki od kredita neće biti vraćeni. Ali, gdje bi ta granica tačno trebala biti, nije samo pitanje ekonomije, već međugeneracijske etike i pravde’’, navodi profesor Reis.

Na kraju, kao treći cilj, potrebno je stimulisati ekonomiju čim to bude bilo moguće. Za visoko zadužene zemlje, stimulisanje potrošnje vjerovatno neće ostaviti dovoljno novca za javna ulaganja, a poremećaji u lancima proizvodnje i snabdijevanja mogu dovesti do porasta cijena u svim zemljama. Odgovarajući na uska grla u različitim sektorima, stvoriće osnovu za ciljane sektorske politike, dok primamljiv način odgovora na inflaciju i dalje ostaje kontrola cijena i plata.

Posljednji kompromis sa kojim se umjereni kreatori politika suočavaju danas jeste da razdvoje vanredne, privremene mjere od onih trajnih, dugoročnih mjera, zaključio je Reis.

Frontal/D.M.