Koliki je on i kakve je prirode svjedoče i podaci do kojih je došao Centar civilnih inicijativa tokom istraživanja u sklopu kampanje „Mapiranje nelegalnih deponija - Doprinos remedijaciji tla” objavljenim polovinom 2019. godine.

U skladu sa nalazima do kojih se došlo, samo na području Federacije BiH egzistira više od 1400 divljih deponija na kojima je deponovano oko 5,5 miliona metara kubnih otpada, uključujući i otpad animalnog porijekla, a od čega je 90 % takvih lokaliteta i dalje aktivno. 

Nalazi CCI-a u kontekstu kategorizacije divljih deponija govore da njih blizu 60 % otpada na deponije koje sadrži tzv. miješani otpad, a oko 35 % se odnosi na kućni otpad. Osim toga, evidentirano je i 26 lokacija kategoriziranih kao nelegalna odlagališta otpada animalnog porijekla.

S obzirom na to da smo svjedoci da nove divlje deponije svakodnevno “niču”, njihov stvarni broj nije moguće utvrditi, te neke procjene govore da bi ih na području čitave BiH moglo imati i blizu 10 000. 

Pod divljim deponijama podrazumijevaju se nelegalna odlagališta čvrstog otpada koja u principu ne zauzimaju veliki prostor te sadrže ograničene količine otpada.

Najčešće se formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, nerijetko uz sama riječna korita. Ovakva divlja odlagališta smeća nisu ograđena i česta su “hranilišta” ptica, divljih ali i domaćih životinja, insekata, dok ih iz raznih razloga neerijetko pretražuju i sami ljudi rizikujući svoje zdravlje ali i sigurnost. Požari i eksplozije na divljim deponijama poseban su vid opasnosti koje ovakva mjesta nose po ljude i okolinu uopšte. 

Međutim, problem odlaganja čvrstog otpada u BiH ne završava se na divljim deponijama. Naprotiv, neefikasnost sistema upravljanja otpadom ključni je uzrok problema, te je sve drugo, uključujući i veliki broj divljih deponija ustvari samo posljedica takvog lošeg sistemskog stanja. 

Pod deponijom se, kako to primjera radi Zakon o upravljanju otpadom u RS-u kaže, podrazumijeva “mjesto za konačno sanitarno odlaganje otpada na površini ili ispod površine zemlje” a koja uključuju interna i stalna mjesta za odlaganje. 

U istom članu ovog Zakona se za divlje deponije navodi da su to mjesta, javne površine, na kojima se nalaze nekontrolisano odložene različite vrste otpada i koja ne ispunjavaju uslove utvrđene propisom kojim se uređuje odlaganje otpada na deponije.

No, paradoksalno, ni najveći broj tzv. legalnih deponija ne ispunjava standarde propisane domaćim zakonima, a da o standardima Evropske unije i ne govorimo.

Iako “upravljanje otpadom”, u skladu sa Zakonom o upravljanju otpadom FBiH, znači sustav djelatnosti i radnji vezanih za otpad, uključujući prevenciju nastanka otpada, smanjivanje količine otpada i njegovih opasnih značajki, tretman otpada, planiranje i nadzor djelatnosti i procesa upravljanja otpadom, transport otpada, uspostavu, rad, zatvaranje i održavanje uređaja za tretman otpada nakon zatvaranja, monitoring, savjetovanje i izobrazbu u svezi s djelatnošću i radnjama upravljanja otpadom, vrlo malo iz ovog navoda se u praksi provodi. 

Krovni, odnosno državni zakon o upravljanju otpadom ne postoji, te je zakonski okvir koji reguliše ovu oblast u Bosni i Hercegovini uspostavljen 2002. i 2003 godine usvajanjem entitetskih zakona- Zakona o upravljanju otpadom u Federaciji BiH, te Zakonom o upravljanju otpadom Republike Srpske. 

Prezentovani njihovi nalazi, a na velika zvona najavljena je i praktična primjena načela regionalnosti koje je već ranije usvojeno u entitetskim zakonima.

Ovo načelo podrazumijeva razvoj tretmana otpada i izgradnju objekata za njegovo odlaganje na način da pokriva potrebe regiona i omogućava samoodrživost objekata gdje je dostupnost usluge u skladu sa EU standardima osnovni cilj.

I pored toga što je Strategijom upravljanja čvrstim otpadom u BiH još 2000. godine definiran regionalni pristup izgradnji odlagališta, a kojom je predložena izgradnja 16 regionalnih odlagališta otpada u BiH, deset godina kasnije veoma malo je u tom pogledu urađeno. 

Tako od predviđenih 10 regionalnih deponija u FBiH, trenutno punim kapacitetom rade samo dvije, i to one u Sarajevu i Zenici, kao i jedno međuopštinsko odlagalište na području Tuzle.

Kada je RS u pitanju, u funkciji su regionalna deponija u Banja Luci, Bijeljini, Zvorniku, Prijedoru i Doboju. Međutim, dok su u Banja Luci i Bijeljini izgrađeni sistemi za prikupljanje procjednih voda i postrojenje za prečišćavanje procjednih voda, kao i sistem za sakupljanje i spaljivanje deponijskih gasova, deponije u Zvorniku i Prijedoru nemaju postrojenje za prečišćavanje procjednih voda, dok je regionalna deponija u Doboju nesanitarna a regionalne deponije predviđene na području Foče i Gacka još uvijek nisu izgrađene. 

Zašto se kasni sa uspostavom regionalnih deponija pitanje je prije svega za nadležne opštinske, kantonalne te entitetske strukture. Kada se očiglednoj njihovoj neodgovornosti doda i otpor građana kada je izbor lokacija u pitanju po principu “ne u mojoj blizini”, jasno je da će postojeće opštinske i gradske deponije i pored toga što ne zadovoljavaju propisane uslove još dugo čekati na sanaciju ili izgradnju alternativnih rješenja koja bi bila u skladu sa najvišim evropskim standardima. 

Do tada, odlaganje svih vrsta otpada direktno na zemlju, bez sistema sistema prikupljanja kako deponijskog gasa tako ni procjednih voda, te izostanak adekvatnog pokrivanja otpada ostaće “standardi” tzv. legalnih deponija koji, čini se, nisu daleko od onih koji “vrijede” i za divlje deponije. 

Bitno je istaći i da su nadležni u BiH imali pomoć iz EU po pitanju rješavanja problema čvrstog otpada. Tako je samo u periodu od 2007. do 2013. godine Evropska unija za Bosnu i Hercegovinu izdvojila oko 87 miliona eura pretpristupne pomoći (IPA I) za provedbu projekata u sektoru okoliša, od čega je cca 90 posto bilo namijenjeno infrastrukturnim projektima.

Pored navedenih IPA sredstava, institucijama u BiH na raspolaganju je bio i novac Svjetske banka, KfW-a, Investicionog okvira za zapadni Balkan (WBIF), Globalnog fonda za zaštitu životne sredine (GEF), Specijalni fond za klimatske promjene (SCCF) i drugih.

Izostanak sveobuhvatne sektorske strategije za okoliš bio je razlog što u budžetskom periodu  EU 2014-2020. BiH nije bila kandidat za korištenje pretpristupne pomoći EU u domenu okoliša.

Nakon što je 2017. usvojena Strategija aproksimacije propisa pravnoj stečevini Evropske unije u oblasti zaštite okoliša BiH, ispunjen je uslov da BiH može očekivati pretpristupnu pomoć u sektoru okoliša do kraja budžetskog perioda EU.

Jedan od primjera efikasne saradnje i partnerstva lokalnih zajednica EU i Svjetske banke bila je i sanacija deponije u Ramićima kod Banja Luke tokom koje su znatno unaprijeđeni standardi u oblasti zaštite životne sredine i upravljanja otpadom.

Očigledno, zakona, strategija, planova te pomoći iz EU ne nedostaje, ali ozbiljnih, sistemskih pomaka i dalje nema. Nebriga nadležnih institucija oslikana u gomilama otpada svih vrsta kojima smo zatrpani vidljiva je u gotovo svakoj lokalnoj zajednici u BiH, te kao malo šta oslikava opšte stanje u društvu. 

I tako, dok nam u BiH obale Drine, Bosne, Krivaje, Neretve, Vrbasa krase divlje, legalne i nelegalne, velike i male, gradske i prigradske, skrivene i javne deponije, na čvrsti otpad se u naprednom svijetu prije svega gleda kao na šansu i mogućnost za stvaranje dodatne vrijednosti, te se u zemljama EU postotak otpada koji se deponira na odlagališta sveo na oko 20% od ukupne količine proizvedenog otpada.

Za razliku od zemalja EU, u BiH se svake godine odlaže na odlagališta više od 90% proizvedenog otpada što iznosi oko milion tona komunalnog otpada.

Službeni podaci o recikliranom amblažnom otpadu u BiH ne postoje jer nikada nisu objavljeni od strane resornih ministarstava, ali se po nekim procjenama u našoj zemlji reciklira tek oko 10 % ambalažnog otpada, čime BiH pored ostalog gubi milione maraka.

Sa druge strane, u Evropskoj uniji koja na godišnjem nivou prikupi 2,5 milijardi tona otpada ovaj problem se tretira onako kako zaslužuje-na najozbiljniji mogući način, te su prevencija, reciklaža, korištenje u proizvodnji energije (paljenje otpada) i odlaganje pod zemljom načini da se otpad na efikasan način ne samo ukloni, već i iskoristi za stvaranje novih vrijednosti, te se od reciklaže otpada u Evropskoj uniji godišnje ostvari prihod od cca 145 milijardi eura.

Naravno, daleko od toga da je Evropska unija riješila sve probleme po tom pitanju. Naime, proizvodnja plastike koja vrtoglavo raste u zadnjih pedesetak godina glavni je izazov, te Brisel poduzima niz mjera za smanjenje plastičnog otpada. Na području čitave EU samo 30 posto proizvedene plastike prikuplja se za recikliranje od čega se usljed nedostatka kapaciteta, tehnologije ili novca, polovina prikupljene plastike obrađuje u zemljama izvan Evropske unije. 

Osim toga, jedan od ključnih problema kada je reciklaža plastike u EU u pitanju je činjenica da je potražnja za recikliranom plastikom samo šest posto ukupne potražnje za plastikom u Evropi čemu su glavni razlozi jednostavna prilagodba plastike potrebama proizvođača, komplikovan postupak reciklaže usljed različitosti materijala koji se recikliraju, što konačni proizvod čini skupljim ali i manje kvalitetnim. 

Uvidjevši ozbiljnost problema, EU je objavio “rat” plastici, te je Evropski parlament oktobra 2018. godine  izglasao potpunu zabranu upotrebe jednokratne plastike širom EU poput pribora za jelo, kašičica za mješanje napitaka, slamki, štapića za uši i određenih plastičnih posuda.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Evropska komisija je otišla korak dalje uzevši u razmatranje zabranu korišćenja plastičnih kesa kao i drugih plastičnih pakovanja uz obavezno korišćenje reciklirane plastike.

U tom kontekstu, i u BiH pokrenute su inicijative poput posljednje koja dolazi od strane Fonda za zaštitu okoliša u smislu prijedloga izmjena i dopuna Uredbe o naknadama za plastične kese u Federaciji BiH donesene još 2014. godine.

Navodeći tako da je za ukupno 64,5 miliona prijavljenih plasiranih kesa u 2018. godini naplaćena naknada za otprilike 2 miliona komada, dok se preostalih oko 63 miliona prijavljuju kao "kese za pakovanje rinfuznih materijala", u Fondu smatraju da bi se plaćanje naknade trebalo proširiti na sve plastične kese debljine do 50 mikrona bez izuzetka (uključujući i 50 mikrona) i usklađivanje sa EU direktivama kao i uključivanje i kesa za rinfuzne materijale. 

Osim toga, kroz izmjene i dopunama Uredbe za obračun naknade uvelo bi se i to da se mjerna jedinica ne zasniva na komadima kao do sada, već kilogramima i/ili tonama što bi, kako navode iz Fonda, omogućilo pojednostavljivanje izvještaja i jednostavnijeg načina obračuna za obveznike, te lakšu kontrolu, ali i jednostavniji rad za inspekcijske organe.

Ovakve i slične inicijative koje nas približavaju EU standardima i idu u korak sa savremenim trendovima u borbi za čist i zdrav okoliš svakako treba pozdraviti, pogotovo imajući u vidu činjenicu da su one rijetke.

Nalazi sa terena govore u prilog tome da, i pored toga što je okruženje u kojem živimo “zatrpano” čvrstim otpadom svih vrsta, ovaj problem nije visoko na listi nadležnih.

Međutim, šta je sa građanima i kolika je njihova odgovornost za ovako loše stanje? Odnos spram svoje okoline jedno je od najjasnijih ogledala svakog društva u kojem se ogleda kako sistem, tako i svaki građanin. Iako je odgovornost vlasti bez sumnje najveća, odgovornost i samih građana BiH također je neupitna, te se postavlja pitanje-šta oni mogu uraditi da se stanje promijeni na bolje. 

Prije svega mogu raditi na sebi i svom najbližem okruženju u nastojanju da se pozitivno utiče na svijest o tome da je odnos prema okolini ustvari odnos prema samom sebi. Sa druge strane, konstantno pozivanje na akciju i odgovornost nadležnih institucija, te ukazivanje na njihov odnos spram problema odlaganja otpada također mora biti u vrhu prioriteta građanskog aktivizma. 

Tako, s ciljem da, kako građanima tako i nadležnim institucijama, još jednom skrenemo pažnju na problem odlaganja čvrstog otpada i pokušamo dati doprinos razvijanju svijesti da je naša okolina zaista naša i da se prema njoj trebamo odnositi da puno više odgovornosti i poštovanja, u narednom periodu obići ćemo nekoliko problematičnih lokacija u BiH na kojima se odlaže čvrsti otpad, te napraviti reportaže o njima.

S tim u vezi, predmet našeg interesovanja pored ostalih biti će divlja deponija u Vojnom koja se nalazi na samoj obali Neretve u blizini deponije Uborak, zatim divlje odlagalište otpada uz cestu na izlazu iz Ljubinja na putu ka Trebinju, divlja deponija na Palama, te gomile “plutajućeg” smeća na Salakovačkom ali i nekim drugim jezerima. 

Obzirom da su i tzv. legalne deponije, o čemu smo već rekli par riječi, daleko od propisanih standarda, te da kao takve predstavljaju veliki problem, u narednom periodu ćemo izvijestiti i o stanju na nekima od njih, a naš izbor će uz ostale bit i deponija u Višegradu, deponija Grabovac kod Gračanice, te deponija Šišeta god Goražda.

Tokom obilaska ovih deponija razgovaraćemo sa građanima koji žive u njihovoj blizini te pokušati utjecati na pokretanje procesa u pravcu rješavanja problema koje sa sobom nose navedene deponije.

Autor: Denis Čarkadžić

Izvor: deniscarkadzic.blogspot.com